KUĆE DUHOVA Vjerovali ili ne, i ovo je grad! Navratili smo u Vrsno, točnije u zaseok Kursani, koji administrativno pripadaju Šibeniku. Od Poljane nisu udaljeni ni 20 kilometara, ali kao da su na kraju svijeta

KUĆE DUHOVA

Da nije Bože Kursana (60), umirovljenog časnika Hrvatske vojske i njegovog Mede, vjernog mješanca kojega je pronašao u azilu za pse i udomio, kamene kuće vrsničkog zaseoka Kursani, koji i formalno spada u "gabarite" grada Šibenika, odavno bi zaboravile ljudske korake i pseći lavež, zvuk škara za orezivanje smokava i miris pokošene trave. Jer Božo, na kojega smo sasvim slučajno naletjeli "špartajući" vijugavom cestom, rodno selo ne zaboravlja iako tu ne stanuje. Njemu i zahvaljujemo ovu reportažu.

I Vrsno, pa tako i Kursani, u strogo administrativnom smislu, kao što rekoh, jest dio grada Šibenika, ali bi to neupućeni putnik-namjernik teško zaključio. Kako bilo, krenuli smo na teren "kao grlom u jagode", gdje nas put odvede, bez predumišljaja i velikih planova. Cilj je bio odmaknuti se jugoistočno od centra grada, što dublje u njegov ruralni dio, a opet se zadržati unutar teritorijalnih granica Šibenika.

- Nismo ni 20 kilometara od Poljane, a kao da ulazimo u drugu vremensku zonu. Čak je i temperatura s osam pala na pet stupnjeva – prokomentirala je Nikolina, kolegica fotoreporterka, zabrinuto mjerkajući teške oblake što su se prijeteći nadvili nad cestu kojom smo uzbrdo grabili prema Vrsnom.

Život ih nije mazio

Ne mogavši odoljeti prizoru oko nas - obrisu grada u daljini i lopatica vjetroelektrana nad Borajom obavijenih maglom kao kakvom pamučnom koprenom, u jednom trenutku stadosmo. Već u drugom krenusmo naprijed. Nebo se sve više mračilo, a za vjetrobransko staklo lijepila se sporadično i koja kap kiše. Zađosmo uskom cesticom u Belake, slikovito seoce podno brežuljka i crkve sv. Ilije. Prođosmo i natrag, ali ne sretosmo živu dušu. Zato smo stotinjak metara dalje, po povratku na "glavnu" cestu, naišli na Božu. Taman je, jednu na drugu, slagao široke cjepanice pred djedovom kućom. Zbog našeg je iznenadnog dolaska dobroćudni Medo za svaki slučaj završio na lancu, a mi u domaćinovoj starini okruženi crno-bijelim slikama po zidovima.

- Ovo sam ja, ono su mi otac, baba, stric i njegov otac, a ovo mi je baba Manda, materina mater. Jedino sliku dida Joke nisam naša u starim slikama... - pokazao nam je Božo sliku po sliku, a onda zapodjenuo priču o teškoj sudbini svojih predaka, pradidu Grgi koji je nakon teškog rada u Americi došao u svoje selo i napravio veliku kamenu kuću da bi ga Austro-Ugarska digla u rat iz kojega se nikad nije vratio. Poginuo je negdje kod Cere. Ni tri mjeseca poslije, s ovoga svijeta otišla mu je i supruga, ne mogavši preboljeti svog čovjeka. Život mu nije mazio ni djeda, koji je ostao siroče sa svega šest godina, a ni oca.

- Brat i ja smo bili u ratu, a otac bi mi uvik reka: samo da mi je dočekati da uđete u Knin, onda mogu i umrit. I stvarno, u "Oluji" smo prošli Knin, došli do Gračaca, a meni javilo - njega udarilo srce. To vam je bilo šestoga, a do Velike Gospe je bija u bolnici i umra - uzdahnuo je.

Usporedo s odlaskom starijih ljudi polako je, nadovezao se Božo, počeo odumirati i taj kraj, posebno donje selo, kako u Vrsnom nazivaju zaseoke niže kapelice sv. Ante.

Belaci, Nakići...

- Ajmo u moje Kursane! U njima više nikoga nema. Selo je pusto i prazno, a takve lipote nigdi nema - skočio je iznenada Božo i zgrabio jaknu. Gesta nije trpjela pogovora. Dok smo došli do auta vodič nam je pokazao staru seosku školu, a sada oronulu kamenu kućicu urušena krova, koja je u davna vremena odjekivala cikom djece.

- To je kuća Plavčića, vlasnici su davno umrli, a jedan od nasljednika bija je direktor u Luci. Ovo je moj kraj pa sve te ljude dobro znam. Čak sam u dva-tri mandata bija i predsjednik Mjesnog odbora, ali ko ne živi u selu teško može obavljat tu funkciju. Otprilike je 76 ljudi u Vrsnome, mogu falit za jedan il dva, ali više neću... - zaključio je.

