Postoje osobe koje je zahtjevno vjerno predstaviti ne zato što su zatvorene i samozatajne, nego stoga što su, upravo obrnuto, osebujne i svoje. Postoje, također, osobe koje se bave specifičnim poslom, pa to može biti razlog zbog kojega ih javnost doživljava drukčijima nego što zapravo jesu. I s predstavljanjem takvih osoba ponekad je prilično teško uhvatiti se u koštac. Konačno, postoje narodski čvrste i duhovite osobe kojima je ta duhovitost prirodno stanje stvari, toliko prirodno da u njoj, zapravo, ne vide ništa duhovito. Oni su jednostavno takvi. U svaku od tih kategorija teško opisivih osoba, po osobnoj procjeni, može se uvrstiti Joška Vukovića, direktora šibenskih "Čempresa". No, time je izazov još intrigantniji.
Životna misija
Mladi pravnik brnjičkih korijena, u svakom slučaju, postao je čelni čovjek jedine gradske komunalne tvrtke za održavanje groblja i pogrebne poslove prije pet godina. Na toj je odgovornoj funkciji zamijenio svoga pokojnog mentora i neprežaljenoga kolegu Damira Čapina, zahvaljujući kojemu se i zaposlio u pogrebnom poduzeću. To su manje-više poznate činjenice.
No, rijetko kome je poznato da je Vuković između dva "civilna" posla, prvoga u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje i drugoga u "Čempresima", godinu dana proveo u franjevačkom samostanu. I danas mu je, kaže, teško nekom drugome objasniti što je presudilo povratku iz redovničkoga u svjetovni život. Kako je u dubini duše osjetio poziv za odlazak iza samostanskih zidina, tako se, prostodušno objašnjava, dogodio i taj iznenadni rez i povratak na "svjetovnu vjetrometinu". Sada mu se čini, zapravo je, nakon razgovora s cijenjenim duhovnicima, uvjeren da se te godine pripremao za ulogu čuvara dostojanstva pokojnika, svoju istinsku životnu misiju. Prvih nekoliko mjeseci, kada je intenzivno tražio posao, takvo što mu nije padalo na pamet. Trebalo je vremena da to osvijesti.
A sve je, kazuje, počelo jednim pozivom na mobitel "iz vedra neba". Broj pozivatelja bio mu je nepoznat. I Damir Čapin, koji ga je nazvao, bio mu je poznat samo onoliko koliko je iz medija bio poznat svima. Prvi razgovor s njegovim Čapom bio je sudbinski. Imao je, priznaje, osjećaj da toga čovjeka poznaje godinama. Nedugo zatim Vuković je postao upravitelj groblja i Čapinova desna ruka. Nakon pet godina provedenih u "Čempresima", jednostavan i iskren mladi čovik iz naroda sebe i dalje doživljava ponajprije kao djelatnika te tvrtke.
Moraš biti psiholog
– Bija sam djelatnik i prije nego šta sam posta direktor. I sad sam najprije djelatnik, a tek onda direktor i bit ću djelatnik "Čempresa" nakon što ne budem direktor – izričit je Joško.
Smatra da njegov posao nije direktorski u onom maksimalno pojednostavljenom smislu. Odlučan je u ocjeni kako nije isto biti direktor "Čempresa" i biti direktor "Vodovoda", "Čistoće", Muzeja...
– Osim šta si direktor, moraš biti psiholog prema svojim djelatnicima jer ima nekoliko službi, a svaka je različita od druge i svakoj se moraš prilagodit. Svaki dan ustaješ i ideš na radno misto koje se zove groblje, simbol smrti i tuge. Svaki dan gledaš pokojnike, mrtve osobe, gledaš tugu, gledaš žalost, prolaziš sve to i, unatoč svim tim okolnostima, moraš ne samo ostati pribran, nego i biti inovativan, imati ideje i motivaciju kako gurati naprid i vodit poduzeće. Ja ne mislim da se to može ovozemaljskom psihološkom pripremom ni nekakvom fizikom. Čovik jednostavno mora imati poslanje odozgora – rezolutan je moj sugovornik – jer da mi ne'ko sad reče: bit ćeš ministar, bit ćeš gradonačelnik..., bilo bi mi svejedno jer se ne vidim ni u čemu nego tu. E sad, oćel' to trajat godinu, dvi, pet, deset, ja to ne znam, ali trenutno znam ovo – da mi ne'ko ponudi ne znam kakav posal i reče da sam napišem cifru svoje plaće na tom nekom zamišljenom mistu, ja bi reka – nema šanse! Znači, moja motivacija nisu novci – izričito se odredio direktor "Čempresa".
Svakodnevne vizite
Kako izgleda jedan uobičajeni radni dan Joška Vukovića?
