Vatra im u krvi Oni su prvi stigli na najveći ovoljetni prožar u Dalmaciji: "Za nas je smjena od 30 sati normalna stvar"

Vatra im u krvi

Dakle, vi ste dečki koji su u subotu prvi stigli na požar u Dubravi – konstatirala sam nakon što sam zaželjela "Dobar dan" momcima u "dnevnom boravku" Vatrogasnog doma u Šibeniku.
– Glavom i bradom – rekao je jedan od njih.
– Jeste li se naspavali, odmorili? Danas je mirno i dao Bog da tako ostane – rekoh.

– Ima još vrimena. Daleko je do kraja smjene, do sedam navečer. Valjda neće, nema vitra, iako se nikad ne zna. Mi smo vam uvik spremni ako zatriba. Pitate jesmo se odmorili. A valjda jesmo – reče "glavni i odgovorni", Goran Bilušić, zapovjednik 2. smjene Javne vatrogasne postrojbe Šibenik.
– Bilušić iz Zatona?
– Nego šta – reče.

– Čekajte: županijski vatrogasni zapovjednik iz Zatona, zapovjednik JVP-a Šibenik iz Zatona, njegov zamjenik iz Zatona. Svi iz Zatona... Ima li koji među vama da nije iz Zatona? – upitala sam.
– Ima, ima... Evo, Čubrilo je iz Tisnog, Mikulandra iz Bilica, Brzi s Danila Gornjeg, ima Šibenčana, Vodičana... Ima nas odsvakud – nabrajali su tako da nisam uspjela pohvatati sva imena i odakle su. Moju "primjedbu" o Zatonjanima u šibenskom vatrogastvu shvatili su kao šalu, što je ona i bila. Ono što me posebno dojmilo je pozitivna energija među tim ljudima.

 

 

Nema ljutitih faca i mrkih pogleda, dobacuju – šatrovački rečeno – "spuštaju" jedan drugomu, podbadaju, šale se na tuđi, ali i svoj račun, i nema ljutnje. U tako opuštenoj atmosferi, teško mi ih je bilo zamisliti na požaru, u punoj ratnoj spremi, u vatrogasnim odijelima, s kacigama na glavama, naprtnjačama ili s vatrogasnim crijevima usred vatre u borovoj šumi... Tko bi ih prepoznao! U takvim situacijama svi mi jednako izgledaju, ali djeluju kao jedan, prava "braća po vatri".

Sve je bilo dobro do 13.38

U subotu 27. srpnja, ta "braća po vatri" došla su na posao u sedam ujutro i sve je bilo dobro do 13.38, kad je stigla dojava o požaru u južnoj Dubravi, u blizini groblja, na predjelu naselja Relje-Junakovići, kod klesarske radionice Kebo.
– Bilo nas je desetorica u smjeni, a na požar smo otišli nas šestorica s tri vozila. Kad smo stigli, vatra je već zahvatila površinu od 150 s 50 metara niskog raslinja i borove šume. Da nije bilo vitra, brzo bi mi to riješili, ali se vatra zbog vitra brzo širila. Vatali smo požar na glavnoj cesti između Dubrave i Danilo Birnja, da ne priđe prema kamenolomu, i uspili smo, ali smo vidili da će biti vraga. Počelo je goriti na drugim mistima; stigao je brzo i naš zapovjednik Volimir Milošević, dizale su se nove snage, zvali smo zračne snage u pomoć i one su stigle u 14.45. I da ne ponavljam kako je dalje išlo, to se već sve zna. Bilo je gadno, teško i za mene je ovo jedan od najtežih, najopasnijih i najkompliciranijih požara – rekao je Bilušić i dodao da je brzo "digao" i trojicu koji su ostali u Vatrogasnom domu, tako da je cijela njegova smjena bila na gašenju požara.

 

 


– Budući da smo prvi stigli na požar, držali smo začelje, sredinu i čelo požarišta – od južne Dubrave do Jurasa i Mihaljevića, a kako su stizale nove snage, tako ih se raspoređivalo po potrebi, a najviše u Bilicama. Uglavnom, naša smjena, računajući da smo na posao došli u sedam ujutro u subotu, trajala je 27 do 30 sati. U takvim situacijama se ne gleda koliko je sati i je l' ti završila smjena. Ostaje se do kraja. Neki su otišli iza devet sati, a neki su bili do podne, u nedilju – govori Bilušić.
Iz njegove smjene je i jedan od četvorice lakše ozlijeđenih vatrogasaca, Domagoj iz Vodica, koji se "nagutao" dima. Pružena mu je liječnička pomoć i već sutradan je došao na posao.

Vatrogastvo im u krvi

Bilušić ima 51, a u vatrogastvu je 40 godina. Kad je imao samo 11 godina priključio se pomlatku DVD-a Zaton, a profesionalni vatrogasac je 26 godina.

 

 


– Ćaća je bio jedan od osnivača zatonskog DVD-a, ujac je bio u DVD-u i tako je krenulo. A i moja tri sina su u vatrogascima. Dvojica starijih, Josip (25) i Antonio (20), sezonski su vatrogasci u DVD-u Zaton, u interventnoj grupi, i oni su bili na ovom požaru, a najmlađi Ivan (13) je pomladak. Eto, cili muški dio obitelji. Žena je medicinska sestra i kad su ovako gadni požari, normalno da zove svako malo. Ona se brine, a mi i ne mislimo o tomu, pa joj se nekad zaboravimo javit. Nije joj lako s nama – reče Bilušić.


