Lokalne vlasti zabranjuju sušenje rublja na pročeljima kuća čak i u mediteranskoj Dalmaciji gdje je roba na štriku izložena pogledu dio kulture od pamtivijeka! Takve su odredbe novog Zakona o komunalnom gospodarstvu uperene pazi sad - protiv nagrđivanja izgleda fasada a jedna posebna tiramola s raznobojnim ženskim mudanticama svih boja i vela godinama je krijepila duševni život mog dobrog poznanika. Prvo što je imao za reći bio je raport o tome kakve je dijelove svoje intime krasotica bujna kao da je u život pobjegla s Rubensovih ulja toga dana podastrla javnom uvidu svakome tko bi svrnuo pogled u vis, na štrik razapet u kaletici Staroga grada.
- Čipkaste ružičaste, do njih jednake crvene, a tek kakve su crne... - šaptao bi povjerljivo gorljivi erotoman, kao da govori o otajstvu. Da su kojim slučajem on i vlasnica tih minijaturnih gaćica - naročito u odnosu na njenu raskošnost u tome dijelu tijela - ikad dogovorili susret, zadirkivali smo ga da se dama ne bi trebala posebno truditi. Dovoljno bi bilo da mu pošalje par čipkastih u kuverti točno u 8, na dogovorenom mjestu...
Bila je njegova tiha patnja, nikad ostvarena čežnja: pitajući se jednom kako li samo njegova dragana - s kojom se nikad formalno nije niti upoznao - uskače u te oskudne komade, gotovo se na smrt uvrijedio kada je netko od nas bogohulno izvalio da se možda posluži žlicom od postola!?
Erotske opservacije
Naposljetku, ta mu je tiramola, pružena preko njegova zvjezdanog neba urešenog čipkom intimnoga rublja donijela sedmicu na lotu kada se jedan izložak otkvačio sa štrika i pao na pločnik. Naišao je na "crvene čipkaste" u redovitom obilasku svoga erotskoga opservatorija i pokupio ih u džep strelovito kao poskok…
Dalje nećemo, no on se sigurno okreće u grobu na vijest da lokalne samouprave zabranjuju tiramole osim na stražnjim dijelovima zgrada, dok se mnogobrojni živi krste lijevom i desnom. Počelo je na Šolti (!), u Rijeci, Kolanu na Pagu, na Mljetu, Kaštelima… Ti su gradovi i općine – redom primorske, mediteranske sredine – pohrlili uskladiti svoje komunalne propise s člankom 11. novog Zakona o komunalnom gospodarstvu.
„Na dijelovima zgrade koji su okrenuti prema površini javne namjene nije dopušteno vješati ili izlagati rublje (i druge predmete koji nagrđuju vanjski izgled zgrade). Predviđena kazna je 2000 kuna.“ – glasi odredba kojom se komunalnim redarima omogućuje da u trenu poharaju ionako tanušne kućne proračune. Ni „crne čipkaste“ neće pomoći namjere li se na domaćinstva sličnom upornošću kao na nepropisno parkirana vozila.
Tiramole su novi bazen za lagodno punjenje proračuna i prcanje naroda u zdrav mozak, a prekršitelja ima kao u najljepšem, mokrom snu mladog komunalnog redara. Gdje će pobjeći kućanice sa svojim štrikovima punim lancuna, bjankarije i ostalog što svaka čestita obitelj u Dalmaciji i na Mediteranu suši na blagotvornom suncu i vjetru otkako je svijeta i vijeka?
Čuđenje i nevjerica ispisuje se na licu Jagode Vrlika, kuharice u šibenskom restorančiću „Luce@Brigita“ u drugom redu na rivi.
- Žalosno da se ovo se zabranjuje!? – pokazuje na tiramolu s dječjom robicom ispod tende malenoga štekata. Dakako, ta nema uporabnu vrijednost, osim kao ambijentalna instalacija, budući da ne služi za sušenje, nego je kreirani izlog rublja. Kada su prije nekoliko godina otvarali lokal, rastegli su štrik, znajući da će gostima biti atrakcija i pogodili da će ih taj prizor privući. Turisti su naime, mahom sjevernjaci, a naš običaj tiramola punih robe neobičan im je i jedno je od autentičnih obilježja sredine gdje su došli na odmor, podsjeća Vrlika na kao dan jasnu stvar nebrojeno puta ponavljanu također iz usta upravljača turizmom.
