Da se Međunarodni dan vodiča može obilježiti na drukčiji, originalniji način od standardnih besplatnih razgleda grada, kakvi se godinama ovim povodom prakticiraju u mnogim hrvatskim gradovima, pokazala je jučer šibenska Udruga turističkih vodiča "Mihovil" kroz zajednički projekt Udruge i Fotokluba Šibenik "Ispričaj mi svoju priču". Mihovilovci su, naime, osmislili novu koncepciju vođene ture Šibenikom i ulogu vodiča ovaj put povjerili svojim sugrađanima Karmen Jelčić Pulić, Ani Paić i Ediju Kapitanoviću.
– Koliko mi ljudima uživamo pričati o gradu, primijetili smo da i oni jednako vole s nama podijeliti svoje uspomene i doživljaje. Tako smo došli na ideju da organiziramo razgled grada u kojemu mi vodiči, zapravo, samo moderiramo, odnosno potičemo priču, a sugrađani su ti koji dijele svoje uspomene – obrazložila je na startnoj poziciji razgleda u Docu Tina Biluš, predsjednica Udruge turističkih vodiča "Mihovil".
Fritule i žestica
Nakon što su se i organizatori i građani koji su se odazvali pozivu na razgled grada počastili ukusnim fritulama i kroštulama, kao i čašicom domaće žestice po izboru, prva se okupljenima obratila Karmen Jelčić Pulić, šibenska nevista koja se iz zagrebačke Mesničke preselila u Dolac, preciznije u uličicu pokraj crkve sv. Križa u Zagrađu.
– Primijetila sam da u taj dio grada turisti rijetko zalaze, a oko i dođu, ne znaju detalje o raspelu koje je doplovilo morem i danas se čuva u toj crkvi. Često im znam ispričati kako su raspelo u 15. stoljeću ribari donijeli kući i nisu obraćali pažnju na njega sve dok im gluhonijema sestra nije iznenada ozdravila. Pročuo se glas Šibenikom o čudotvornom raspelu, pa su ga nakanili pohraniti u katedrali sv. Jakova. Kako se do prvostolnice u to vrijeme moglo doći samo preko mostića koji je spajao dva dijela grada, to su pokušali u tri navrata, no svaki put kad su raspelo ponijeli prema katedrali, diglo bi se more i došlo bi nevrijeme. To su protumačili kao Božju poruku da ga se ne iznosi iz crkve sv. Križa. Malo današnjih Šibenčana zna za tu priču, a još manje za podatak da je, prema drevnim zapisima, u 18. stoljeću raspelo prokrvarilo dva puta. Ne znam u koliko se crkava u Hrvatskoj to isto dogodilo, no svakako ih nema puno. Kada stranci čuju tu priču, oduševe se i sasvim drukčije dožive grad u koji su došli.
Zagrađe je, inače, drevno predgrađe. Turisti ga tek sad otkrivaju. Tako je intiman, mali, jednostavan, a ljudi tu žive. Mi stvarno imamo susjedstvo, za razliku od mnogih sredina gdje se ljudi ni ne poznaju – kazala je Karmen.
Pred samom crkvom sv. Križa u razgovor o tom dijelu grada uključili su se i drugi. Mimo "protokola", tako, kolegica Sanja Jurišić spomenula se svoje bake iz obitelji Bujas koja je rođena u kući nasuprot crkve, inače suvremenice Vinka Nikolića, koji je "samo čita libre i pisa, ali nije zna igrat na balun", i Lepe Šarić, s kojom je radila.
Mnogo štošta doznalo se i o najpoznatijim žiteljima Ulice Jurja Dalmatinca na Kvartiru, među kojima je svakako Petar Guberina, osnivač SUVAG-a.
– Ljudima je malo poznato da je Guberina živio u Francuskoj i bio veliki prijatelj s francuskim crnačkim pjesnikom Aime Cesaireom, rodom sa otoka Martiniquea. Tako ga je jedne prilike pozvao u posjet Šibeniku. S obzirom da Šibenčani do tada nisu vidjeli crnca, bio je prava atrakcija, pa ga je navodno majka Petra Guberine, kad ih je došao posjetiti, najprije ponudila lavorom vode da se opere. Jedan od najpoznatijih francuskih pjesnika 20. stoljeća, upravo je ovdje, gledajući Martinsku, rekao da ga podsjeća na njegov rodni otok, i tu je napiso jednu od svojih najpoznatijih pjesama o borbi za crnačka prava "Povratak u zavičaj" – otkrila je prisutnima Dijana Bolanča.
Sa zanimanjem su sudionici rute slušali i o ostacima nekadašnje crkve sv. Katarine, koja je, baš kao i prostor nekadašnjega benediktinskog samostana za pučanke, osnovanog 1391. godine, za francuske uprave, pretvoren u vojarnu, a onda u kuće za stanovanje.
Baba Đulija
Nemalo je radoznalosti izazvala i kuća stanovite babe Đulije čije su se stanarke bavile najstarijim zanatom, legalnim i legitimnim poslom u to vrijeme. Sve pohvale zaslužuje i gospođa Ana Paić koja je mihovilovce i grupu Šibenčana dočekala u Srednjovjekovnom mediteranskom vrtu sv. Lovre i podijelila uspomene iz djetinjstva o igri na obližnjem groblju sv. Ane i Tvrđavi sv. Mihovila, o Anki šemprešoili, o kojoj je i Arsen napisao pjesmu "Stara cura".
– Na mom prozoru Arsen je napisa i svoju "Nikad više", a i ja ponekad znam zapivat gledajući u kanal "Ko ovo more platit" – raspoloženo je kazala gospođa Anka.
O kultnoj toverni kod Mile Otrova, pak, u ulici Nove crkve, nadahnuto je i uz puno detalja pričao Edi Kapitanović, a spomenuo se i čestih gostiju te davne birtije u kojoj se količina vina u bačvi mjerila štapom metle, a vinu dodavala boja crnilom od liganja.
– U ovoj ulici bilo je šest toverni, a najzloglasnija je bila ona Mile Otrova, tu su se čuli tokom dana pa do kasno u noć zvuci Dalmatinske zagore, ojkanje, često puta i diple, igralo se i na muru. Taj Mile je bio iz Čiste Male. Tu je kupio kuću i teracu iznajmljiva radnicima za spavanje. Nasuprot toverne bila je zadarska mljekara koju je drža Roko Matijaš. Onda bi Roko Mili radija "čike", ovaj i njegovi pijanci bi se ljutili – živopisno je iz prve ruke pričao šjor Edi, a prisutni su guštali.
S izvanserijske rute Šibenikom bit će u travnju otvorena izložba fotografija Fotokluba Šibenik.
