S prvim sam djetetom, koje sada ima pet i pol godina, govorila da bi mi lakše bilo da sam jednorog s ljubičastim rogom nego mama koja mota dijete u platnene pelene i stavlja ga u nosiljku i ne daje mu "smoki". Sjećam se i da mi je doktorica opće prakse, kada sam rekla da sina s godinu i pol još dojim, užasnuta kazala da nije normalno da se muško dijete doji tako
dugo te je naredila da odmah s tim moram prestati.
Takvi su me komentari tada pogađali, ali danas više ne. Imam sedmomjesečnu djevojčicu i ona isto, kao prije sin, ima platnene pelene i nosim je u nosiljci. Pa ima li što prirodnije nego da nosite dijete, da vam je blizu. Svi težimo za dodirom, blizinom druge osobe. To ne bi trebalo nikomu objašnjavati, ali čini se da treba! Mislim da su kolica, hodalice, jednokratne pelene, maramice i sve jednokratno izmišljeni da bude lakše roditeljima, a ne djeci! Tako govori Ruža Raguž Cukrov, glazbenica i profesorica flaute u Glazbenoj školi Ivana Lukačića, poliglotkinja koja govori i prevodi s 11 jezika i koju je udaja dovela iz velikog Zagreba u male Vodice.
"Dite u vići"?
Subota prijepodne njezino je vrijeme za bebonoseće druženje u narančastoj zgradi u Šibeniku. Dijeli ga s drugim majkama, a ni očevi nisu rijetkost. Iza neobična i nezgrapna naziva ovog druženja kriju se dva sata dječje igre, razmjene iskustava, znanja, korisnih savjeta i preporuka. Sve u opuštenoj i ugodnoj atmosferi koju ne narušava ni to što se sve događa u nadnaravnom i apokaliptičnom ambijentu bivšeg TEF-a.
- Počeli smo se družiti s ciljem da naučimo svoju djecu nositi u nosiljkama. Puno je raznih informacija o tomu što je novim roditeljima zbunjujuće. Zato smo krenuli s bebonosećim druženjima da roditelji mogu brže i lakše doći do tih znanja i informacija. No, poanta ovoga nije da govorimo samo o nošenju djece, nego je to pitanje cijelog roditeljskog đira - objašnjava pedagoginja Maja Šintić i predsjednica Šibenske udruge mladih, pod čijim se okriljem i događaju bebonoseća druženja. Štoviše, Maja ih je prije godinu dana i pokrenula. U Zagrebu je, naime, završila tečaj škole nošenja, a trenutačno u sklopu europskog projekta pohađa Rodinu edukaciju prirodnog poroda. Zajedno s Magdalenom Šetkom, a brzo im se pridružila i Andrea Gašperov, mjesecima su jedine bile na tom druženju. Tek odnedavno, jer tvrda šibenska sredina trebala je vremena da omekša, u narančastu zgradu subotom dolazi desetak roditelja i najmanje toliko djece. Sve se ovdje mora polako graditi, reći će Maja. Možda joj zbog toga nisu ni smetali podsmješljivi komentari mahom starijih sugrađana kada bi umjesto da gura kolica po gradu hodala sa sinčićem u marami.
- Uglavnom bi govorili u stilu: "Ma šta si to, mala, stavila dite u vriću!". Ali nisam nikada doživjela nijedan zlonamjerni komentar, ljudi su se više iščuđavali, jer im to nije bilo uobičajeno vidjeti. Iako sam vozačica, nastojim se pješice kretati po gradu. Puno je uzbrdica i skalina. S nosiljkom sam brža i lakše je - ističe Maja i brzo dodaje kako nošenje djeteta nije samo pitanje puke praktičnosti. U suosjećajnom, povezanom roditeljstvu, koje prakticira i šibenska bebonoseća grupa, u kojem dijete nije objekt svekolike ljubavi i brige, nerijetko i posesivne, već se uvažava njegova osobnost, i nosiljke imaju svoju ulogu u stvaranju kvalitetne emocionalne povezanosti roditelja i djeteta od najranijih dana.
Izaberite i nosite
- Nosiljke su bum imale krajem 80-ih, a onda su svi počeli gurati kolica. Pojavio se mit da će se nošenjem dijete naviknuti na ruke, da će se razmaziti. Danas se ipak malo ozbiljnije promatra na dječje potrebe i stanja, pa većina roditelja ima potrebu brzo reagirati na njih. Kada dijete držite blizu sebe, to odmah osjetite. Ako je udaljeno od vas, u kolicima, zatrpano pelenama i isključeno iz interakcije s okolinom, dijete se na to navikava i razvija takav emocionalni model - navodi Maja, ali podsjeća kako biti povezan roditelj ne znači biti popustljiv i da djetetu ne zna postaviti granice. Samo to radi, na drugačiji, nježniji način, što je svakako kompliciranije i duže traje.
