"Tiramolizirajmo se! Nemoral je bit kontra tiramola! Di si bija 2019., dok smo ostajali bez mudanata! Krepat ma ne tiramolat!" Oćete li još, do sutra bi mogli nabrajat, a ako van je malo, pričekajte da angažiran Marija Lulasa, pa da vidite šta će tek on izbacit iz svoga kreativnog balatorija. U svakom slučaju, ovi šta tiraju tiramole naletili su na ove šta ne misle molat. Na prvoj su liniji fronte jedan ekonomist, pročelnik čak, Petar Mišura, a rame uz rame s njim poznati šibenski kreativac Danijel Hrg, aka Deni Design, onaj što od svega može napravit art i performans, od starog pinjura žensku narukvicu, a od žlice - šta ja znam - višalicu za robu.
- Kako ih ja vidim, tiramoli ode u starom dijelu grada daju određenu dinamiku u prostoru. Taj je prostor ionako statičan, zbog apartmanizacije, a ako im još skineš i tiramole, to je onda ajme, sve sivo i bezlično. Ti tiramoli meni i svakom drugom prenose jednu važnu poruku, daju informaciju da netko živi tu. I ne samo to, nego su ti tiramoli i sredstvo komunikacije sa susjedom - dok viša robu, ona priča sa susjedom koja radi to isto, samo na drugom prozoru. Znači, ti su tiramoli bili sredstvo komunikacije među susjedima - govori Deni dok ja zajedno s njim i Petrom sidim na Maloj Loži. A konobar upada s najboljim pitanjem intervjua: "Štaš popit?"
Lancuni iz El Shatta
Kao da sam u pismi Zabranjenog pušenja: "Ozrenka, daj nam bogati dvije pive i reci muzici malo tiše." Da možemo snimati. Dakle, ako sam ja dobro shvatio, tiramoli su zapravo bili internet prije interneta, veze među ulicama, zgradama... Ako su bile i razdvojene, svakako su morale komunicirat kad su se već svakodnevno gledale.
Žene bi pitale jednu drugu: "S čim ti pereš kad ti se tako bili roba?" Kudile bi: "Vidi je šta je spretna u ruke, buža na mudantama ima više nego u švicarskom siru. E, da, da se ne bi iglicom zamarala"; "Vidi joj lancuna, pari da su iz El Shatta, od američke pomoći, još na njima Farina piše." Tiramol je, dakle, bio ogledalo i socijalnog statusa...
A Deni i Petar su zamislili da gradski umjetnici - i svi oni koji se takvima osjećaju - oslikaju svoja platna, odnosno robu, mudante i lancune, pa ih pruže javnosti na uvid, sa svojom porukom, baš onako kako to pravi umjetnici i performeri i čine. Budite za, budite protiv, budite što hoćete, samo budite kreativni. Tiramoli su, kazat će Deni, gradski ukras, dio identiteta ljudi koji ode žive, i ne može mu pasti na pamet kako je ikome moglo pasti na pamet da se to zabrani. Ma, takvi su, zapravo, sišli s pameti. Birokrate!
- Baš zato pozivamo sve ljude na druženje, ne samo u oslikavanju tiramola, nego ih pozivamo da nas zovnu u goste, da nam odobre da oslikamo njihovu ulicu, da ih tiramoliziramo, da ih povežemo zajedno sa susjedima, vrata do vrata, prozor uz prozor, da se ne bi dogodilo da to nekom smeta. I onda bi taj tiramol ostavili kao umjetničku instalaciju - veli Deni koji ovaj tekst u novinama koristi i kao javni poziv svim kreativcima koji žele sudjelovati u tiramolarizaciji grada da se javi.
Bužanje fasade
Eto, osim Denija, dosad se javila i likovna umjetnica, slikarica Lana Martinović Čala, a poziv je otvoren i drugima - evo, meni na pamet padaju već spomenuti Mario Lulas i Zvonimir Vila, a čini mi se da se na Fejsu oglasio i "life is light" Zoran Lučić Luca. Krenuli bi čim se javi ulica domaćin, svaki tiramol oslikao bi po jedan umjetnik, pa bi - sajlu po sajlu, štrik po štrik - imali odmah i izložbu na otvorenom, galeriju pod vedrim nebom. Baš kao u pismi - Moja adresa, vedra nebesa, kućni broj - stani pa stoj! S obzirom da ćemo ljudima malo bužat fasadu, četiri-pet rupa, za tiple i vide, volili bi da nas sami zovnu, da ne bi ispalo da mi to na svoju ruku radimo, vele oba dva moja sugovornika. Koji ne sumnjaju da će šibenski umetnički tiramoli postati uskoro "hot spot" mjesta, za Instagram i selfije... Kao u Španjolskoj unutarnji dvorovi na kojima stanari zajednički uzgajaju cvijeće, druže se.
- Ako nema tiramola, nema ni razloga da ljudi izlaze na prozor. Na taj ih način zatvaraš u kuće. A život vanka, na ulici, baš to je Mediteran! - govori Hrg, dok Mišura - vidi se da je taj i politički potkovan, (bivši) HNS-ovac - iznosi neoborivi argument: - Pa to je čak i ekološki opravdano. Tiramoli za sušenje robe koriste energiju sunca i vjetra, ne troše struju za sušilicu, ne doprinose rastu ugljikova dioksida! Sunce i dezinficira, ubija grinje i stjenice!
Tko je prvi pisao?
Ajmo, di ste sada, majstori, vi koji biste zabranili tiramole, protiv ekologije bi bili?! A u bivšem kafiću "Zero", sada restoranu, gazda je metnija dičiju robicu od svojih ćeriju u izlog isprid prozora, i to je bio najslikaniji izlog u Šibeniku, to su svi turisti snimali i litretavali, priča Mišura. A ja ga podsjećam kako sam baš ja, prvi - eto, da se sam pohvalim kad neće niko drugi - o tome pisao u Šibenskom listu, još lani, o Svetoj Ani.
- Bio si ispred svog vremena - hvali me Mišura. Pa je red da i ja pohvalim njega. I gradsku upravu koja po ovom pitanju ima ispravan, progresivan stav - podržavaju Denija i platit će troškove materijala. I to je način na koji se bore protiv zabrane tiramola, ikad i igdje, nakon što je gradonačelnik Željko Burić odmah u startu otklonio ikakvu mogućnost da se to u Šibeniku dogodi. A Deni se ne bi u tu akciju uključio da i njemu to samom ne smeta. Dapače, on se pita što još smeta ljudima kojima smetaju tiramoli? Njima vjerojatno sve smeta, pa i oni sami sebi poslijepodne, nakon što dopodne, ili do dva sata smišljaju što bi se još moglo zabraniti, odnosno "regulirati", ili "dozvoliti" pod određenim, propisanim uvjetima, u iznimnim slučajevima, i uz prethodno ishodovanu suglasnost nadležnog tijela, ureda, bla, bla, truć, truć...
A bravo, da ne zaboravim, jedne je mudante obećao oslikati i moj kolega stari šibenski fotoreporter Ante Baranić - sprida žute, ozada smeđe!