ŽIVOTNA PRIČA ŠIBENSKOG MOGULA VLADE ČOVIĆA Da je moguće vratiti vrijeme, nikad ne bih ušao u ovakav biznis: više me je puta samo sreća spasila propasti!

ŽIVOTNA PRIČA ŠIBENSKOG MOGULA VLADE ČOVIĆA

Poduzetnik Vlado Čović, suvlasnik "Zagreb Montaže" (ZM), spada u krug onih koji ne vole reklamirati svoje investicijske projekte, ni svoja postignuća. U medijima ga nema, ali je česta tema kuloarskih priča, pogotovo u rodnom Šibeniku, gdje danas dolazi više zbog nostalgije i prijatelja negoli zbog poslova.
Uspjeli smo ga jedva pridobiti za razgovor, potaknuti investicijama koje priprema u Šibeniku i koje bi trebale krenuti u realizaciju nakon ovogodišnje turističke sezone, a vrijednost im je veća od sto milijuna eura! Uz to, ovog trenutka ZM radi po cijeloj Europi, na izgradnji i montaži mostova, tvornica, aerodroma, spalionica smeća, lansirnih rampi itd.
Čovićev početak spada u klasike socijalističkog radničkog uspinjanja, preko kojeg je u prvim godinama hrvatskog kapitalizma skočio na poziciju dioničara, a zatim i većinskog vlasnika kompanije. Neki ga smatraju najbogatijim Šibenčaninom, jednim od najpoduzetnijih u Hrvatskoj.
– Ne znam što to znači? Imam puno imovine, ali i puno kreditnih zaduženja. A jednog dana će moja djeca vjerojatno podvući crtu – odgovara na to Čović.
– Činjenica je – kaže – da ZM kao tvrtka danas ima veliku vrijednost, ali da mogu kotač vremena vratiti, nikad ne bih ovo radio. To nitko ne zaslužuje. Strašna je to muka, naročito u zemlji koja vas ničim ne stimulira.

Po kruh u Njemačku

Sve što je radio, tvrdi, uvijek je nastojao da bude i na opću korist, a ne samo njegovu osobnu. Živi zapravo skromno, ima stan u Zagrebu i u Šibeniku, nikakve penthouse, svega 80-ak kvadrata, dok djeca žive u stanovima tvrtke. Nema jahte, vikendice, ne vozi Porschee i Maybache, ne organizira celebrity partyje, bježi od medija i vječito govori o investicijskim planovima koji su njegov životni perpetuum mobile. Bilo je tijekom njegove karijere i uspona i padova, uspjeha i problema.
– Više puta mi se dogodilo da me samo sreća spasila da ne ostanem bez svega što sam godinama stvarao – priznaje šibenski poduzetnik. Njegov život, kako će nam prvi put ispričati, nije bio nimalo lak, iako ljudi često misle da mu je sve što ima palo s neba.
– Počeo sam raditi s 18 godina. Živio sam u Perkoviću i svako jutro u četiri sata vlakom sam putovao na posao u Split, gdje sam radio najprije u brodogradilištu, Treći navoz, a poslije u pivovari "Lederer" u Solinu. Dizao sam se svako jutro u 3.30, a vraćao se kući oko deset navečer. Radnički vlak za Knin preko Perkovića išao je u 15.30, a mi smo radili do 17 sati, tako da na njega nisam mogao stići. Drugi je išao tek u 20.30 i dolazio sam kući oko deset navečer. Tako je bilo sve dok u TLM-u nije instaliran V 22 i onda sam sa splitskog brodogradilišta prebačen u TLM, gdje sam radio na izgradnji Elektrolize, a nakon toga odlazim u vojsku.
Kad sam odslužio vojni rok, poslali su me u Obrovac, i četiri godine sam proveo u Zadru i Obrovcu. U Šibenik sam se vratio kad se u TLM-u gradila Valjaonica, a kad je taj posao završen, 1986. sam otišao u Njemačku. Uoči rata dolazim u Hrvatsku, u Zagreb, i javljam se u upravu ZM-a. Malo je njih danas koji su prošli takav put – više za sebe zaključuje Čović nakon ove intimne ispovijesti.