Za razliku od Splita i Zadra, Šibenik ima i svoju "knjižnicu nosiljki". Doslovni je to prijevod engleskog termina "sling library", premda je teško naći suvislu poveznicu s knjižnicom, posuđivanja. Spretniji bi izraz bio nosiljkoteka, ali on tek hvata korijen u bebonosećoj zajednici u Hrvatskoj - kaže Maja.
- Naša "knjižnica nosiljki" nalazi se u narančastoj zgradi gdje svatko može doći i besplatno posuditi nosiljku na 30 dana, premda prema dogovoru može to potrajati i duže. Kod nas se koristi najčešće šest-sedam tipova nosiljki, ovisno o dobi djeteta i potrebama, kao što su tkana marama, rig sling, nosiljke s kopčama u raznim varijacijama. Imamo po nekoliko primjeraka svakog tipa, pa roditelji mogu sve isprobati kako bi lakše odabrali ono što im najviše odgovara.
Nedostupne potpore
Nosiljke su znatno jeftinije od kolica, ali to ne znači da morate birati između njih i kolica. Možete kombinirati. Ovakva knjižnica dobro dođe i onima koji nosiljke žele tek povremeno koristiti, kao i onima koji nisu u mogućnosti da je sami kupe – govori Maja, ističući kako šibenske nosiljke u posudbi kruže i po susjednom Zadru i Splitu koji takve ponude za roditelje još nemaju.
- Šibenik je, prema mom iskustvu, dobar grad da imate djecu. Sve je blizu, ne morate trošiti vrijeme na putovanje, vožnju. Ali nedostaju mu sadržaji za manju djecu do treće godine. Neke se stvari svakako mogu poboljšati i unaprijediti. To nužno ne mora dolaziti od institucija, nego i od ovakvih inicijativa kao što je naše druženje koje je otvoreno za sve - naglašava Maja.
I koliko god uzimali stvari u svoje ruke, odbijajući kukati i samo gledati sa strane, biti roditelj danas u Hrvatskoj, unatoč velikim pričama o demografiji, zaustavljanju i promjeni negativnih trendova, nije nimalo lako. Pozitivno je, složit će i Maja i Ruža, što u Hrvatskoj porodiljni dopust traje 12 mjeseci, za razliku od samo dva-tri mjeseca u većini europskih zemalja. Na žalost, podrška države na tomu gotovo i završava, a demografski poticaj Šibenika svodi se na skromnih 1200, odnosno 1400 kuna jednokratne pomoći za prvo i drugo dijete. Maja je tako nakon šest mjeseci prekinula porodiljni, jer joj se naknada drastično umanjila. Sreća je pak što je njezin suprug preostalih šest mjeseci mogao otići na porodiljni.
- Mislim da je važno, da treba stalno govoriti i promovirati da očevi koriste porodiljni. No, ne mogu svi to koristiti i u realnosti treba vidjeti koliko su firme stvarno tomu sklone. Moj suprug radi u Luci i prvi je tata koji je išao na porodiljni, na sreću, uz podršku kolega i šefova – pripovijeda Maja.
Sve se pošemerilo
A da se u Hrvatskoj, da biste normalno živjeli, stalno nečemu morate domišljati, svjedoči i Ružin slučaj. Bez pomoći baka serivsa, s curicom rođenom krajem siječnja, suočila se s problemom gdje s djetetom kada istekne porodiljni.
- Gdje bih s djetetom kada napuni godinu dana, a meni završi porodiljni. Upisi u vrtić su tek na proljeće i to za sljedeću školsku godinu. Zato sam morala prekinuti porodiljni iako su mi preostala još četiri mjeseca. Sve zato da bih mogla iskoristiti zakonsku mogućnost da sljedećih osam mjeseci radim pola radnog vremena. Tako je lakše, ali problem je kada dijete nemate komu ostaviti pa makar se radi o pola sata. Tada na posao moram ići s djevojčicom. Stavim ju u maramu i preko nje sviram flautu. Olakšica je što kao nastavnica u glazbenoj školi imam individualnu nastavu, pa je to izvedivo. Osim toga, marama je kao droga. Čim dijete unutra stavite, ono se odmah smiri - objašnjava Ruža.
Magdalena Šetka smatra kako je danas roditeljima teško imati jedno, a kamoli dvoje djece. I ona je poput Ruže iz Zagreba u Šibenik stigla zbog ljubavi.