- Izvješenu robicu obično ugledaju prvo djeca i onda potaknu roditelje da sjednu na naš štekat. To je topao, domaćinski prizor koji nas samo zbližava s gostima i nikako mi nije jasno kome je palo na pamet da bi tiramole mogle nagrđivati izgled naših kuća i zgrada? A klima-uređaji i kilometri razapetih vodova duž fasada i preko ulica, naročito u Starom gradu? Pa gdje će se sušiti roba u ovim tisnim ulicama? - zaokružila je Jadranka Vrlika pogledom blok starih, zbijenih kamenih kuća u blizini lokala.
To se pita i njihova prva susjeda Franka Baranović, poznata i nagrađivana dizajnerica iz studija „Idearum“, od malih nogu zaljubljenica u Stari grad.
Stara arhitektura
- Znaju li „oni“ kako se živi u ovakvim povijesnim četvrtima? Zanemarimo sada turiste, jer su tiramole pod prozorima nastale radi vrlo praktičnih razloga, iz nužde. Nema baš puno kuća s terasama da se izvjesi roba i zašto bi je, u krajnjoj liniji, sušili na parketima ili u sušilicima na struju, pored našeg sunca i vitra? Uostalom, hvala bogu na tome, jer roba pod prozorima označava da ima života u sve beživotnijem Starom gradu i zemlji - govori Baranović. I nastavlja sa sociološkim krokijem značaja tiramola izvan namjene sušenja rublja, budući da su one u dalmatinskoj kulturi „tisnih kala“ i oblik danas sve potisnutije društvenosti, naročito u opustjelom Starom gradu.
- Kada vješaš robu na sušenje, naravno da ćeš proćakulati sa susjedom, a da bi imao štrik razapet do suprotne strane ulice, s njom trebaš biti u dobrim odnosima! Preko tiramola, to znam pouzdano još iz djetinjstva, slale su se sitne potrepštine a na papirićima svakojake, pa i ljubavne poruke koje su trebale ostati strogom tajnom: susjed susjedi ili obrnuto, a oboje u braku! - nasmijala se Baranović, zaključujući da je nakana da se praktički svako dalmatinsko domaćinstvo stavi onkraj zakona zbog tiramola, upravo zlonamjera upravljača da nam zakompliciraju život i otmu identitet da mogu provesti što god požele. Smatra da treba odvojiti modernu od stare arhitekture kakva je u povijesnim dalmatinskim kvartovima. Nije tu riječ ni o kakvom nagrđivanju pročelja kuća, nego naprotiv: oduzeti im robu i tiramole je kao otmjenoj dami strgnuti ogrlicu s vrata!
Uistinu, pitanje je kakvi su birokratski možđani izrodili nešto takvog? U krilu iste vlasti prvi govore da je roba na sušilu jedan od nepatvorenih atributa (turističkih) dalmatinske autentičnosti, onda to netko sankcionira, a Sabor prihvati, ne petljajući se u vlastiti posao. Šibenski izraz za takve previše je prost, pa premda nerado, posežem za srbijanskim šatrovačkim govorom: tome se domislio nekakav picopevac, što će reći da je zelen, umišljen i nadobudan, a pojma nema ni o čemu.
Za Šibenčanku Anitu Slavica, ti zasigurno nemaju pametnijeg posla, pa normiraju i sušenje robe, kao da je oprano rublje izvješeno na sunce i vjetar nekakav estetski problem, a ne potreba i uobičajena životna navika na što se nitko od nas i ne osvrće? Ili nas žele prisiliti na upotrebu i kupovanje sušilica? Kod nas je sve moguće, sumnjičava je Slavica, sugerirajući da fantomski picopevac iz bespuća birokratske nomenklature možda i nije toliko blesav.