Kupnja dionica

Kako je Vlado Čović postao ime u hrvatskom gospodarstvu? Kako je kupio ZM? O tome se u šibenskim kuloarima puno spekuliralo, no malo tko je čuo priču "iz prve ruke".
– Ranih 70-ih radio sam u poduzeću "Braća Kavurić", koje 1976. postaje dio "Mont Montaže". "Mont Montaža" je bila OOUR "Metalurgije" u "Zagreb Montaži", koja je privatizirana 1991., a udjele je imalo čak 400 ljudi. Novac koji sam zaradio u Njemačkoj uložio sam u ZM i napravio od nje triput veću tvrtku nego što je bila. Ljudi su polako odlazili u mirovinu i prodavali svoje dionice, a mi smo ih kupovali dvadeset godina i tako sam postao većinski vlasnik. Uz mene, suvlasnici ZM-a su još 30-ak ljudi. Svi mi koji smo kupili dionice radili smo u Njemačkoj. Mislili smo, rat je, imamo nešto novca, treba ga uložiti. Investirali smo, kao tvrtka, u Hrvatsku, zajedno s poslovnim bankama, 220 milijuna eura – govori nam Čović.
Posebno je vezan uz TLM...
– Pa ja sam tu tvornicu gradio, poznajem TLM u dušu. I bio bih najgori čovjek na svijetu da sam pridonio njezinu zatvaranju u vremenu kad je Hrvatski konzorcij preuzeo tvrtku. Znao sam što bi to značilo za Šibenik. Drago mi je da je TLM na kraju preuzeo slovenski "Impol" i ponosan sam što sam svojim angažmanom osobno pridonio tome – kaže suvlasnik ZM-a.

Tvornica laži

"Zagreb Montaža" je bila dio Hrvatskog konzorcija koji je 2008. pokušao staviti TLM na noge. U Konzorciju je bilo pet velikih domaćih kompanija, uz ZM, tu su participirali i "Dalekovod", "Konstruktor", "Feal", "Aluflexpack", poslije su došli "Euris" (obitelji Pejčinoski) i ruski biznismen Igor Shamis, a na kraju je ostala samo Čovićev ZM. Sve do dolaska slovenskog "Impola". Šibenski kuloari neprekidno su brujali o tome kako je Čović u Konzorciju samo radi zemljišta TLM-a na kojem želi graditi hotele.
– Kad su me pozvali da uđem u Hrvatski konzorcij, molio sam boga da to ne uspije. Dobro sam poznavao TLM i nikad me ta tvrtka nije zanimala jer je uvijek stvarala probleme. Međutim, bio je strahovit pritisak na mene, Vlada nije imala kome prodati TLM, a to je bio jedan od uvjeta za ulazak u EU. Govorilo se o nekakvim fondovima koji su zainteresirani, ali to su bile puste priče, nikad nijedan fond nije došao. TLM je – govori Čović – bio godinama velika tvornica laži, i činili su sve da ostanu na državnim jaslama. Kad smo mi o tome pregovarali 2005.-2006., u svijetu je bio eldorado. Sklopili smo ugovor 2007. i još uvijek je bila povoljna situacija na tržištu aluminija. Čak i 2009. predsjednik Vlade govori da nema krize, ali onda kreće kataklizma: pada cijena aluminija, tvrtke koje su s nama u Konzorciju povlače se ili odlaze u stečaj ili predstečajnu nagodbu, i ZM ostaje sam.
U tu je priču ušao, kaže, samo zato da TLM ne ode u likvidaciju jer nisu ostvareni ciljevi privatizacije, kako je to EU zahtijevao.