- Šibenik nije velik grad i djeca se još mogu igrati vani. Sviđa mi se to, ali moram reći da Šibeniku nedostaje kvalitetnih dječjih parkova. Ipak, ovdje je lakše organizirati život. Mojim prijateljima u Zagrebu to je veliki problem. Sve mame na posao se vraćaju nakon šest mjeseci porodiljnog. Problem je i što za razliku od prije, kada su žene rađale mlađe i kada su bake također bile još mlade i u penziji te su mogle čuvati djecu, sada i bake moraju dulje raditi. Sve se pošemerilo!
Platnene pelene
Među očevima koji je porodiljni dopust dijelio sa suprugom je i Luka Gašperov.
- Bilo je u početku zezancije tipa "muška mama", kako to. Ništa strašno. Nisam se na to osvrtao. Međutim, priče o demografskim mjerama i pomoći roditeljima kod nas su mrtvo slovo na papiru. Hrana, odjeća i sve što trebate za djecu, sve je skupo. Imamo jedno dijete, volio bih još jedno i to je taman s obzirom gdje živimo - smatra Luka, koji subotom u narančastu zgradu dolazi sa 14-mjesečnim sinčićem i suprugom Andreom, gorljivom pobornicom nosiljki koje kao da su izmišljene za grad poput Šibenika u kojemu su automobili okupirali mnoge nogostupe i potjerali pješake, pa tako i roditelje s djecom, na kolnike. Također i platnenih pelena, jer, kaže, ne može zamisliti da upotrebom onih jednokratnih, plastičnih, stvara toliko otpada kojemu treba koja stotina godina da se raspadne.
- Krug korisnika modernih platnenih pelena polako se širi sve više, iako je još dosta stidljivih roditelja koji misle da su te pelene iste kao one nekada, iz vremena kada su pampersice bile samo za ići kod doktora.
Uostalom, i jeftinije su. Možda ne u početku kada morate nabaviti veću količinu odjednom, ali se ulaganje brzo vrati. A svaka kuna koja vam ostane u džepu dobro je došla, misli Agata Perak, čija je tromjesečna beba bila najmlađa protekle subote na bebonosećem druženju.
- Imam i kćer od šest godina i kada usporedim kako je bilo tada i danas, ništa se nije pomijenilo, samo što sam ovaj put imala bolju patronažnu sestru. Ali, to je valjda do osobe, a nije se sustav promijenio nabolje. Stresno je biti roditelj. Kada usporedim to s generacijom moje bake, one tada uglavnom nisu radile, a danas kada vas iz vrtića zovu da dođete po dijete jer se razboljelo, morate izostajati s posla, što sigurno ni jednom poslodavcu nije drago - zaključuje Agata, nesumnjivo zadovoljna što s obzirom na sve to malu oazu ugodnog i korisnog druženja može pronaći i u popularnoj narančastoj zgradi u Crnici.
Puno je lakše nego s kolicima
Kada je Magdalena Šetka prije 10 godina rodila prvo dijete, marame i nosiljke nisu bile u điru, pa ih nije ni koristila. U blagodatima nošenja sada uživa s 1,5 godišnjom curicom.
- S nosiljkama i marama neuspredivo se lakše kretati po šibenskim uzbrdicama i nizbrdicama, imate slobodne ruke i možete svugdje doći. Ali u gradu još dominiraju kolica. Očito žene još nisu skužile koliko se toga više može napraviti s nosiljkama – ističe Magdalena, koja je pomalo razočarana i slabim odazivom mama i tata na nedavno organiziranom prvom buvljaku rabljene stare odjeće.
- Nepotrebno je kupovati novu robu. Djeca sve ionako prerastu za koji mjesec. Na mojoj curici sva je roba već nošena, osim cipela, a kada to preraste, i ja ću sve proslijediti dalje!
Šibenčane je teško pokrenuti
Iako je manji grad, Šibenik ima dosta sadržaja za djecu i roditelje. Istina, trebalo bi ih biti još i više, ali i postojeće mnogi uopće ne koriste. Bez dlake na jeziku kaže to Jelena Kenđel, majka 7-mjesečne djevojčice i 6,5 godišnjeg dječačića.
- Nama Šibenčanima nikad ništa ne treba. Imamo radionica za djecu i roditelje koje organiziraju i druge udruge ili gradska knjižnica, ali tu dolaze uvijek isti ljudi. Šibečane je teško pokrenuti. Zatvorimo se u svoj mikrokozmos. Što je manji, to više govorimo kako je svugdje loše!