Šibenik je jedan od 67 hrvatskih gradova i općina koji ima status prijatelja djece, a tu laskavu titulu pod pokroviteljstvom UNICEF-a dobio je prije devet godina. Puna su usta djece bila u Šibeniku i na 12. susretu gradova prijatelja djece iz cijele Hrvatske, a šibenski gradonačelnik Željko Burić i tada je istaknuo spremnost grada da "bude podrška djeci u kvalitetnom odrastanju". I zaista, koliko je Šibenik, u stvarnosti i svakodnevici, a ne samo na papiru i pločama postavljenima na ulazu u grad, dobro mjesto za zdravo i kvalitetno odrastanje?
Ako se pita Burićevu mlađu "kolegicu", dječju gradonačelnicu Šibenika Katarinu Milković, Šibenik bi na ljestvici od jedan do pet dobio tri plus. Nije loše, reklo bi se. No, sredina može donijeti i osrednjost, a to znači da puno toga ipak nedostaje.
– Ako se u Šibeniku želite baviti sportom, možete birati između košarke, nogometa, odbojke, rukometa, gimnastike, veslanja, plivanja, vaterpola... I još puno toga. Sport je stvarno razvijen u gradu. Ali ako gledate kulturnu ponudu, tu je situacija puno slabija. Imamo plesne radionice "Sjena" i jednu hip-hopa. Imamo i osnovnu školu baleta i plesa, ali kada je završite, ne možete ići dalje. Imamo i dramsku radionicu u kazalištu i dramskoj družini "Virko". I glazbena škola je O.K., može se učiti puno stranih jezika, zbor "Zdravo maleni" je super, kao i radionice u Gradskoj knjižnici i Muzeju grada Šibenika. Ali nedostaje kazališnih predstava za djecu. Gledamo ih na Međunarodnom dječjem festivalu, ali preko godine se gotovo ništa ne događa. Predstave našeg kazališta su teške i djeci nerazumljive. Nisu za njihovu dob, a morali bi imati program za djecu jednako kao i za odrasle – ističe dječja gradonačelnica.
Uzalud uspornici
Problem je, dodaje Katarina, što Šibenik djeci ne nudi ni bogzna kakve mogućnosti zabave. Dječjih igrališta nema dovoljno, obično je jedno u gradskoj četvrti od nekoliko tisuća stanovnika, a neke četvrti, poput Varoša, nemaju nijedno. Uz to, malena su i uglavnom skromno opremljena. Nedostaje i sportskih igrališta, zelenih površina i prostora gdje djeca jednostavno mogu trčati i nabijati loptu, učiti voziti bicikl, koturaljke, romobil...
– Jedna ljulja, tobogan i šljunak – to su naša igrališta. Kad pitamo zašto se ne uređuju nova, zašto igrališta nisu veća i ljepša, govore nam da se to ne može. Ali ako se može izgraditi neka zgrada od 10 katova, može se onda urediti i igralište. Fali nam i zelenih površina. Sjećam se kad smo u prvom razredu osnovne škole išli na izlet u NP Krka. Kad smo vidjeli veliki travnjak, bili smo oduševljeni. Ništa vam više ne treba. Možete se igrati lovice, skakati, trčati... – ističe Katarina.
Čistu trojku Šibeniku bi kao gradu prijatelju djece dala i Ana Petrović, majka dviju djevojčica, osmogodišnje Ave i desetogodišnje Nele. Sa svojom obitelji živi u Crnici, a promet je njezina noćna mora. Ulice bez nogostupa, automobili parkirani gdje uhvate... Muči to sve pješake u Šibeniku, no kad imaš djecu, kaže Petrović, problem još više uočavaš.
– Moja djeca idu u OŠ Jurja Dalmatinca, koja se nalazi u vrlo prometnoj ulici koja vodi prema bazenu i plaži Banj. Promet je grozan, vozi se brzo, a ulica je tijesna i djeci nije lako snalaziti se u tomu. Ne pomaže puno ni to što su ispred škole stavljeni stupići i uspornici, promet postaje sve intenzivniji i zbog turista – zabrinuta je ova mama.