Dobrodošao 'Impol'

– Srećom za šibenski TLM, Tvornica je na kraju završila u rukama slovenskog "Impola", kompanije koja je uistinu zainteresirana za aluminijsku industriju i radi vrlo dobro, što je i meni velika satisfakcija jer sam ih snažno zagovarao. "Impol" je već preuzeo 80 posto površine bivšeg TLM-a za potrebe svoje proizvodnje, s vremenom će i ostalo. A onima koji sustavno kontaminiraju grad Šibenik pričama o mojim navodnim ambicijama da TLM pretvorim u novi hotelski kompleks – ogorčeno će Čović – postavljam samo jedno pitanje: Od 1994. imam 165 tisuća kvadrata u zoni Podsolarsko. I to godinama stoji, a ja ću ovdje, u TLM-u, graditi hotele? Pa kome to može pasti na pamet?!
– Zanimljivo je – dodaje Čović – da se kojekakvi "dušebrižnici" nikad nisu sjetili pripomenuti da sam jedini u Šibeniku izgradio novu tvornicu ("Vikom") s 400 radnika, koja i danas uspješno radi i ima tržište, ali muku muči s radnom snagom, koja je, veli, općenito problem hrvatskoga gospodarstva.
– Nikad mi cilj nije bio da budem tako važan u TLM-u, a niti da riskiram vlastitu kompaniju zbog TLM-a. Ali, našao sam se u vrlo neugodnoj poziciji, i sad, što je bilo, bilo je. "Impol" danas u Šibeniku proizvodi 80-90 tisuća tona aluminija s oko 500 ljudi, a takvu razinu proizvodnje TLM nikad nije imao, ni s nekoliko tisuća zaposlenih. Konzorcij je Tvornicu preuzeo s 1400 ljudi, a Valjaonicu je držao "Aluflexpack" i nisu proizvodili ni 50 tisuća tona, a imali su par tisuća radnika! To je taj sindrom velikih tvornica iz socijalizma.

Vile i apartmani

Vlado Čović trenutačno je fokusiran na dva velika projekta s kojima ZM kreće nakon turističke sezone – "Draga" i "Podsolarsko". Vrijednost investicija je oko 100 milijuna eura!
Na realizaciju projekta "Draga", kojim je predviđeno preuređenje tržnice, izgradnja podzemne garaže na četiri etaže, s 500 parkirnih mjesta, i poslovno-stambenog kompleksa s 200 stanova, Čović čeka već 10-ak godina. Međunarodni natječaj je proveden davne 2008., izabran je i najbolji rad, i činilo se da nema zapreka za tu investiciju. Ali godine su prolazile, a projekt je čekao da Grad Šibenik izmijeni GUP i odluči želi li takve sadržaje na toj lokaciji. U međuvremenu, gradska uprava se okrenula svom projektu podzemne garaže Poljana s 256 parkirnih mjesta, i mnogi su smatrali da je time Draga "minirana". No, Šibenik je, reklo bi se, gladan parkirališta, pa već od jeseni, uz Poljanu koja se intenzivno gradi, kreću i radovi u Dragi, koji bi trebali biti završeni za dvije i pol godine. Projekt "Draga" realizirat će "Tržnice" d.o.o. i strateški partner, austrijska tvrtka "Best In Parking".
Drugi veliki projekt je "Podsolarsko", još jedan od onih koji su godinama na čekanju.
– Razgovaramo s partnerima o izgradnji tristo apartmana u 48 vila. To je kompleks od 165 tisuća kvadrata, na kojem je po UPU-u planirana i izgradnja hotela. Projekt provodi tvrtka "Podsolarsko Rivijera".

