Grad i Crkva (Šibenska biskupija) u tzv. sinergiji, radi promocije projekta "Civitas Sacra" (Sveti grad), doslovce su demontirali staru gradsku jezgru radi nove infrastrukture koja bi trebala biti u funkciji "svetoga grada" (de facto crkvenog muzeja).
Radi reklamiranja tog "europskog projekta" (financijski poduprtog i novcem Ministarstva kulture) uništeno je i zelenilo koje desetljećima raste podno stepenica ispred katedrale sv. Jakova, što je izazvalo gnjev brojnih Šibenčana. Bespoštedna sječa stare pitospore (mirte) radi postavljanja totema, videozida i klupe u sklopu Interpretacijskog centra projekta "Civitas Sacra" (u svrhu njegova reklamiranja i privlačenja turista), skrenula je pažnju i na tri mlinska kamena koja se nalaze na toj lokaciji, a koja bi, kako je krenulo, mogla biti novom žrtvom potpunog nemara "struktura" za kulturno-povijesno i ekološko naslijeđe. Da nije tako, zar bi tri mlinska kamena, od kojih je jedan možebitno raritetni kamen za mljevenje buhača, godinama stajala podno katedrale s kojom, pak, nemaju baš nikakve veze?
Dosad bilo manje vidljivo
Dr. znanosti Ljiljana Zmijanović, koja se nedavno natjecala za ravnateljicu NP Krka, upozorila je Biskupiju na potrebu zaštite ovih povijesnih artefakata jer, kako sama kaže, postoji opasnost da se kod postavljanja reklamnog digitalnog panoa za budući Interpretacijski centar oštete. A o svemu je izvijestila i našu redakciju.
– Znala sam da je mlinsko kamenje na toj lokaciji, samo je zbog raslinja bilo manje vidljivo i ono ga je na neki način čuvalo od moguće devastacije. Sada je, međutim, potpuno izloženo – ističe dr. Zmijanović.
– Valja skrenuti pozornost na vrijednosti ovih kulturnih dobara tradicijske kulturne baštine, osobito rijeke Krke, uz koju su povijesno bile izgrađene mlinice buhača na vodeni pogon. A za jedan mlinski kamen u podnožju katedrale, po njegovim karakteristikama, mogu pretpostaviti da je mlinski kamen za mljevenje buhača, iako to ne mogu tvrditi sa sigurnošću – napominje.
Inače, mlinice za mljevenje buhača u zoni Skradinskog buka su, kako ističe, u ruševnom stanju, a ponegdje nema ni ruševina, ili je ostalo, raslinjem prekriveno i nerijetko zatrpano, mlinsko kamenje za mljevenje buhača. Od onih za mljevenje žitarica razlikuju se veličinom i specifičnom obradom kamena. Najveći nekadašnji kompleks mlinica za mljevenje buhača, kazuje Ljiljana Zmijanović, nalazio se u zoni podno slapa Skradinski buk, gdje se pristajalo plovilima do samih mlinica.
– Nasipanjem, možebitno za potrebe nekadašnjeg "autokampa" ili druge ugostiteljske infrastrukture, plovilima je onemogućen prilaz do mlinica. Postoji mogućnost da su ovim zahvatima potpuno uništene ruševine mlinica za mljevenje buhača. Promijenjeni su prijašnji tokovi vode, tako da ovi sustavi više nemaju potrebnu vodu u slučaju moguće sanacije izvornog stanja – zaključuje.
Zbog buhača opstale mnoge obitelji
Ljiljana Zmijanović pozabavila se mljevenjem buhača u Dalmaciji i u svojem znanstvenom radu, pri čemu je otkrila da je početkom 20. stoljeća Dalmacija bila glavni svjetski proizvođač buhača, s proizvodnjom od 900 tona godišnje, da bi kasnije primat preuzeo Japan.
– Buhač se uzgajao na našim oranicama i bio je izvozna kultura ovih područja 30-ih godina prošlog stoljeća, zasijana na 2000 hektara zemljišta. Kroz povijest dalmatinski je buhač imao veliko značenje za život ljudi Hrvatskog primorja i Dalmacije. Prvobitno je njegovu uporabu proširio dubrovački ljekarnik Antun Drobac (1810. – 1882.), za kojega se smatra da je i otkrio njegova insekticidna svojstva.
Znajući koliko je učinkovit, domaćice su brale cvijet samoniklog buhača, sušile ga i usitnjavale u prah, te su ga koristile u kućanstvima protiv štetnika. Korištenje buhača potaknulo je njegov uzgoj kao gospodarske biljke, tako da već 50-ih godina 19. stoljeća počinje njegov uzgoj u Dubrovniku i okolici. Svojevremeno je bio osnova opstanka mnogih dalmatinskih obitelji, posebice 80-ih godina 19. stoljeća, u vrijeme vinske krize i haranja filoksere, kad se sijao u zapuštenim vinogradima – rekla nam je dr. Zmijanović o povijesnom značenju buhača, idealnog za ekološku poljoprivredu zbog svojeg neotrovnog sastava (piretrin), a velike učinkovitosti, zbog čega ga veliki proizvođači hrane koriste za zaštitu svojih usjeva.
