Tisuće turističkih i drugih plovila u sezoni dnevno prođe Kanalom sv. Ante. Nijedan od njih, međutim, "ne takaje" uz šumoviti predio bivšega kampa na Martinskoj, uz ostatke stare venecijanske utvrde na ulazu u luku, odakle je i najljepši pogled na Šibenik.
Zahvaljujući Dinu Karađoli, direktoru TZ-a grada Šibenika, na to smo mjesto, poznato još iz razdoblja kad je njime upravljala Šumarija Šibenik, pa Turistički savez, pa krajem 80-ih prošlog stoljeća šibenska "Rivijera", a onda nitko, pošli gumenjakom Ivana Mirčete. U ophodnju je s nama pošao i Dinov sin Dinko.
– Često vozim bicikl suprotnom stranom kanala, gdje je duga pješačka i biciklistička staza sve do prilaza Tvrđavi sv. Nikole. Ova strana gdje smo sada, nažalost, posve je zapuštena. Tu u blizini, u Županovićima, imamo maslinik. Kako sam dite Jadrije, cijeli ovaj kraj prirastao mi je srcu još od djetinjstva, a tu ljubav nastojim usaditi i svojem sinu – rekao nam je Karađole dok smo se strminom uspinjali na travnatu zaravan nekad jednog od najljepših kampova na Jadranu.
Kuriozitet je, veli, što su roditelji njegove supruge, punica Duška i punac Ante, u srpnju 1976. godine upravo na Martinskoj, u tadašnjem restoranu s bazenom, slavili svoje vjenčanje.
– Toliko je ovo mjesto bilo popularno. A vidite u kakvom je stanju sada – rezignirano je zaključio direktor TZ-a.
U dijelu prostora kojim je gospodarila Šumarija, na malom imanju, danas kao jedini stalni stanovnik obitava Joso Gracin. Poznati planinar, speleolog i član HGSS-a čini, kaže, sve što može da taj iznimni kutak prirode ne ostane sasvim zaboravljen.
Tko je vlasnik
– Mnogi su se preko naše Turističke zajednice raspitivali o mogućnosti pokretanja neke turističke djelatnosti na ovom atraktivnom području. Zbog zamršenih imovinskopravnih odnosa u kojima je, nažalost, vrlo teško precizirati vlasništvo, to je za sada nemoguća misija. Razmišljamo da se makar dijelom pristupi uređenju prostora i da se obnove stare pješačke staze uz uvale do nadomak Jadrije, kao i put kojim se nekoć moglo ići čak i autom. Više nema traga stazama kojima bi se moglo proći, a ovoj strani kanala stvarno bi se moglo posvetiti više pažnje. Za to čak ne bi trebalo izdvojiti ni puno novca – mišljenja je Karađole.
Složio se s direktorom i Gracin, kojega smo inače zatekli na terasi vidikovca.
– Moja se obitelj ovdje doselila još 1968. godine iz Krčulja u Burnome Primoštenu, jer je otac bio lugar, a mati Janja radila je u ovdašnjem restoranu. Još od djetinjstva zaljubio sam se u prirodu, a i danas sam aktivni planinar. Lani sam, tako, sudjelovao u ekspediciji uspona na Elbrus, najviši vrh Kavkaza, Rusije i Europe. Na 5642 metra popeo sam se s grupom planinara HPD-a "Mihovil" i njihovim prijateljima iz drugih društava. Trenutno sam "prizemljen" ovdje, u Kanalu sv. Ante.
Uistinu uživam u potpunom miru. Kad mi netko dođe u posjet, ulovimo i pokoju "tavu ribe", družimo se, šetamo onuda kuda se još može proći jer su mnoge nekadašnje staze zarasle u korov. Zaluta ovdje i poneki turist. Da su riješeni vlasnički odnosi na okolnim objektima i zemljišnim parcelama, ovdje bi već cvala turistička aktivnost. Umjesto toga, redaju se svakojake glazbene i druge produkcije, "nazovifestivali" od kojih, nažalost, ima teških posljedica na okoliš – zaključio je Gracin.
SVE PODSJEĆA NA...
Šibenski kanal kao - Dardanele
U blizini Gracinova kompleksa nad morem vidljivi su ostaci porušene kule koju su u prošlosti zvali Toretta, kako se naziva i ona na otoku Kornatu. Podignuta je početkom 15. stoljeća radi obrane grada s morske strane od Turaka i gusara. Srušena je već 1570. godine. U svojoj knjizi "Sela šibenskog kotara" iz 1941. šibenski kroničar don Krsto Stošić navodi da se još 1380. godine s kraja na kraj kanala provlačio željezni lanac radi zaštite luke od uljeza.
Posebno je neobično da jedan mletački providur kojem se ne navodi ime godine 1542. šibenski kanal (koji don Krsto Stošić označava kao "kanao") naziva, ni manje ni više, nego – Dardanele!