– Kad dođem na posal, prigledam poštu i poobavljam redovne uredske stvari i obavezno napravim jednu vizitu priko groblja. Obavezno. Bilo sunce, bila kiša, bija snig, ja moram prošetat kroz cilo groblje pogledat jel uredno i čisto, ima li igdi nešto šta se triba uredit, dotjerat, koju granu ispilat... Jer radnici, koliko se god trudili i radili, nemaju oko za detalj. Bez te vizite ne počinje jutro, a da ne kažem da ni jedan pokojnik nije izaša s Kvanja na sprovod ili neki transport da ga nisam prije toga pogleda i namistija, ako triba. Važno je to dostojanstvo u smrti.
Za odgovor na pitanje je li mu poznato koliko direktora pogrebnih poduzeća svakodnevno "vižitaje" groblja i koliko ih osobno ispraća pokojnike iz mrtvačnice, Vukoviću nije trebala ni sekunda. Bez razmišljanja je zaključio kako mu kolege direktori – direktoruju.
– Takvih je 99 zarez devet posto u Hrvatskoj. Ne šetaju takvi. Zva me jedan direktor, da mu ne spominjem ime, i pita di sam. Ne mogu sad pričat, kažem mu, idem vozit sprovod. On samo prikinija vezu. Nakon par dana vidili se u Zagrebu, u našoj grupaciji, a on će meni: Pa jesi ti normalan, di su ti radnici, šta ti imaš vozit sprovod? Jesi li ti normalan? – pita sam ga. Šta bi napravija da imaš 12 radnika, a posla za 15? Jedno je auto i kupljeno zato da ponekad mogu priskočit u pomoć svojim ljudima. Sija u Citroen il mrtvačko auto, kakva je razlika? Šta mi je odvest sprovod u Konjevrate, iskrcat, vratit se u Šibenik... Zar to ne bi smija samo zato šta sam direktor?! Pa di to ima! Ako pogreb mora počet u četiri sata, onda je to četiri sata. Neće pokojnik sist u auto i odvest se ukopat! Znam koliko mi radnici rade – to su dežurstva, noćne intervencije. Od jutra znaju imati po šest ekshumacija, pa se odu kući istuširat, vraćaju se na Kvanj, pa imaju jedan sprovod u Konjevratima, jedan u Mirloviću, jedan u Betini... Ja da šetam po kavama i da gledam kako se oni pritrgavaju od posla – jednostavno ne mogu, a ko će mi zamirit – nek zamira. Nije me briga.
Uvik sam na raspolaganju
Spominje se Vuković kako ga je ovog ljeta nazvao vozač koji se na Kvanj trebao vratiti iz Betine do 16 sati jer je upravo tada bio dogovoren sprovod za Slivno. Zbog prometne gužve zapeo je na vodičkoj obilaznici, a do ispraćaja je preostalo samo 15-ak minuta.
– Upravo sam se odmara u kući. Isti sekund sam skočija i pravac gori na Kvanj. Bilo je – upali auto i vozi. Nedavno smo pola sata prije sprovoda dobili poziv policije za intervenciju zbog teške prometne nesreće sa smrtnom posljedicom. U tom nepredvidljivom trenutku su tri djelatnika morala napustiti planirani sprovod. U takve sam "škare" htio-ne htio morao uletit jer za nosit kapsu nije dovoljno troje ljudi. Doša sam isti tren – tu nije bilo rasprave. Šta sam triba reć – boli me briga...?! To jednostavno ne može biti drugačije i zato sam svojim radnicima reka da me zovu u podne ili ponoć, kad god je potribno. U operativnom smislu uvik sam na raspolaganju. Dogode se i dani kad nisam na poslu, ali sve mora funkcionirati savršeno i moram biti upućen u sve detalje – koliko ima vijenaca, koliko pogrebnici imaju posla, di šoferi idu... ja moram sve znat i jedino tako funkcionira – izričit je Joško.
Pitanje o preciznoj brojci sprovoda otkad se zaposlio u pogrebnoj tvrtki također ga nije zateklo, iako mu računalo i poslovne knjige trenutno nisu bili dostupni.
Ima i bezobraznika
– U pet godina, otkad sam u "Čempresima"... Računaj da je u prosjeku bilo pet sprovoda dnevno. Nekad ih je bilo 10, a nekad nijedan... Eto, bilo bi to tisuću godišnje... a za pet godina mogu reći da je pet tisuća pokojnika prid mojim očima o'šlo na onaj svit...
Unatoč svakodnevnom stresu, Vuković ima jednostavnu formulu opuštanja iako je i ona vezana uz posao. Ništa ga, veli, ne može bolje relaksirati od ekstra dobro obavljenog posla.
– Kad je stranka zadovoljna, kad sve prođe decentno, profesionalno, staloženo, duhovno, kad je od trenutka smrti do ukopa pokojnik ispraćen dostojanstveno, e to mi onda nahrani i dušu i tilo. Divan je osjećaj kada dođe obitelj pokojnika, stisne ruku i zahvali na lipo organiziranom sprovodu.
