Šibenčanka Maja Dorbić otkriva zašto najstarije gradsko kupalište liči i duša i tilo; otkrijte i vi

U punat je pogodila, rekli bi Šibenčani, naša sugrađanka Majda Dorbić sa svojom monografijom "Moja Jadrija" u izdanju ogranka Matice hrvatske u Šibeniku. Ne samo zato što je njezino nedavno objavljivanje konačno popunilo prazninu u lokalnoj publicistici nakon dva neuspjela pokušaja drugih pisaca da o najstarijem gradskom i jednom od prvih uređenih i organiziranih kupališta u zemlji napišu nešto slično, nego je autorica svojim sretno odabranim pristupom temi i bogatim izborom fotografija, postigla da se na stranicama "Moje Jadrije" svi poklonici ljetnog tinela naraštaja Šibenčana prepoznaju u ocrtavanju njezina izvornog duha.

Ljetovanja u betonskim kabinama ravnoga krova, uz neizbježne portaprance, paštašutu na pomidore, punjene paprike, ligeštule i nadasve, radosni društveni život "kabinaša". Na veselje uostalom, sugerira i omot knjige na kojemu je detalj sa snimanja milenijske fotografije Šime Strikomana povodom 85. obljetnice kupališta, obilježene 2007. godine. U oku kamere su mnogobrojni "jadrijaši" visoko podignutih ruku: govor tijela koji oslikava jedino razdraganost.
 

Otkrio Meštrovića

– Na toj fotografiji kupalište se skoro i ne vidi, samo ljudi, lica koja o Jadriji sama govore sve ono što o Jadriji treba znati. Svatko tko u srcu nosi dašak toga našeg kupališta može poput mene reći: "Moja Jadrija", a da ne umanji ničiju ljubav, objašnjava Majda Dorbić.
U neku ruku, autorica je "insajderica" kada je u pitanju Jadrija. Ne, nije ona pomagala nalijevati prve baštune betona kada su se kupalištu udarali temelji daleke 1921./22. godine jer je puno mlađa, nego je obiteljski usko povezana s dvojicom najmarkantnijih osnivača plaže koja i danas kod Šibenčana izaziva podijeljene osjećaje, a i sama je tamo provodila bezbrižna ljeta do svoje 20. U kabini, a kako drugačije, pod paskom svoga praujaka Petra Sunare, jednog od osnivača Jadrije, veleposjednika i trgovca između dva velika rata, također i gradonačelnika Šibenika tridesetih godina prošloga stoljeća.

Ono što Majda Dorbić otkriva u uvodnom od ukupno 24 poglavlja monografije jest da je osnutak Jadrije izravno vezan uz pošasnu bolest toga doba koja je i dio njezina roda zavijala u crno. Bila je to tuberkuloza, sušica i morila je obitelj znamenitog Šibenčanina Šimu Grubišića-Rovila, majora, dobrotvora i aktivista koji je otkrio Meštrovićev talent i isposlovao školovanje slavnog kipara, a u Šibeniku je među ostalim, osim "Društva Jadrije", bio i pokretačem pošumljavanja kanala sv. Ante i drugih ogoljelih šibenskih predjela utemeljivši 1912. "Društvo Šubićevac".
 

Kazivanje tete Anke

Upravo zbog harajućeg TBC-a, koji je kobno prouzročio da se u njegovoj kući živi kratko, a više je djece umiralo nego se rađalo, Rovilo je prionuo zamisli o utemeljenju gradskog kupališta i zdravog ljetovanja na slanom moru, za razliku od bočatih voda šibenskog porta, među borovima koje je tek trebalo zasaditi. Ubrzo je za svoju zamisao izgradnje kupališnih kabina po uzoru na slične u talijanskom Ottrantu "zagrijao" brojne, ugledne šibenske trgovce i obrtnike, srednji građanski stalež u usponu, ambiciozne ljude koji su svojim djelovanjem, ulažući vlastiti i prikupljeni novac, prionuli unaprijediti sve aspekte života u svome gradu. Slijedili su uostalom i ondašnje europske trendove boravka u prirodi i zdravog života pored mora, toliko slične današnjem, makar i pretjeranom pokretu oličenom u imperativu "stay fit".

Tako se u knjizi Majde Dorbić Jadrija osvjetljava prvi put kao javnozdravstveni projekt pod upravom svojevrsne zadruge ondašnjih viđenih Šibenčana, a ne jedino mjestom mediteranskog hedonizma i velikog uživanja u šarmantnom minimalizmu skučenih, a opet raskošnih kabina "sa svakom zgodom" okruženih obiljem sunca i mora.

– To o TBC-u kao izravnom motivu osnutka Jadrije mi je razmjerno kasno kazala moja teta Anka, dok smo jednom zgodom šetajući Poljanom prevrtale obiteljske priče. Mene je zapravo, cijeli život kopkalo zašto su se moji pradjed i prababa protivili udaji moje pratete Ankule, rođene Sunara u kuću Grubišića – otkriva Majda Dorbić.
 

