Svakog se rujna u posljednjih 27 godina Šibenik u sjećanjima svojih danas srednjovječnih i starijih mještana vraća u dane slavne bitke za svoj grad, prve velike pobjede u Domovinskom ratu koja je na mnoge načine označila njegovu prekretnicu i dokazala kako se, poetski rečeno, srcem može protiv čelika. Jer tog 16. rujna 1991. godine kada su Mladićevi tenkovi izbili na Šibenski most, a Hrvatska obalnom crtom ostala presječena na dva dijela, Šibenik je imao samo srce.
Zavijen u dim i vatru, pod kišom tenkovskih granata jugoarmije koja ga je danonoćno neštedimice ranjavala, izložen rušilačkim naletima aviona i raketiranju s morske strane ispisivao je najdramatičnije stranice svoje novije povijesti. A onda se zahvaljujući neviđenoj hrabrosti malobrojnijih i neusporedivo slabije naoružanih branitelja ratna sreća okrenula.
Osujećen je udar u leđa obrane grada i zaustavljen prodor neprijateljskih tenkova iz pravca Drniša, a istodobno je tenkovima na mostu zaprijetilo dalekometno topništvo sa Žirja te osvojenih rogozničkih vojarni. Zaorio se legendarni uzvik "Oba dva, oba dva" sa topovske bitnice Zečevo, a snimke srušenih aviona obišle su svijet. Nakon sedam mučnih dana cijevi okupatorskih tenkova okrenule su se od grada. Neprijatelj se povukao duboko u zaleđe.
Odjeli u podrumu
Sve su to povijesne činjenice. No, rujansku bitku za Šibenik koja je, inače, prva u nizu sjajnih vojnih operacija i akcija u kojima je, zajedno sa policijskim snagama, sudjelovala legendarna 113. brigada Hrvatske vojske, svatko je doživio na svoj način, bilo da se radi o civilima ili ratnicima. Priči o herojstvu jednoga grada, svih njegovih stanovnika i branitelja svoj su nemjerljivi doprinos dali i liječnici, zdravstveno osoblje i zaposlenici tadašnjeg Medicinskog centra Šibenik na čijim je temeljima stasala današnja Opća bolnica Šibensko-kninske županije.
Teško je, zapravo nemoguće u jednom prigodnom, obljetničkom tekstu opisati njihovu ratnu ulogu. Čak i ako bi se sveli samo na doprinos šibenskih liječnika, za to bi trebala knjiga. Jedna takva u obliku zbornika sa združenim radovima 70-ak autora već je tiskana.
Zahvaljujući susretljivosti i posredničkom angažmanu dr. Sanje Jakelić, ravnateljice OB Šibenik na razgovor su nam se stoga odazvali dr. Vlatko Marković, član ratnog sanitetskog stožera Medicinskog centra, koji je bio zadužen za organizaciju hitne pomoći te dr. Andrej Baljkas, dr. Ivo Blaće i dr. Vice Nakić koji su se zajedno sa još 10-ak mladih kolega odazvali mobilizacijskom pozivu 113. brigade HV i po kratkom postupku, prije bilo kakve terenske obuke, postali vojni liječnici.
Šibenska bolnica rujanski je napad na Šibenik dočekala spremno. Da će se teško zadržati mir dalo se naslutiti nakon protjerivanja hrvatskog življa iz skradinskog zaleđa, pogibije svećenika i mladog gardista u Lišanima Ostrovičkim i ranjavanja četiriju policajaca iz ophodnje MUP-a kod Plastova u drugoj polovici srpnja. Do rujna su brojni mladi liječnici u brigadnim sanitetskim timovima na potezu od Dubravica, preko Velike Glave do Stankovaca već iskusili "vatreno krštenje", "nauživali" se granatiranja i prakticiranja ratne kirurgije na prvim crtama. Neprijateljska bezobzirnost i nepoštivanje svih međunarodnih konvencija bio je dodatni argument za izmještanje bolničkih odjela u podrumske prostorije.
Nije bilo predaha
- Taj je rujan obilježen danonoćnim predanim radom svog medicinskog osoblja. Dovoženi su ranjenici i poginuli. Na terenu su stalno bili timovi hitne medicinske pomoći, dok su kirurzi neprestano radili u operacijskim dvoranama. Gradom su odjekivale detonacije, zviždali su metci, a stalno su stizala upozorenja o opasnosti od snajperista. Nekoliko je projektila palo i unutar bolničkog kruga i u blizini poliklinike, porazbijana su stakla na pojedinim odjelima. Pucalo se i na sanitetska vozila. U tih tjedan dana medicinsko osoblje radilo je i po dvije ili tri smjene po potrebi i bez odmora. Naročito su na udaru bile kirurška služba, anesteziološka služba, služba hitne medicinske pomoći, laboratorij, ljekarna i služba za transfuziologiju, ali su i sve druge službe djelovale koordinirano...Osim uništenih i oštećenih vozila i razbijenih zidova i prozora, ozlijeđenih, na sreću nije bilo - prisjetio se dr. Marković.