Zbog straha od automobila, ona i njezin suprug djecu redovito vode i na trening.
– Cure, naravno, znaju put do škole i dvorane u kojoj treniraju, ali kako da mlađu pustim da ide na karate u Sarajevsku ulicu iza stare pošte kad ta ulica nije osvijetljena, a trening je u večernjim satima. Ima puno parkiranih auta iza kojih se dijete kada prolazi uopće ne vidi. Naravno da se grozim te situacije. To djeci ograničava kretanje, a time i osamostaljenje!
Baš kao i dječja gradonačelnica, i mama Petrović smatra kako je veliki minus Šibenika nedostatak većih travnatih i pješačkih zona, osobito u središtu grada. Nema puno hvale ni za dječja igrališta.
Skupo članstvo
– Uzmite igralište na rivi. Tamo svi dolaze. Lokacija je atraktivna, no igralište je maleno. Ima malo sprava, nekoliko ljuljački, klackalicu, tobogan, penjalicu, i mora se čekati da dođete na red. K tomu, nema ni jednog stabla, nema hlada i sjene. Čim ugrije, tu sve gori i ne možete ostati koliko biste željeli! Često idemo i na igralište na Šubićevcu.
Tamo se igračke brzo uništavaju, a sporo popravljaju. Najdraži nam je drveni brod na tvrđavi Barone, a to je i jedan od razloga zbog kojih smo se učlanili u Klub prijatelja tvrđava. U protivnom, posjet tom igralištu bio bi nam skup i ne bismo baš mogli tamo odlaziti – ističe Petrović i dodaje kako ima velika očekivanja od uređenja treće tvrđave – Sv. Ivana, gdje će mnogi sadržaji biti kreirani i namijenjeni upravo djeci. Tako je barem najavljeno, a Petrović se nada da će biti dostupni širokom krugu posjetitelja, a ne samo onima dubljeg džepa.
Smatra i kako bi školske sportske dvorane trebale biti prvenstveno namijenjene djeci za njihovo rekreacijsko bavljenje sportom, a ne da se iznajmljuju raznim klubovima i sportskim udrugama. Uostalom, 200-tinjak kuna, koliko prosječno stoji članstvo u nekom od klubova, mnogim roditeljima, uz sve ostalo troškove života, baš i nije jeftino, a sportska rekreacija u školama mogla bi biti besplatna.
No, u raznovrsnoj sportskoj ponudi ipak ne mogu uživati sva djeca. Ona s posebnim potrebama nailaze mahom na zatvorena vrata. Zna to dobro Mira Renje, čije je jedno dijete, 10-godišnji dječak, dobro iskusilo što znači biti drugačiji.
– Moj sin ima Aspergerov sindrom iz autističnog spektra i ADHD, poremećaj pozornosti s hiperaktivnosti. Pokušavali smo ga upisati na razne sportove, jer je to važno i zbog njegova stanja, objašnjavali smo trenerima o čemu je riječ, ali već nakon prvog puta rekli bi nam da je bolje da više ne dolazi. Na sreću, uspjeli smo ga upisati u gimnastički klub "Dišpet", zahvaljujući divnom treneru Josi Zoriću – govori Mira.
Senzorska soba
Ni jednom roditelju koje ima dijete s posebnim potrebama, kaže, nije lako u maloj sredini poput Šibenika. Pogledi sažaljenja i nerazumijevanja ljudi su najgori, ali velik je problem i nedostatak stručnjaka, psihološke podrške obitelji…
– Sve smo morali sami. I knjige sam morala naručivati u drugim gradovima. Na papiru imate sva prava, ali u stvarnosti je drugačije. Naš sin nema intelektualnih problema, nego problem komunikacije i socijalnih vještina. Vjerovala sam u inkluziju i zato smo ga upisali u redovitu školu, ali to nikako nije funkcioniralo. U prvom razredu škola mu nije mogla osigurati ni asistenta, dobio ga je tek u drugom. Ali nije išlo. Nevjerojatno je i to da je dijete s takvim problemima učiteljica smjestila u zadnju klupu. Odustali smo i od toga da ga upišemo na vjeronauk, jer su nam rekli da je časna stroga i da ga neće primiti. Na kraju smo ga ispisali iz redovite škole i upisali u Centar Šubićevac. Preporodio se. Prvi put u životu ima prijatelja u školi – opisuje svoj hod po mukama ova majka i ističe kako Šibenik ima nekoliko sjajnih entuzijasta i udruga, poput "Ardure", koji su ipak spremni pomoći, a veliku podršku pronašla je i u kninskoj udruzi "Sv. Bartolomej", za koju ima samo riječi hvale.
