Sitz, Bobi! Sitz! Taako, doobar – osluškujem sa strane kako gospođa Suzi Pemolar razgovara sa svojim lijepim mješancem nađenim na cesti gestikulirajući ispruženim kažiprstom. Rekao bih da je Bobi poslušan: ne skida pogled s gazdarice niti ga posebno zanimaju ostali školarci, desetak drugih pasa i njihovih vlasnika, polaznika temeljnog tečaja obuke psećeg bontona Šibenčanina Marka Čogelje, profesionalnog trenera i umirovljenog vojnog vodiča pasa. E sad, zašto je "sitz", a nije "sjedi"? Pa jasno, gospođa je Njemica i upravo izvrsno govori hrvatski budući da je već 30 godina tišnjanska nevista.
'Achtung, achtung!'
To što ona i partner nisu vjenčani ničim joj ne umanjuje taj status, smije se objašnjavajući kako stvari točno stoje u pogledu formalnog bračnog stanja. U vezi s jezikom još je jednostavnije, jer je njemački, kaže Suzi, oštriji i puno bolje zvuči kada se psu izdaju komande. Ispričao sam joj iskustvo jednoga kapetana duge plovidbe koji je, radeći s višenacionalnim posadama iz svih zakutaka na baloti, do istog zaključka došao s ljudima u glavnoj ulozi. Naime, kada god mu je trebalo skrenuti pažnju na nešto važno, bilo bi dovoljno da preko brodskog razglasa izgovori čarobnu, dragocjenu njemačku riječ: "Achtung, achtung!" Znamo je barem iz filmova i od toga bi se na mjestu ukipjeli Indijci, Tajlanđani, Kinezi, Europljani, Englezi... spremni slušati što kapetan ima za reći. Svi, bez razlike, znali njemački ili ne. Do toga njegova otkrića nije, kako tvrdi, pomagalo ni lijepo ni ružno, ni mile ni lale. "Achtung, achtung!" ima efekt šerifova pucnja iz revolvera usred najveće gužve u salunu!
Jurca, cvili...
– Pa je, istina je to – odgovorila mi je gospođa Suzi kao nešto što se podrazumijeva i nije za raspravu. U pogledu Njemice iz Düsseldorfa kao da sam vidio bljesak iznenađenja što sam to toliko kasno saznao, međutim, nije sve ni u njemačkome, kako je sama priznala. Jer, devetomjesečni Bobi jest dobar i drag pas, ali nije poslušan onako kako bi ona htjela da bude. Jurca za autima i biciklima – što može kobno završiti – i stalno cvili dok se voze automobilom, nabraja mane svoga ljubimca. No zato je tu Marko Čogelja, koji je u zadnje tri godine, otkako je utemeljio svoj tečaj osnovne obuke pasa, u vještinu vladanja psećim ponašanjem uveo barem stotinjak svojih sugrađana, pa nema nikakvog razloga da to neće uspjeti ni s ovom grupom polaznika koji su otvorili proljetni ciklus njegova 2,5-mjesečnog tečaja. Još jedan bit će sredinom ožujka, a nakon ljetne stanke, završni ove godine slijedi u rujnu. Društveno je to korisna, dobrodošla škola najprije za vlasnike pasa, koji će dobiti alat za socijalizaciju svojih ljubimaca na najbolji mogući način, a budući da su u ovoj grupi sve redom pasmine podatne za obuku, poput njemačkih ovčara, labradora, retrivera i border kolija, uspjeh ne bi trebao biti upitan.
Nema lobotomije
– Ljudi koji mi se obraćaju odgovorni su vlasnici i svakako kulturni građani koji priznaju da sa psima ne znaju, a svoga ljubimca žele socijalizirati tako da u odnosu s njime i okolinom svi budu zadovoljni – govori Čogelja, naglašavajući da je problem s onim drugim vlasnicima, koji sve najbolje znaju sami, te im psi zbog njihove tvrdoglavosti postanu trajno problematični.
Da nije baš sve u njemačkom jeziku, ali jest u odrješitosti kada se psa odgaja i nešto od njega traži, kazao je Marko Čogelja između redova pozdravljajući polaznike tečaja u napuštenom dijelu vojarne "Bribirski knezovi".
