Ako ko misli da su tići hobi, taj se ljuto vara. To je bolest, ovisnost, droga. Tići nemaju zube, ali ti je kljun gori od ralja morskog pasa - ćapa te dok si dite i ne pušta te dok te "njih šest među ruke" ne odnesu tamo "oklen se ne vraća".
- Lakše je ženama čiji muški imaju ljubavnice. Ti se smire makar u starosti. Ovi šta vole tiće, tek tada, u penziji, polude! - zapantija san riči velikog šibenskog tičara, pokojnog Martina Kedže, kod kojeg san dolazija ka dite. I puno od njega pametnih čuja.
- Ne pitaj nikad tičara koliko ima tića! Nikad ti neće reć istinu, vajik će reć manje nego ima. Naročito ako žena sluša. I tvrdit će ti svaki put, kako će ih - dogodine - smaknit, kako će ostat samo na dvi-tri tice. A onda će ta dvi-tri i dat ća, prodat, razdilit... Al to samo ove šta ne valjaju, šta mu ne iđu u racu, il mu nisu po guštu. I nabavit pet-šest novih, boljih, mlađih. Velin ti ja, sinovac, bit tičar to ti znači - imat dijagnozu! - ima je pravo pokojni Kedžo.
Tako da san odma zna kako je završila priča koju mi je ispriča Željko Krnčević Pigo, još jedan zagriženi šibenski tičar. Inače, u "slobodno vrime" i direktor šibenskog Muzeja.
Izbacio auto
- Žena je prigovorila našem Ivi Piližoti da nije u redu da in novo auto stoji vanka zato šta je on cilu garažu uredija za tiće. Najprije jedna keba, pa druga, treća, pa parilice, pa velika letilica. A auta vanka, na suncu i kiši. Dosadilo to njemu, pa joj jednog dana veli: - Da znaš da si u pravu! - Znači, riješićeš se tića? - ponadala se. - Ne, nego ću napravit novu garažu!
I znaš šta se onda dogodilo - pita i odma odgovara Pigo.
- Onda je i tu novu garažu Piližota napunija tićima, i to novin. A auta za koju ne znam je li u njoj i prinoćila ponovno je završila vanka, isprid vrata! A naš Ive Piližota, koji se samo smije kad smo mu spomenili ovu priču, u međuvremenu je pored dvi garaže koje je napunija tićima, malin i velikin kebama, volijerama, vrićama od tičje spize, u dvorištu podiga i - treću. Nije garaža, ali je slične veličine, koju je napunija grdelinima, koje tičari stručno zovu europska fauna, latinski Carduelis carduelis, a književno češljugarima, koje Ive ima u nekoliko podvrsta ili varijanti - od domaće "balkanike", koja je nešto sitnija, pa do velikih "majora", za koje mi veli da su iz Sibira. Svako dalmatinsko dite u svit tica ulazi s grdelinima, pa s grdelinima to obično i završava - prva ljubav zaborava nema. Samo je to prije dok je Ivan bija mali počinjalo s lovom na baketinu, a danas, kao član Društva za uzgoj i zaštitu ptica, je registrirano, legalno, s dozvolom za uzgoj nadležnog ministarstva. I to vrlo uspješno, jer ove je sezone, koja je pri kraju, izlegao već tridesetak mladih grdelina, "picina", koji letaju po velikoj volijeri, guštaju u njoj boga svoga. Isto kao i naš Ivan, koji s njima provodi sate i sate... Čisti ih, hrani, poji, sluša, razgovara s njima. Sritan i ushićen ka da je na Prokurativama, usrid splitskog festivala. Pa nestrpljivo čeka i sluša nastup jednog po jednog izvođača.
Ahatna mutacija
- Svašta sam ja držao još otkako sam radio kao frezist - u nas bi se reklo metaloglodač - u Njemačkoj, gdje sam i živio 38 godina u Minhenu, radio najprije za BMW, pa poslije za AGFU, foto-aparate, ARRI, filmske kamere... Ni tamo nisam mogao bez tića. Ima sam kanarince, portugalske harlekine, engleske bordere, španjolske timbradose, držao sam kanarince boje, stasa, pjesme, a beštije i prirodu sam volio otkad znam za sebe. I tamo sam bio član tičarskog društva, "Bavaria" u Minhenu. Ima san i grdeline, ka i sada, a uz njih imam i desetak verduna, u raznim mutacijama, ahatnim, izabelnim, ali to ionako razume samo tičari, da ne zbunjujemo ljude...
