Uspio s mobitelom na tipke i laptopom bez interneta Nevjerojatna priča 26- godišnjeg Šibenčanina Josipa Skeje: kako je nesuđeni svećenik postao asistent na zagrebačkom PMF-u i jedini istraživač malih skakavaca u Hrvatskoj

Uspio s mobitelom na tipke i laptopom bez interneta

S Josipom Skejom (26) dogovorila sam se naći ispred šibenskog teatra. Očekivala sam mladog znanstvenika, biologa - što Skejo i jest: asistent je na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu, i upravo priprema doktorat. Kad smo se sreli, ništa od znanstveničke serioznosti! Dočekalo me i izljubilo srdačno i nasmijano mlado čeljade s kojim sam nakon pet minuta sjedila uz kavu u "Valeriji" - a činilo mi se da s njim tako sjedim otkad se rodio!

Na stolić je prvo izvadio mobitel: minijaturni, na tipke. Potom, malo kasnije, laptop: donja stranica je zijevala, a gornja u jednom kantunu bila pričvršćena s - dvije vidice.
- I na njemu nema interneta!... - smije se Josip.

Mladić je odrastao u obitelji mame Dubravke i tate Marka. Prvi osnovne pohađao je u Jurja Šižgorića, ostatak u školi Meterize.
- Nisam volio učiti, moram priznati da sam u životu pročitao 2-3 lektire. Volio sam gramatiku jezika i njegov zvuk, ali ne tekst.

U osnovnoj školi na Šubićevcu učiteljica mu je bila Dubravka Dunkić. Kasnije, volio je ćakulat s razrednicom Dankom Vidačak (povijest, zemljopis), od nje je dobio želju za otkrivanjem svijeta. Umjetničku stranu njegovao je Antony Paškov, profesor likovnog.

Babi donio poskoka

- Volio sam pedantnost i točnost profesorice Mirjane Ćorić, a apsolutni uzor bila mi je profesorica Mirjana Lovrić. Danas predaje biologiju i kemiju na Meterizama. Naučila me gledati na stvari, primjećivati detalje, smijati se istražujući... Obožavao sam lutati prirodom. Na kraju su roditelji branili svojoj djeci da se druže sa mnom. Vodio sam ih po špiljama, po kršu, činio ih da u boce skupljaju bumbare, paukove i ostale životinjice. Jedan put sam babi donio poskoka u kuću i govorio kako je "lipa životinjica". Nije me ugrizao, inače ugrizlo me sve što me moglo ugristi, imao sam čak i suhi ugriz poskoka.

Josip Skejo poslije osnovne škole završio je u Franjevačku gimnaziju u Sinju. Odlučio je - otići u fratre.
- Sjećam se i danas, moja je mama radila po kući kad sam joj to rekao. Rekla je nešto u smislu "ma ajde mali..." i nastavila slagati robu. Ali, moja je namjera bila najozbiljnija i ja sam otišao u Sinj. Danas priznajem: nije me samo vjera privukla u tom smjeru - pa bio sam dijete! Bio sam debel, dlakav do te mjere da nisam htio na plažu... Imao sam komplekse. Tako je često i s drugom djecom u sličnim odlukama. Ali, iako sam otišao od kuće, od obitelji, u veliku stegu te srednje škole, danas znam da mi je ona puno značila i dala. Prije svega rano me je osamostalila. Jedino što sam kroz nju ipak - odustao od svećeničkog poziva...

Društvene mreže

- Zbog čega?
U polušali kaže: kad sam počeo gledati cure, a najozbiljnije - kad je shvatio da mu svećenički život baš neće dozvoliti da luta okolo po prirodi kad mu šune.
- Moja ljubav i znatiželja prema prirodi, prema životinjama, bila je ogromna! Svećenički život ima ustaljeni red i tu ne možeš vani, na teren, kad ti i koliko ti padne na pamet. Želio sam najintenzivnije živjeti s prirodom i životinjama pa sam odabrao biologiju na zagrebačkom PMF-u. Tu sam jednom dobio Rektorovu nagradu a tri puta Posebnu rektorovu nagradu!
 

