IVAN JURAS (33) Priča gluhog Šibenčanina: Ne mogu vam opisati koliko sam sretan, koliko sam ispunjen i zadovoljan. To je Božji dar. Radim od 18. siječnja za superplaću od 4600 kuna

IVAN JURAS (33)

U djetinjstvu i mladosti najteže mu je padalo što je odvojen od obitelji, ali kako je odrastao i formirao se u zrelu osobu, sve više je shvaćao kako ta odvojenost nije uzaludna.

Ivan Juras (33), mladić s hendikepom, koji svoju gluhoću ne smatra "božjom kaznom", danas je sretan čovjek. Kako i neće biti kad je konačno, nakon godina čekanja, traženja, nade i razočaranja, dobio posao. I to ne može zahvaliti hrvatskom društvu koje se kune u razumijevanje, osjetljivost i davanje svekolike pomoći potrebitim osobama, nego Europskom socijalnom fondu i županijskoj Udruzi gluhih i nagluhih osoba.

Na dvije je godine dobio radno mjesto tumača prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika gluhim i nagluhim osobama na području Šibensko-kninske županije, kroz istoimeni EU projekt. Jedini u Šibeniku ima svjedodžbu o završenom tečaju hrvatskog znakovnog jezika, bez koje ne bi mogao dobiti posao. Ta svjedodžba je Ivanu, prvostupniku fizioterapije s položenim državnim ispitom, koji nije uspio dobiti posao u struci samo zato jer je gluh, omogućila zaposlenje i osigurala ostanak u Šibeniku sljedeće dvije godine. Donedavno je od države primao 350 kuna mjesečne socijalne pomoći, pripremao se za odlazak u Švicarsku u kojoj školovane gluhe osobe s ugrađenom pužnicom bez problema zapošljavaju u zdravstvu. Zbog toga se upisao u školu stranih jezika i učio njemački. Početkom godine obasjalo ga je sunce. Spremao se za Europu, a ona došla k njemu!

– Ne mogu vam opisati koliko sam sretan, koliko sam ispunjen i zadovoljan. To je Božji dar. Radim od 18. siječnja za superplaću od 4600 kuna. Netko će možda reći da je mala, ali meni je odlična. Najgore je kad je na računu nula kuna. Članovima Udruge, a ima ih oko 30, pomažem u prijevodu riječi u znakovni jezik kad idu doktoru, na banku, servis, u općinu, policiju, socijalnu skrb, mirovinsko... – kaže Ivan. Govori otežano, ali ga se uz malo strpljenja i pažnje može dobro razumjeti.

Za svaki slučaj, našem je razgovoru "asistirao" Božidar Kolić, tajnik Udruge i sam tumač i prevoditelj hrvatskog znakovnog jezika. Kolić nema problema ni sa sluhom ni s govorom, nego se posvetio radu s gluhim osobama. Ivan čita s usana, pa mu Kolić nije morao prevoditi moja pitanja. Morala sam samo sporije izgovarati riječi. Inače, toga naočitog, pristojnog mladića susrećem po gradu, na biračkom mjestu, u pošti... Uvijek se fino javi, upita za zdravlje, posao. Razmijenimo pokoju riječ, a kad sam doznala da je dobio posao, i sama sam osjetila radost – hvala ti Bože, konačno! Znala sam da je gluh i zato Ivanova životna priča, iza kojeg stoji snažna majka Dijana, nije u meni izazvala sažaljenje, nego divljenje.

– Nitko točno ne zna zašto sam gluh. Nasljedno nije, jer nitko u povijesti moje obitelji, i s očeve i s majčine strane, nije bio gluh. Je li to posljedica teškog poroda, rođen sam na zadak, a doktori mami nisu napravili carski rez, ili meningitisa koji sam prebolio kad mi je bilo tri godine, ne zna se. Da ne čujem, prvi je primijetio moj dida. Majka me odmah vodila po doktorima, ali nije bilo pomoći. Kad mi je bilo godinu dana, upisala me u dječji vrtić na Šubićevcu i tu su joj preporučili da me odvede u Polikliniku Suvag u Zagrebu, gdje imaju i vrtić i osnovnu školu za djecu oštećena sluha i govora. Moja hrabra majka je to i učinila, iako joj nije bilo lako ostaviti dijete drugima, ali je napravila pravu stvar za mene. Toga sam jako svjestan. Pitanje je što bih ja danas bio da nije učinila taj korak. Ranog djetinjstva slabo se sjećam. Bio sam smješten kod skrbnika i oni su me odvodili u vrtić, a poslije i u osnovnu školu na Suvagu. Nosio sam slušni aparat, učio govoriti, čitati, pisati... sve. S nama gluhima radili su po verbotonalnoj metodi i ja sam jako dobro napredovao. U osnovnoj školi bio sam odlikaš – pohvalio se Ivan.

Za školske praznike i blagdane dolazio je kući, provodio ih s obitelji, a onda se ponovno vraćao u Zagreb, skrbnicima i Suvagu. Nakon završetka osnovne škole 2000., vraća se obitelji u Šibenik i upisuje Srednju medicinsku školu, smjer fizioterapeut. Već je znao čitati s usana, ali je problem bio što su profesori brzo govorili, pa ih nije mogao dobro pratiti. Pužnica mu je ugrađena 2002. i od tada puno bolje čuje nego dok je nosio slušni aparat. Bio je uporan, puno je učio i bez većih problema završio srednju. No, ne može se pohvaliti da je kod školskih kolega bio prihvaćen, ali zbog toga nije sebi "nabio" komplekse.