Uto zove iz garaže i fotoreporter Ante pa pita Ivu koji su mu oni veliki, šareni, kanarinci, baš su ga se dojmili.
- To su ti, Ante, engleski lancashiri, to ti je najveća raca kanarinaca! Spada u kanarince stasa!
- Jel i oni pivaju?
- Svi kanarinci pivaju, al samo muški! Ženske ne pivaju!
- Znan, one zvocaju! - red je sad da i fotoreporter Ante pokaže svoje znanje. U tiće se, veli ne razumi, al je životnu školu prošao. I nekoliko brakova! Dojmio ga se i podatak da kanarinci - muški - najviše pivaju kad su sami u kavezu. Kad su se ženkom zajedno u kebi, naglo umuknu. Nije in do pisme! Nakon parenja znaju se čak i počupat.
- Gospe moja, sve isto! - promrlja je ka za se Ante. I nastavija snimat...
U svakom slučaju, ima naš Ivan, na adresi Ivana Meštrovića 44, na samoj granici Njivica i Crnice, sigurno više od stotinu tića. Ovaj podatak, dakako, treba uzeti s rezervom, jer, nije on od jučer, zna on da će ovo čitati i žena. Stvarni broj se ne odaje ni pod mukama, krije se i od sebe. Jednako kao i podatak koliko novaca potroši na tičju spizu. I pošto je!
- Pusti sad to... Nego, veli mi žena da bi mogao pet prasaca ranit koliko potrošin na njih spize. I nije puno u krivu! Stvarno bi moga. Al, šta ću kad ja to volin. Pa onda na koncu i ona veli da je bolje da trošin na tiće nego da lunjan okolo, po gostionama i tovernama, da se opijan, kockan, blunin, i ko zna šta radin. Ovako san bar uvik kod kuće ili okolo kuće, i u svakon trenu zna di san. Kod tica! - smije se naš vridni tičar.
Valja se pokazat
Izuzetak je jedino kad s jeseni i zime krenu natjecanja, izložbe, društvene, regionalne, pa državne, čak i svjetska prvenstva... Ni njih Ivan ne propušta, osobito kad su bliže, po Italiji, Austriji, Njemačkoj. Gušt je vidit šta je ko te sezone uspija uzgojit, pokazat svoje mlade, vidit se s prijateljima, kolegama, popričat s njima, izrugat se, nabavit koju novu ticu za osvježit krv, prominit racu, riješit se viška...
- Kako se ocjenjuju tići? Kod kanarinaca stasa gleda se vanjski izgled, svako pero, svaki nokat mora bit iste boje, i najviše more dobit 100 bodova. Al, to niko nije osvojija, niti će. Šampion se obično postaje s 90 bodova, ovisno o konkurenciji. Kod kanarinaca pisme imaš one koji pivaju otvorenog, ka španjolski Timbradosi, i one koji pivaju zatvorenog kljuna, ka njemački harzeri ili belgijski malinoi. I onda suci stoje, slušaju, koji dištonaje, koji falšira. Ka operni pivači isprid profesora... - otkriva Piližota skriveni svijet uzgajivača ptica, koji neupućenima vjerojatno zvuči kao "kvantna fizika za početnike"...
- Kako je ono reka da se zovu oni... Timberland? - zva me je Ante poslin dok je potpisiva slike.
- A oni šta pare rebci? Kako je Ive reka da se ono zovu? Sve mi se smišalo.... Šta veliš, da napišen – tići?!
- Ljudi, pametan li si, nije ni čudo šta si oša u novinare. Sve znaš!
- Ma, luđi san ja šta san te zva...
Dok je Ivan bija mali, počinjao je s lovom na baketinu, a danas, kao član Društva za uzgoj i zaštitu ptica, sve mu je registrirano, legalno, s dozvolom za uzgoj nadležnog ministarstva. I radi vrlo uspješno
Kako se ocjenjuju tići? Kod kanarinaca stasa gleda se vanjski izgled, svako pero, svaki nokat mora bit iste boje, i najviše more dobit 100 bodova. Al, to niko nije osvojija, niti će. Šampion se obično postaje s 90 bodova, ovisno o konkurenciji
Dojmio se našeg Antu i podatak da kanarinci najviše pivaju kad su sami u kavezu. Kad su sa ženkom zajedno u kebi, naglo umuknu. Nakon parenja znaju se čak i počupat.
- Gospe moja, sve isto!