- Dobro, ali kako je prošla odluka da nećete u svećenički poziv?
- Naš prefekt u Sinju, fra Ivica Udovičić, čovjek je pun topline i razumijevanja za sve. Bio mi je kao otac, bez fraze! Njemu sam prvom rekao. Sve mu je bilo jasno, a mene je spasila njegova reakcija. Jer, naravno, bilo je onih koji su oko toga izrekli i riječ "izdaja"... A ja mislim da je bolje biti dobar muž nego loš svećenik.

Danas je na PMF-u asistent. Upravo radi doktorat. Diplomirao je - da kažemo najkraće - na malim skakavcima Jugoistočne Azije. A da se nikad nije makao iz Europe. U Europi je između 5 i 10 istraživača malih skakavaca, u Hrvatskoj je Josip Skejo jedini.

On koji ima majušni mobitel na tipke, laptop učvršćen vidama i bez interneta - kako je uspio napraviti diplomski o sto životinjskih vrsta s drugog kraja svijeta? I to na engleskom?

- U engleskom sam u osnovnoj bio loš. U srednjoj sam imao divnu mladu profesoricu, imala je dobar parfem, samo sam mirisao, mirisao i učio engleski... Ostalo što sam trebao za diplomski rješavao sam preko - društvenih mreža. Ja, naravno, radim s internetom, samo ne želim s njim provesti cijeli dan nego ga koristiti kad mi treba. Laptop mi je samo spremište podataka. I putovao bih ja, ali nisam imao novca. U našoj državi - za izvrsnost nema novca. Izvrsnost je suvišna i degradirana. Ja, inače, svojim studentima koji mi nešto odrade platim iz džepa, od plaće, par stotina kuna, nije važno, samo da imaju osjećaj da su radili nešto što se vrednuje. Uz sve moguće knjige koje sam pročitao ostale su mi, dakle, društvene mreže s kojima sam putovao svijetom, i stipendije uz pomoć kojih sam uspio diplomski raditi na važnim mjestima u Europi, Parizu, Madridu, Leidenu, Trieru, Zagrebu...

Putovanje na Madagaskar

O malim skakavcima Hrvatske koji do sada nisu bili proučeni, Skejo uskoro izdaje knjigu Prvi kritički popis zrikavaca i skakavaca (Orthoptera: Ensifera, Caelifera) unutar časopisa Zootakxa. Besplatna, kaže, neće biti: sedam godina smo o svom trošku istraživali cijelu državu!

Josip Skejo je upravo otišao na svoje prvo izvaneuropsko putovanje, na Madagaskar: više od mjesec dana istraživat će sa svjetskom putnicom, fotografkinjom i ornitologinjom Davorkom Kitonić.

- Madagaskar je, zbog svog položaja i tektonike, pravi eksperiment prirode. Sve tamošnje životinje, od ameba do svega živoga, nisu vidjeli svoje rođake već 85 milijuna godina! Samo pet posto organizama s Madagaskara može se naći drugdje, 95 posto postoji samo tamo.
 

- Šta ćete tamo tražiti? - pitali smo ga uoči putovanja.
- Male skakavce. Ima ih više od 100, a 75 ih je opisano. Cilj mi je uslikati ih žive, ne ih sakupljati. U Europi vam živi 12 vrsta malih skakavaca, na Madagaskaru 10 puta više.


Šibenska mašta
- Tvoj grad i kraj imaju neke od najpoznatijih hrvatskih prirodnih vrednota. Ima li se tu još šta istraživati? I ima li Šibenik stručnjaka na tom planu?

- Šibenik može dati svjetske stručnjake. Nikakvi šoldi i nikakvi dukati ne mogu platiti šibensku maštu. Ako sada dođete na fakultet, na biološki odsjek, četvero mladih asistenata su Šibenčani. Dakle imamo prirodu, imamo znanje, imamo ljude i učitelje za te ljude. Pa ljudi, profesor Milović je svjetski botaničar! Hrvatska je jedan od pet svjetskih centara za raznolikost vrsta. A mladi znanstvenici moraju odlaziti vani istraživati vrstama daleko siromašnija područja jer u Hrvatskoj za to nema sluha.

Naslovnica Šibenik

Najčitanije