Obiteljska štorija

– Bile su to podjednako ugledne i imućne obitelji, pa opet se teta Ankula za Grubišića-Rovila udala "na ružne", tako da je pobjegla u ženikovu kuću. I tada je Dorbić saznala da je protivljenje Ankulinih roditelja bilo zbog sušice, a još gore – strahovanja su se obistinila. Ankula je 1921. skončala upravo od TBC-a, a i neka od njezine sedmero djece – iznosi nam u pero, jednako kao i na stranicama monografije Majda Dorbić. Ova fetiva Šibenka, srodstvom povezana s nekoć najuglednijim šibenskim obiteljima Sunara, Grubišić-Rovilo i Iljadica-Grbešić, čiji su prvaci utjecali na svekolika zbivanja u Šibeniku, u ovoj monografiji spisateljski vješto i zanimljivo, pitkim stilom isprepliće osobna sjećanja i kolektivnu obiteljsku memoriju na Jadriju s dostupnim dokumentima i povijesnim kontekstom nastanka ovog kupališta, da bi krajnji rezultat bio zapis o Jadriji u kojem će se prepoznati svatko tko ju je nekad s ljubavlju pohodio ili joj je i danas vjerni poklonik.

– Htjela sam zapravo, ispričati ovu obiteljsku, godinama zapretenu istinu o tome što je Šimu Grubišića-Rovila izravno ponukalo da utemelji Jadriju kao javno, svakom dostupno kupalište, a sve ostalo došlo je samo po sebi, izvirući iz prethodnoga – objašnjava Majda Dorbić. Zanimljivo, tekst je napisala prije šest godina i ostavila u računalu kao nekakav intimni zapis, ne misleći da će ga ikad uobličiti u monografiju.

Bilo joj je važno da to napiše o 90. obljetnici kupališta na kojem je poput mnogih proplivala i sama uživajući u hedonizmu kakav opisuje u svakodnevnim obredima svoga praujaka Petra Sunare: rasklopni stol i stolica u borovoj šumi u zaleđu kabina, a na trpezi je ručak iz restorana, donesen u portaprancama. Preplanuo je "ka Arap, od odjeće ima jedino mudantine..." Ima li "jadrijaša" kome to nije pri srcu kao drag, poznat osjećaj? No, manje se zna, a Dorbić piše i o tome, da su prvi rashladni uređaji bili slojevi slame kojima se prekrivalo ravne betonske krovove kabina da bi se u njima ugodnije boravilo kada upeče zvizdan. Prirodno i jednostavno, sasvim u duhu pionira Jadrije!
 

Fruini stihovi

– Ja sam taj duh upila rođenjem, i Jadriju uvijek povezujem s osjećajem slobode i nesputanosti. Život u kabinama osjetila sam kao jednostavan, čovjeku dovoljan. Bilo je prelijepo tih mojih 20 godina, a onda sam se zaljubila u svoga supruga, Šimu Dorbića, a njemu, kao Dolačaninu, Jadrija nikad nije bila bliska. Otad sam se kupala u Malinici, pod Šibenskim mostom, poslije smo prešli na Srimu, tako da moja djeca, sin i kći, Jadriju jedva i poznaju – veli s daškom sjete Majda Dorbić.

Dakako, dalo bi se o Jadriji progovoriti i na drugi način, kritičan prema sadašnjim upravljačima, ma koliko da su oni svojim planovima i aktima odlučni da i u obećanim, novim kabinama sačuvaju duh stare Jadrije: bez struje i vode, jer manje je više. Dalo bi se, ali nije mjesto ni prigoda, premda Majda Dorbić kronološki zadire i u suvremenost, zaključno s naporima Športskog društva Jadrija u posljednjim godina da se omiljeno kupalište poljepša. Naposljetku, knjigu treba i pročitati ne otkrivajući previše, a srž Jadrije, ma koliko kupalište vapilo za boljim upravljanjem odmah i sada, ostaje nepromijenjenom:
Naše sunce na Jadranu/Liječi svaku ranu/A Jadrija to i veću/Čini ljudsku sreću.

Ove je stihove, s kojima završava tekstualni dio monografije napisao još jedan smjerni i poneseni, naturalizirani Šibenčanin, Ante Frua, Rovilov sudrug u projektu Jadrija i neumorni radnik na pošumljavanju šibenskih goleti. Socijalistički upravljači odbili su da ih se ukleše u spomen-ploču osnivačima Jadrije o 50. obljetnici kupališta, no ostali su zapisani u srcima, kaže i piše Majda Dorbić na kraju svoje knjige, njezine i naše Jadrije, koja zaslužuje mjesto u biblioteci svake šibenske kuće. Ostaje jedino da netko uman objasni kako se betonske kabine otprije gotovo stoljeća, još uvijek drže uspravno: na Jadriji je eto, moguće prkositi i gravitaciji!