U njegovoj smjeni su četvorica Tišnjana, a jedan od njih je Damir Čubrilo, kojeg smo privoljeli da kaže koju riiječ.
– A ima san 14 godina kad sam pristupio DVD-u Tisno, a zadnjih 12 godina sam u JVP-u Šibenik. Šta da kažem o ovom požaru? Bilo je još gadnih požara, idemo tamo di triba, pa i izvan naše županije jer i oni dolaze nama u pomoć. To je za mene posao kao i svaki drugi. Kad si vatrogasac, onda znaš što ti je raditi, kao što trgovac zna što je njegov posao. A zašto sam izabrao vatrogastvo? Kad si od 14 godine s vatrogascima, uđe ti pod kožu – rekao je Damir.
Malo teže je bilo nagovoriti Dragana Spahiju, zvanog Brzi.

Brzi i Ćelica

– On vam je bio profesionalni nogometaš u NK Šibenik, a kod nas je vozač. Ajde reci nešto, Brzi... – navijali su dečki, a i sama sam morala reći koju riječ da ga privolim za izjavu. Na kraju je pristao i, na pitanje kako je dobio nadimak Brzi, odgovara:
– Ne letim, smireno vozim i valjda me iz zafrkancije zovu Brzi. Ne bih o nogometu, davno je to bilo, a u JVP-u Šibenik sam 23 godine i vozim sve aute koje imamo na raspolaganju. Tako je kad voziš u vatrogasaca. Svaki vozač mora sve znati šta se tiče opreme, strojeva, održavanja – reče Brzi i dodaje da je presudno za dolazak u JVP bio požar krajem osamdesetih u Ražinama u Šibeniku, u kojima živi.
– Eto, to me povuklo i kad sam odslužija rat, doša sam i nastavljam dalje – rekao nam je nekadašnji obrambeni igrač NK Šibenik. I na kraju ugodnog druženja s dečkima 2. smjene JVP-a Šibenika uslijedio je i kratki razgovor s Josom Mikulandrom iz Bilica, zvanim Ćelica.

 

 


– On vam ima puno pčela i zato ga zovemo Ćelica – opet mi je pomogao netko "sa strane". Joso je radio kao bravar u Dane Rončevića i TEF-u, a onda je došao rat.
– Bija sam pričuva u ratu i kad je TEF propao, a ja sam vam seljak: imam pčele, maslina, loza i nekako mi je odgovaralo ovo radno vrime u vatrogasaca. Radiš dan i noć i onda si dva slobodan. To je meni odlično, to me privuklo i tu sam 25 godina. Što se ovog požara tiče, kako su kolege već rekli, ovo je bio jedan od najvećih i mogao je ljudima napraviti veliku materijalnu štetu na objektima. Ali, na sreću, nije. Bilo je gadno, ka u svakom sličnom požaru, padali smo od umora, a ja sam prvi put u 25 godina stavio rukavice. Onda možete misliti kako je bilo. Meni osobno nije bio najopasniji, jer još i danas pamtim kako smo jedva živu glavu izvukli, mislim da je to bilo 2002. godine, kad je gorilo brdo Surdup na Dinari iznad Knina. Bilo je sa mnom par njih iz civilne zaštite, okolo je sve gorilo i nisi ima di pobjeći. Procijenio sam da bi bilo dobro upaliti kontra vatru, da će izgoriti i mi ćemo tu lipo leći, a priko nas će prići sve i – nikome ništa. Tako je i bilo – kaže Joso i dodaje da su mu kasnije, kad bi ga sreli, ljudi iz civilne zaštite zahvaljivali i javljali mu se riječima: "Joso, spasitelju naš, kako si?"


– Da nisam to napravio, ne biste danas razgovarali sa mnom – na kraju će.
Eto, tako je to u životu, a kad si vatrogasac, kao i u drugim opasnim zanimanjima, glava ti je uvijek u torbi. Na sreću, od nedjelje do danas nisu imali velikih intervencija na požarima – kako se to stručno kaže – otvorenog prostora. Na odlasku sam im (nama) poželjela da ih nikad više i ne bude. Posebno ovako velikih, opasnih i namjerno izazvanih, kakav je bio prošlog vikenda.

GRANICE HRABROSTI Di'š ostavit vozilo!

Na pitanje do koje granice vatrogasci za vrijeme gašenja požara smiju ići, te koliko je posao zapravo opasan, zapovjednik Bilušić odgovara:
– Da bi spasili imovinu ili ljude, često svoje živote izlažu opasnosti. Često ih tiram iz vatre, vičem na njih da se izvlače. A onda vide da triba izvući i vozilo, pa ostaju bliže. Di'š ostavit vozilo, rugali bi ti se idućih deset godina! To su vam situacije kad čovik ima više kuraže jer zna da triba sačuvati ljude, opremu i vozila. Naši ljudi imaju srce, možda i više nego što bi tribali. Idu u vatru, a to se i meni dandanas desi...

Naslovnica Šibenik

Najčitanije

Šibenski turisti navalili na pizze Vremena kad su i domaći i strani gosti ulazili u restoran, sjedali za stol, pogledali jelovnik i naručivali hranu ne pitajući za cijenu, odavno su iza nas: Ove godine još nismo imali gosta koji je naručio kilogram ribe i nikad manje je nismo prodali

Vremena kad su i domaći i strani gosti ulazili u restoran, sjedali za stol, pogledali jelovnik i naručivali hranu ne pitajući za cijenu, odavno su iza nas: Ove godine još nismo imali gosta koji je naručio kilogram ribe i nikad manje je nismo prodali
Šibenski turizam, prema podacima eVisitora, bilježi trend rasta u odnosu na prošlu godinu. U prvih sedam mjeseci...
Vremena kad su i domaći i strani gosti ulazili u restoran, sjedali za stol, pogledali jelovnik i naručivali hranu ne pitajući za cijenu, odavno su iza nas: Ove godine još nismo imali gosta koji je naručio kilogram ribe i nikad manje je nismo prodali