Da u većini katnica, pa i dvokatnica, u Belacima i Nakićima nitko ne živi, lako bi zaključili i bez Bože. No, uz svaki dim iz dimnjaka naš je pratitelj vezivao ime i prezime stanara, čak i obiteljsko stablo. Srušeni suhozid nadomak Kursanima protumačio je aktivnošću lovaca koji, kazao je, često nemaju obzira prema starini.

Tako dođosmo u Kursane, selo koje je pet godina prazno i pusto. Posljednja je u njemu živjela Boja Kursan, a kad su sa Sv. Ilije za njom zabrecala zvona, nad seoce se nadvila vječna tišina. U kišno prijepodne i ta nam se posvemašnja tišina i sivilo, u kojemu su trag života ostavljala tek upaljena svjetla s triju visokih stupova javne rasvjete, činila gotovo idiličnom. Ipak, po ostacima kuća, obora, ograda i štala, čiji je kamen klesan "kao po špagu", nije bilo teško zaključiti da je nekoć to bio bogat kraj pun života.

- Ona gori velika, to je bila moja kuća, ona mala sa strane - to je bila kužinica, tu sam se ja rodija, a ovo je bila treća. Tu je živila Boja. Ima još tu kuća u kojima se može živit, ali ljudi ritko kad dolaze. Većina ih ima kuće i stanove u Šibeniku, pa ne vide svrhu, a ni gorivo nije jeftino, troškovi su to... - objasnio je Božo.

Bilo je puno dice

- Pa i ovo je grad Šibenik. Barem teritorijalno... - zaključih kao za sebe. Nije mom sugovorniku trebalo dugo da se nadoveže.

- Je, al teritorijalno ni danas nemamo vodu, a bez vode u današnje vrime nije lako živit. Koštalo je to zapostavljanje još od davnina ovaj kraj puno. Struju smo dobili '71., neki i '73., a vodu nikako. Raselili se ljudi. Najviše je mladih ostalo u Budimirima, pa se sad oni bore za infrastrukturu. I dječje su igralište uredili. Drago mi je. Ipak, čini mi se da je za moje Kursane prekasno. A možete li zamislit da je u svakoj od ovih kuća bilo po petero-šestero dice, da se svaka ogradica obrađivala, da su ljudi držali ovce, mazge, volove... Vidite li vi koja je ovo šuma. Svaka je kuća imala tor... A di su smokve... Znale su rodit i po 200 kili. A trišnje, šljive, orasi... Da ujesen dođete tu, vidili bi kako se grane savijaju do zemlje od ploda koji više niko ne bere... - pričao je u dahu Božo, penjući se uz travom obrasle skaline među kućama i puteljke oko kamenih zdanja svoje djedovine koje je pokosio da svijet ne zamjeri, da se ne rugaju pojedinci kako je sve zaraslo.

- I češće bi dolazija, al ne moš na sto mista, ko će to... U onome zidu, vidite, ode imamo čele. Vidite one rupice i latu na dva mista... Tu su one. A vidite kako je moj dida ziđa tu, pa jedan zid, pa drugi, pa ode mu je bila štala za ovce, pa tu kužinica, pa ovo je sebi napravija apartmanić kad su mu se sinovi počeli ženit... Imamo i jedan bunar pod kućom, a jedan kraj kuće. Vako u lito, kad je bilo malo suše, ovce su se gonile na lokve. Jedna je kod borova, jedna je na brdu, imamo i treću. Tu bi se pojila stoka. Ove vrtače doli, to su takozvani podanci, tu nema čega nije bilo. Tu se sve krčilo na ruke, nije bilo traktora, te vale di je duboka zemlja, sve se sređivalo. Na grebašćanskoj strani imali smo po 60 tisuća maslina. Koji je to trud i rad bija - zamislio se naš vodič.

Prvi televizor

Spomenuo se i radnika šibenske luke i nekadašnjih tvornica, koje je u Kursanima umjesto sata budilo kukurikanje kako bi pješice stigli na vlak na Ripište. Nemali broj pivaca je zbog nepreciznosti "oglašavanja" znao po kratkom postupku završiti u loncu. Nije bilo popravnog ispita. Sjetio se i prvog televizora u selu.

- Kupija ga je Bile, koji je radija u Ražinama. Da vi znate koje je to veselje bilo... A to Bile je nadimak. Imala ga je svaka kuća - Bile, Lojo, Klojo, Pale... Uglavnom, kad ga je kupija, skupilo bi se nas 40-ak i gledalo program. Za dicu se znalo da je crtani film u sedam i kvarat, a ne kao danas... Da je onda bilo sluha, da je bilo vode, ne bi ljudi išli - uvjeren je Božo.

Na povratku smo još jedanput obišli Kursane uzduž i poprijeko, još jedanput nam je domaćin pokazao gdje su točno Belaci, gdje Nakići, Plavčići i Budimiri. A onda smo ga pozdravili. Putem smo se mimoišli samo s jednim vatrogasnim kombijem i autobusom koji na urednoj, novoj autobusnoj čekaonici s oznakom grada Šibenika nije imao koga iskrcati niti ukrcati. Samo je produžio...

Naslovnica Šibenik

Najčitanije