Nakon što su od srpnja 1991. bili raspoređeni u svojim postrojbama na području Dubravica, Velike Glave, Rupa i Vaćana, dr. Nakić i dr. Blaće u rujnu su, koje li ironije, došli na odmor u Šibenik. Sirena je dr. Blaću primorala na obilazak skloništa i dijeljenje jednostavne terapije, dok se dr. Nakić zatekao na dežurstvu u bolnici. Tu je, kaže, proveo točno 20 dana.
- Zanimljivo je da se u tim teškim trenucima nisam osjetio bespomoćnim, niti sam smatrao da je situacija beznadna. To sam prihvatio kao stanje koje moram proživjeti i gurati naprijed.
Pomoć pod paljbom
Svega koji dan prije Rujanskog rata, sanitetsku ekipu kolege dr. Borisa Grgurevića zamijenio je u Stankovcima dr. Andrej Baljkas koji je netom mobiliziran. Tako su se zapravo oba našla na ratištu, a nijedan na odmoru. Spomenuli su se liječnici još i dr. Šime Berovića, dr. Branka Sruka, dr. Željka Dubovečka, dr. Ivana Šimundića, dr. Ivice Madžara, dr. Davora Benzona, dr. Joze Anića, dr. Vinka Alfiera, dr. Nenada Hemericha, dr. Danijela Reljića, dr. Željka Bujasa i drugih svojih svojih kolega koji su se prekalili u ratu.
Da su nekim slučajem vodili ratne dnevnike i da su pomno zapisivali u kakvim su se pogibeljnim situacijama nalazili po čukama i vrletima, vlažnim podrumima i ruševnim kućama, da su objasnili što je značila ona izraelsko-američka metoda izvlačenja ranjenika, odnosno pružanja pomoći na mjestu ranjavanja pod neprijateljskom paljbom, svaki od tih zapisa bio bi poput predloška za triler. Samo ih je, slažu se, sreća sačuvala. Danas je dr. Marković specijalist sportske medicine u šibenskom Domu zdravlja, dr. Nakić je pročelnik internih bolničkih službi i subspecijalist kardiologije, dr. Baljkas je traumatolog na kirurgiji, a dr. Blaće je šef Kirurškog odjela Opće bolnice Šibenik.
Sanitetski oklopni autobus
Sreća je, kaže dr. Marković, sačuvala zaposlenike bolnice koji se jesu, kako su pravila nalagala, smjestili u podrumske prostore, ali nisu zaštitili vanjske otvore i zidove. Tek su poslije rujanske bitke za Šibenik dovučene daske i vreće sa pijeskom koje su naslagane uz pročelja i prozore. Sjetio se i epizode s oklopnim autobusom koji se provozao samo jedanput po Šibeniku i nikada više. U trendu je, ispričao je, u to vrijeme bilo sklapanje oklopnih vozila po principu "sam svoj majstor".
- Pusta se željezarija varila na aute i svaki grad je imao bar po jedan oklopnjak kao zaštitu od snajperista od kojih se posebno strahovalo. Tako se i kod nas netko sjetio da bi bilo dobro napraviti sanitetski oklopni autobus za slučaj većeg broja ranjenika. I zaista, Goran Žurić, tadašnji direktor "Autotransporta", udovoljio nam je želji. Računali smo, tako ćemo sigurnije doći po ljude, izbacit ćemo stolice i staviti nosila i stalke za infuzije i bit će to odlična oprema. Stvarno, "Autotransportov" nam je šofer doveo autobus i parkirao ga ispred kotlovnice. Fenomenalno je izgledao. Istog dana nam je netko dojavio kako na Vidicima ima puno ranjenih. Pokazalo se da je to dezinformacija, ali to nismo mogli znati. Krenuli smo na teren. Kad smo izašli iz bolničkog kruga, vozaču Josi Baljkasu (pokojni je, nažalost), sam sugerirao da malo ubrza jer smo sami na cesti, a uzbrdica je niti jedan posto. Imamo jedan problem - rekao mi je. Ovo je najbrže šta uopće može vozit! Tko je računao kako će se tih pet-šest tona željeza odraziti na brzinu! Tako smo se jedva jedvice "dobrankeljali" do Vidika i taj autobus više nikada nismo koristili!
Brojke govore sve
Tijekom sedam dana Rujanskog rata u šibensku bolnicu je dovezeno više od 20 poginulih i 150 ranjenika, poduzeto je 70 kirurških zahvata, a 50 je težih ranjenika zadržano na bolničkom liječenju