Zaposlenih 1300

"Zagreb Montaža" danas ima oko 1300 zaposlenih, dio u šibenskom "Vikomu", a dio u njemačkoj podružnici tvrtke, i kako sam Čović kaže kad ga pitate kako ide posao, najveći problem kompanije su radnici. Nigdje kvalificiranog metalca ni za lijek!
– Ne znam što ću s "Vikomom". Tvrtka danas ima 200 radnika u Šibeniku i 200-injak u Njemačkoj. Više od 80 ih je iz susjednih zemalja, BiH, Srbije, ili drugih dijelova Hrvatske. Problem je što u Šibeniku više nema radnika metalske struke, a ni u školama se ne obrazuju takvi kadrovi. S tim se problemom suočavaju – kaže nam Čović – i u slovenskom "Impol-TLM-u".
Njegova djeca nemaju ambicija nastaviti djelatnost kakvom se bavi "Vikom" i ZM. Zbog toga, tvrtka trenutačno pregovara s nekim inozemnim kompanijama kako bi dugoročno osigurala takvu proizvodnju u Šibeniku i Hrvatskoj, napominje naš sugovornik.
ZM ima 80 posto radnika na inozemnim gradilištima, u Francuskoj Gvajani, Njemačkoj, Češkoj, Nizozemskoj, gdje ovog trenutka, među ostalim, gradi sedam mostova... Radili su i Schalkeov stadion u Gelsenkirchenu, halu u Hannoveru, aerodrom u Berlinu... U Hrvatskoj njihov "potpis" nosi most na Dravi, most kod zagrebačkog aerodroma, i sam aerodrom Franje Tuđmana itd.
– Nažalost, ne mogu se pohvaliti da smo kod nas gradili tvornice jer u našoj državi se tvornice ne grade – pomalo nostalgično će Čović, nimalo tipičan hrvatski poduzetnik, jer on se ne druži s političkom elitom, niti ga možete vidjeti na ručkovima i večerama s hrvatskim ministrima i njihovim pomoćnicima, ili lokalnim dužnosnicima. Sa svojim poslovima okrenut je prema zapadu, gdje ostvaruje 80 posto prihoda tvrtke.


IZ PERKOVIĆA SVAKO JUTRO
Imao sam 18 godina. Živio sam u Perkoviću i svako jutro u četiri sata vlakom putovao na posao u Split, gdje sam radio najprije u brodogradilištu, Treći navoz, a poslije u pivovari 'Lederer' u Solinu


KOME HOTELI MOGU PASTI NA PAMET

Onima koji kontaminiraju grad Šibenik pričama o mojim navodnim ambicijama da TLM pretvorim u novi hotelski kompleks, postavljam samo jedno pitanje: Od 1994. imam 165 tisuća kvadrata u zoni Podsolarsko, a ja ću u TLM-u graditi hotele? Pa kome to može pasti na pamet?!


POSLOVI PO EUROPI
Sedam mostova 'Zagreb Montaže'

"Zagreb Montaža" trenutačno radi na montaži i izradi čeličnih konstrukcija za sedam mostova u Europi. Radi se o mostu Mosel u Urzigu, mostu Fulda u Kasselu, mostu u Bad Oeyuhauseu, zatim na kanalu Dortmund, mostu Kattwyk u Cuxhavenu te sanaciji mosta Botlek u Rotterdamu, a u svojoj radionici u Hannoveru izrađuju čelične konstrukcije za mostove koje montiraju diljem Europe.
Uz mostove, jedan od zahtjevnijih poslova na kojem trenutačno rade je i lansirna rampa za satelit EU - Ariene 6 u Francuskoj Gvajani.


CENTAR 'DALMARE'
Uloženo 78 milijuna €
Trgovački centar "Dalmare" na rubu Šibenika gradio se od 2002. do 2010., u dvije faze, ima bruto površinu od 86 tisuća kvadrata (50 tisuća u zakupu, ostalo su trgovi, "ulice", garaža) i u njega je uloženo 78 milijuna eura.
Danas u Centru radi 500 ljudi, postao je omiljeno mjesto Šibenčana, dobrim dijelom i zbog besplatnog parkirališta s čak 1400 mjesta.

Naslovnica Šibenik