Šibeniku, ako se pita Miru Renje, nedostaje i jedna gradska senzorska soba, koje imaju veliku terapijsku ulogu za djecu s teškoćama u razvoju. Nije to neizvedivo, samo da je malo više sluha i razumijevanja. I dok se Šibenik, primjerice, hvali svojim Srednjovjekovnim sajmom i ističe kako se ta manifestacija financira zahvaljujući sponzorima, oni bi se mogli pronaći i za još jednu sitnicu.
– Ni jedna naša osnovna škola u učionicama nema klima-uređaje, pa se djeca kuhaju u školi već od proljeća, kada počnu vrućine. Zašto se nitko oko toga ne potrudi? Zašto se i takve stvari ne planiraju? Zar nismo grad prijatelj djece? Kod nas se sve stihijski događa, a sve dobro rezultat je sretnih okolnosti i entuzijazma – zaključuje mama Petrović.
Nedostaje logopeda, neuropedijatar, treba dječjih kirurga...
Šibeniku nedostaje i biciklističkih staza. Ulice su ukrali automobili, a gradske trgove štekati, tvrdi Lora Tintić, majka 22-godišnjeg studenta i 5-godišnje Marije.
– U tih 17 godina, kolika je razlika između moje djece, u Šibeniku su se dogodile samo dvije velike promjene: knjižnica sa svim radionicama i igraonicama koje nudi djeci i bazen u Crnici. Svima su puna usta djece, ali na njih se konkretno malo misli. Pogledajte samo nove zgrade na Šubićevcu, gdje se grade POS-ovi stanovi. Umjesto da je tamo ostala zelena površina, da se izgradi neko dječje igralište, ugurane su nove zgrade uz već postojeći kompleks zgrada, tako da mlade obitelji koje će tu doći ili već stanuju imaju samo asfalt, beton i automobile. U tih 17 godina grad je dobio samo jedan novi vrtić, onaj na Jamnjaku, a od igrališta jedino pravo je ono na šetnici u Kanalu sv. Ante. Šibeniku fali i logopeda, za neuropedijatra su ogromna čekanja, problem je i s dječjim kirurzima, za strabizam morate ići u Split. Ukratko, mala smo sredina, postoje neke mogućnosti, ali još bi se puno toga moglo i trebalo napraviti – naglašava Tintić.
'Kuhanje' u školama
U većini šibenskih osnovnih škola nastava se održava u dvije smjene, a ponegdje i u međusmjeni. Takvi standardi zastarjeli su i ne idu u prilog dječjem razvoju, vjeruju šibenski roditelji. Anu Petrović zanima i zašto škole, osim njih nekoliko, nemaju organizirani produljeni boravak za učenike do trećeg razreda, budući da sve više roditelja i u Šibeniku radi do 16 ili 17 sati. I svi ne mogu računati na baka-servis. U gradu ne postoji ni agencija za babysitterice, pa se roditelji za čuvanje djece moraju snalaziti kako znaju i umiju.
– Život je i u Šibeniku skup. Skupo je "imati" djecu. Ako imate dvoje djece, ispada da dvoje mora raditi da bi ih dvoje moglo čuvati. Jer ako nemaš baka i dida servis, moraš dodatno raditi da bi imao novca da platiš osobe koje ti čuvaju djecu – kazala je Petrović.