A što vas uznemiruje i izbacuje iz takta?
– Prije svega bezobrazni ljudi koji dan poslije pogreba na sve načine nastoje smanjiti troškove. Tobože nije cviće bilo 'vako ili 'nako, lijes nije bija osvitlan ki na katalogu... Svašta se tu izmišlja i konstruira. Ipak, još su najgori oni koji se nakon sprovoda više ne pojave. Naruče kapse, cviće i usluge u vridnosti i po 10 – 15 iljada kuna i onda nestanu. A onda se, kod utuženja i ovrhe, ispostavi da su za potpisat narudžbenicu doveli babu, tetu, strinu..., šta mi znamo od obitelji 'ko je doša. Tako nam narudžbenicu potpiše žena koja ima penziju iljadu ipo kuna. I sad, sprema joj se ovrha. Eto, to su ljudi koji me izbace iz takta.
Najzahvalnije stranke "Čempresa", po Vukovićevim riječima, ljudi su sa sela, skromnih prihoda, gotovo na rubu egzistencije.
– Sirotinja se ne cjenka. Niki dan je jedan čovik doša i kaže: Slušaj, prijatelju, ja imam malu penziju. Žena nije nigdi radila, umrla je. Ja ne znam kako ću ovo platit. Ja kažem: Kol'ko mo'š sad platit? Kaže: Mogu iljadu kuna. Dobro, kažem, plati, a ovih četri iljade kuna, koliko ti triba, o'š na dvi, tri, četri godine... Aj na dvi godine – reče mi. Otiša je sritan, blagoslivlja me... Eto, to su ti ljudi.
Stiže svjećomat
Kazuje prvi čovjek šibenskoga pogrebnog poduzeća kako nema grada u koji ga je nanio put a da nije posjetio njegovo posljednje počivalište. Groblje je, drži, odraz kulturološke razine svake sredine i ogledalo grada. Može, osim toga, biti i vrelo novih ideja i zamisli koje se mogu primijeniti i prilagoditi ovdašnjim grobljima.
– Zanima me kako su građene grobnice, kojim kamenom ili drugim materijalom, kakve su skulpture, kipovi... Razmišljam o našim financijskim mogućnostima i tome šta bi se od toga moglo primijeniti. Na groblju u Ljubljani sam, na primjer, vidija svjećomat. Raspita sam se i dozna da jedan obrtnik u Križevcima radi upravo te svjećomate. Tako će za Sisvete Kvanj dobit svjećomat. Ima milijun ideja. Recimo, jučer sam bija u Solinu na njihovu groblju pod brdom, pa sam vidija kako rade grobnice. Bija sam nedavno i u Zagrebu. Nema terena na kojemu posal ostavljam po strani. To je specifični poziv, smisao i poslanje. Ja nisam od ljudi koji danas mogu biti direktor jednog, sutra drugog, preksutra trećeg poduzeća, i koji se vrte kao na ringišpilu samo radi nekih interesa. Od toga nema ništa – sažeo je Joško Vuković svoj stav i životno opredjeljenje.
A onda požurio natrag u "Čemprese" na Kvanj. Možda se na putu do odredišta tek zaustavio na nekom groblju. Više iz navike.
Zašto neće da im se groblja čiste?
Na pet aktivnih šibenskih gradskih grobalja imamo oko pet tisuća i 300 ukopnih mjesta. To je po našoj službenoj evidenciji. Na 26 prigradskih, seoskih grobalja imamo još 4800 ukopnih mjesta. Na području tih 26 grobalja u proteklih par mjeseci ja i Miro Lucić, pročelnik Upravnog odjela za komunalne poslove Grada, vodili smo intenzivne razgovore s predsjednicima mjesnih odbora da groblja održavaju i brigu vode "Čempresi".
Svi su to rezolutno odbili uz protivljenje bilo kakvoj pomisli da se groblje sustavno čisti i održava, pa su ta groblja prepuštena sama sebi. Ali da se ne dogodi da neko groblje "zagrca" u smeću, dogovorili smo se da će Grad Šibenik "Zelenom gradu" plaćati odvoz smeća s tih groblja dok se ona službeno ne preuzmu pod upravljanje ovlaštene komunalno-pogrebne tvrtke.
Kad mobitel iz kapse zazvoni...
Prije tri godine jedna je obitelj donila na Kvanj balote, karte, bocu rakije i mobitel da ih pokopamo s pokojnikom. Popodne kad su ga došli pogledati zadnji put, iz kapse je nešto počelo zveckati. Svi su se taj tren skamenili. Bio sam vani, ispred sale, kad mi je dotrčao sin pokojnika, zgrabio me za ruku i povuka unutra. Radilo se o bateriji mobitela. Bila je pri kraju. Uzeli smo mobitel iz pokojnikova džepa, izvadili bateriju i vratili ga natrag.