- Što je s bankomatima i klimama u povijesnoj jezgri, betoniranom obalom, automobilima od kojih se ne uočava arhitektura? Što s turistima koji goli do pojasa i bosonogi zalaze u trgovačke centre i gradske kafiće, ne poštujući osnovna pravila pristojnog ponašanja? - završila je razmišljanje s nasumičnim nizom onoga što je, smatra, tek prava estetska šaka u oko i najprije bi trebalo sankcionirati.
Kućne vešte
Komentarima odredbi novog Zakona o komunalnom gospodarstvu pridružila se i Gorana Barišić-Bačelić, ravnateljica gradske JU "Tvrđava kulture":
- Zabrana sušenja rublja na tiramolima zvuči kao nešto što neće donijeti nikakvu pozitivnu promjenu, niti će ikome poboljšati kvalitetu života. Samo će manifestirati represiju, a roba na tiramolima je to zadnja zaslužila. Roba na tiramoli: lancuni, krpe, majice, mudante, kućne vešte na cvitiće, nekoć često i trliši... Dičije, žensko, muško... Nije li to tipična, posve benigna slika svakog mediteranskog mjesta, svake druge kale, nije li to manifest života i jedne najnormalnije svakodnevice u starim jezgrama i mjestima koju pošto poto želimo sačuvati? - ističe Barišić Bačelič.
-Nisam upoznata,ali nadam se da je ostatak donesenog zakona puno suvisliji i da će doista donijeti nešto komunalnog reda u naše gradove i mjesta, iako znamo da je ključ svakog reda, tako i ovog, prvo u kućnom odgoju. Tiramoli naprosto držim fige da prebrodi ove nedaće, poručuje ravnateljica JU "Tvrđava kulture".
Stvar je izgleda, zrela da se barem Dalmacija podigne na zadnje noge kako nam tiramola ne bi došla kao štrik oko vrata. Potaknuti zaštitu sušenja robe prema stoljetnoj navadi kao materijalnu baštinu, stižu prijedlozi ne samo s ove adrese, a dotle malo građanskoga otpora: na sušila uporno vješati što više nezgrapnog, obilatog donjeg rublja… Ne dati dušmanima gušta - krepat', ma ne molat'!
Naš lifestyle
Stare gradske jezgre turistima su atraktivne, pa tako i roba na sušilu. To je naš lifestyle, živopisan znak "da nas ima" u drevnim kamenim kućama i takvu zabranu nikako ne mogu podržati, izjavila je Željana Šikić, direktorica Županijske turističke zajednice. Čak neki ugostitelji, nastavlja, postavljaju u svoje lokale ili ispred njih tiramole koje služe jedino za ukras, s čitavim izlogom odjeće, naročito "retro" donjeg rublja, i to uvijek nailazi na nepodijeljene simpatije gostiju. Ono što najprije treba zabraniti i toga se strogo pridržavati jesu vidljivi klima-uređaji i slične instalacije koje uistinu nagrđuju izgled kuća, naročito u starim kvartovima, a rublje nipošto nije problem. Da o tome odlučujem nikad mi ne bi pala na pamet takva zabrana! Pa svi mi svoju robu sušimo vani, razmišlja Šikić.
Grad Šibenik neće udariti na tiramole!
Što će Šibenik?
Jezgrovit i jasan odgovor u vezi životne teme kao što je sušenje robe pod prozorima stiže iz gradske uprave:
"Stručne službe Grada Šibenika pripremaju izmjenu Odluke o komunalnom redu usklađenu s novim Zakonom o komunalnom gospodarstvu. U okviru izmijenjenog akta, a koji tek treba usvojiti Gradsko vijeće, pod glavom 'Uređenje i održavanje vanjskih dijelova zgrada', izrijekom se ne spominje sankcioniranje tzv. tiramola.
Što je s bankomatima i klimama u povijesnoj jezgri, betoniranom obalom, automobilima od kojih se ne uočava arhitektura? Što s turistima koji goli do pojasa i bosonogi zalaze u trgovačke centre i gradske kafiće, ne poštujući osnovna pravila pristojnog ponašanja?