– Većina me izbjegavala zbog hendikepa. Družio sam se s dvoje ili troje učenika. Nisam želio biti nametljiv, povukao bih se kad bih o moje društvo nekomu ne paše. Zato sam imao prijatelje izvan škole. Normalno sam, kao i svi mladi, odlazio u kino, na ples, na piće... Znate, naučio sam plesati i bečki valcer još dok sam bio na Suvagu. Išao sam tamo na ritmiku, glumio, imali smo predstave u kazalištu i bilo nam je odlično. Glazbu razlikujem po vibracijama, znam kad svira pop, a kad je techno – veli Ivan.

Bio je zagrijan za učenje, pa 2004. opet ide u Zagreb. Na Zdravstvenom veleučilištu upisuje trogodišnji studij, završava ga i stječe zvanje prvostupnika fizioterapije i vraća se u rodni grad. Jednogodišnji staž odradio je u Općoj bolnici Šibenik, bio je predan poslu i pacijenti su ga voljeli. No, radnog mjesta u bolnici za njega nije bilo ni nakon što je položio državni ispit...

– Bilo mi je vrlo teško. Bio sam tužan, razočaran i... Neću, ne želim govoriti o tomu. Spasilo me što sam godinu i pol dana, sve dok nisam počeo raditi ovdje, pomagao ženama, članicama Lige protiv raka Drniš. Budući da sam prije četiri godine položio vozački, i to sve ispite iz prvog puta, nije mi bilo teško dva puta tjedno odvesti se u Drniš i raditi terapiju s njima. Jako smo se slagali i sretan sam što sam im mogao pomagati. I one su meni puno pomogle jer su mi davale snagu i volju za dalje – govori Ivan.

Nailazio je kroz život na tisuće barijera, upoznao čovjekove dobre i loše strane, veselio se i plakao, molio i čekao. I danas ga naljuti ignoriranje gluhih osoba, posebno ispred bilo koje šalter-službe.

– Uh... to me tako iznervira! Neke osobe neće ni glavu da dignu, da te pogledaju kad shvate da si gluh. Što učiniti? Udariti šakom, razbiti šalter, zavikati koliko ti grlo dopusti ili se povući? Stotinu misli prostruji mi mozgom. Ne tražim sažaljenje i ne prihvaćam ga, očekujem samo malo ljudskosti. Prođe me ljutnja, ne želim biti takav i obično se povučem. No, to nije u redu, nije humano. Pa ja čujem, imam pužnicu, znam govoriti i osoba iza šaltera samo treba podignuti glavu da joj mogu čitati s usana. A to nije previše što mi gluhi trebamo – gotovo je zavapio Ivan.


NIKAD VAS NEĆU ZABORAVITI
Hvala ljudima koji su mi pomogli
– Čovjek je produkt okolnosti. Sretan sam što sam ambiciozan i što su mi u tome pomogli dobri ljudi koji su imali sluha za moj hendikep. Dio su mojeg života i pomogli su mi da budem to što jesam. Duboko sam zahvalan mojoj majci, obitelji Jerković iz Zagreba, a teti Dragici posebno, kod koje sam živio 15 godina, gospođi Mirjani Juriši, don Slavku Mikelinu, doktorici Anamariji Županović, koja mi je napisala potvrdu da sam sposoban upisati fakultet, prof. Adriani Carić Kovačić, koja mi je besplatno omogućila da učim njemački. Posebno sam zahvalan Boži, tajniku naše Udruge, jer da nije njega, njegove upornosti, požrtvovnosti i razumijevanja, ne znam što bi s nama gluhima bilo. Ja bih vjerojatno i dalje bio bez posla ili na putu za Švicarsku – kazao je Ivan.

Naslovnica Šibenik

Najčitanije

27 GODINA POSLIJE U priči o rujnu 1991. i herojstvu jednoga grada i njegovih branitelja nemjerljiv su doprinos dali liječnici i drugo osoblje tadašnjeg Medicinskog centra Šibenik: Oni su Hipokratovi ratnici koji su dobili bitku bez ispaljenog metka

U priči o rujnu 1991. i herojstvu jednoga grada i njegovih branitelja nemjerljiv su doprinos dali liječnici i drugo osoblje tadašnjeg Medicinskog centra Šibenik: Oni su Hipokratovi ratnici koji su dobili bitku bez ispaljenog metka
Svakog se rujna u posljednjih 27 godina Šibenik u sjećanjima svojih danas srednjovječnih i starijih mještana vra...
U priči o rujnu 1991. i herojstvu jednoga grada i njegovih branitelja nemjerljiv su doprinos dali liječnici i drugo osoblje tadašnjeg Medicinskog centra Šibenik: Oni su Hipokratovi ratnici koji su dobili bitku bez ispaljenog metka

Šubićevac "Pluća grada Šibenika" danas su zaboravljena i opustošena; Brojne su staze zapuštene, obrasle i neprohodne, a uz glavne putove namjernika prate otpaci i odbačeno smeće

"Pluća grada Šibenika" danas su zaboravljena i opustošena; Brojne su staze zapuštene, obrasle i neprohodne, a uz glavne putove namjernika prate otpaci i odbačeno smeće
Šuma Šubićevac, popularno izletište Šibenčana, danas zaboravljeno i opustošeno, ukupne površine 5,93 hektara, sl...
"Pluća grada Šibenika" danas su zaboravljena i opustošena; Brojne su staze zapuštene, obrasle i neprohodne, a uz glavne putove namjernika prate otpaci i odbačeno smeće