– Možda sam previše glasan kada govorim, ali to ne znači da se ljutim. Vojnik sam i nakon toliko iskustva, smatram da psi poput ovih, uzrasta oko godinu dana, trebaju pod vašim čvrstim vodstvom krenuti na put da se uozbilje i postanu poslušni pratioci. Dosta je bilo razigranosti i trebaju biti poslušni kada mi to želimo – naglasio je i naveo primjer svoga Abija, vrhunskog njemačkog ovčara specijaliziranog za otkrivanje eksploziva, kojeg ovaj put nije poveo sa sobom.
Na ovom tečaju psima se ne radi lobotomija, nego ih se, potičući ponašanje koje želimo, a suzbijajući i kažnjavajući sve drugo, čini poslušnima, jedna je od prvih lekcija Čogeljina tečaja, nakon čega je uslijedila i osnovna vježba discipliniranog hoda uz nogu vodiča na uzici, ali tako da pas ne povlači. Nisu se baš svi proslavili, kako se vidjelo – neki bi i kola povukli, kamoli ne gazdu.
Jak je i divlji
Psi će i dalje biti razigrani kada je za to vrijeme i mjesto, no temeljno je da o tome odlučuje vodič, a pas mora postati svjestan da je uvijek drugi, nastavio je Čogelja objašnjavati ciljeve svoga tečaja i jednostavnu metodu discipliniranja cimanjem uzice na ogrlici-davilici. Zvuči brutalno, ali je učinkovito i najsličnije načinu na koji psi jedni druge jednostavno discipliniraju u čoporu, objasnio je trener.
Možda je upravo to što je iz nekog razloga zaključio da je on prvi i glavni u kući, korijen problema koji sa svojim njemačkim ovčarom imaju Šime i Danijela Roca, brat i sestra iz Vodica.
– Jak je i divlji, a mi se u našoj kući bavimo i turizmom. Ne možemo gostima valjda priređivati scene s pasom nezgodnog ponašanja i zato ga triba korigirati – govori Šime o motivima zašto su ga učlanili u Čogeljinu školu lijepog psećeg ponašanja. Imali su Rocini prije ovoga svoga pulena nekoliko labradora, no oni su, veli Šime, bili skroz "kul" psi. I što sada? – na sto čuda je Danijela. Razočarana je, razabire joj se po glasu – pazi ga i mazi, stalno, a on tako...
– To vam kod pasa ne igra – strpljivo objašnjava Marko Čogelja, uz napomenu da će o konkretnim problemima koje svaki od polaznika tečaja ima sa svojim psom posebno razgovarati. To što psa pazite i hranite, ne znači da će on u znak zahvalnosti slušati. Općenito, treba se upitati što ga motivira da vam dođe kada ga pozovete. Ako je to nekakav zalogaj, eto ga, bez brige, no ako su to cijelo vrijeme naredbe i zapovijedi, neće baš pohitati i sve je u tome kako izbalansirati nagradu, igru i discipliniranje, uveo je Čogelja polaznike u gradivo koje će se izučavati na tečaju.
Stalno laje
Zorica Šupe već ima iskustva i uspjeha u ovoj školi s jednim psom, border kolijem Lotom kojemu su tri godine. Sada peteročlana obitelj ima i mladog Arga, iste pasmine, no taj stalno laje i tu mu nezgodnu naviku treba izliječiti, iznosi svoj glavni razlog da se opet obrati Marku Čogelji.
Border koliji slove za najinteligentniju od svih pasmina, međutim, nije mane ni mješancima poput Bobija, zbog kojeg gospođa Suzi Pemolar hita na nastavu iz tišnjanske Kapele. Pokušala ga je ona sama, uz pomagača, izliječiti od loše navike da se zalijeće za biciklistima i autima prihvaćenom metodom koja obično donosi ploda: povežu se prazne konzerve i napune kamenčićima da stvaraju buku, te se bace psu pod noge kada se dade u gon, ali avaj! Sada ne nasrće jedino na tog biciklista, inače obiteljskog prijatelja, a i dalje jurca za svima drugima. Mudrac jedan: em zna njemački i hrvatski, em je svjestan da ga gazdarica ne može suočiti s ama baš svakim biciklistom na ovome svijetu. Osim ako Marko Čogelja ne primijeni neku čarobnu riječ, jer rekli smo već, nije sve ni u njemačkom. Puno toga, kako se vidi, ima u psećoj glavi...