Na Zlarin su došli furešti i prije početka turističke sezone. Baškare se na škoju, tu u morskom predgrađu Šibenika već nekoliko mjeseci: plivaju, trče, dobro se goste, vrlo su "fit" i preplanuli. Molto abbronzato, rekli bi Talijani, no jedini je problem što nisu ljudi koji će tu ostaviti nešto eura nego prasci, i to divlji. Zasad ih je 30-ak, procjenjuju izviđači na terenu, a mještani sve više strahuju od mogućih neugodnosti s uljezima na svome škoju koji je dosad poznavao jedino "sitniš" divlje faune - zečeve i fazane.
Šalu na stranu, crna divljač, kako se još naziva ova nadasve prilagodljiva vrsta u neviđenom napredovanju u zemlji i cijeloj Europi, preplivala je do otoka, makar će malo tko izvan lovačkih krugova u to povjerovati, a Zlarin je prvi šibenski škoj koji su naselile. Njegove šumovite prirode bez grabežljivaca, vukova i čagljeva koji im pored lova ipak na kopnu utječu na brojnost, prasci su se domogli upravo iz "Solarisa", ljetne turističke košnice gdje su redoviti "gosti" među hotelskim zdanjima, pa se ti misli! Svojim očima vidio ih je krajem lanjske godine kako plivajući sele iz jedne na drugu rivijeru lovac iz Zablaća Krste Grgas, sudionik prve hajke na otoku organizirane prošlog tjedna.
Tko zna koliko je takvih prelazaka još bilo, no zna se da je mir veprovima - nemir ljudima. Gdje su oni - adio svakoj plodini - od vrtla do vinograda. Da ne govorimo koliko susret s krmačom kada vodi potomstvo može biti neugodan, a prase se i dvaput godišnje.
U prvome lovu 15. ožujka odstrijeljen je doduše samo jedan veprić, nazime od 50 kilograma, no Veterinarska stanica Šibenik, koncesonar lovišta "Zlarin" ima posebnu, izvanrednu dozvolu za lov potpisanu od ministra Tolušića. Ovlasti koje daje Ministarstvo poljoprivrede zakupniku lovišta kratke su i jasne kao kakva vojnička depeša. U riječ-dvije, ova vrsta nije autohtona na otoku, svinjama tu nikako nije mjesto i treba isključivo lovačkim načinom ukloniti sve jedinke, bez obzira na spol, dob i bez ikakvog ograničenja lovostajom, objašnjava dr. vet. Marko Maričić, čija je tvrtka koncesionar ovog i lovišta u Kistanjama.
Međutim, svi s imalo predodžbe o lovu znaju da se prije neki dan na Zlarinu odigrala tek prva runda iscrpljujućeg nadmetanja lovaca i ove superiorne divljači koja će trajati vrlo dugo, ako ne i dovjeka. Prirodnu silu oličenu u divljoj svinji jedino je moguće držati pod kontrolom, ne iskorijeniti. To više što Maričić unaprijed odbija primjenu drastičnih metoda.
- Lovci koje ćemo okupljati u hajke neće pucati na krmače s mladima i nedorasle jedinke, premda je to ovom dozvolom dopušteno. Nije etički ni lovački, te ćemo u praksi odstreljivati isključivo veprove i nazimad, bez lovostaja - odlučio je koncesionar lovišta.
Ponovio je to drugim riječima uoči pogona pred 40-ak lovaca na otočnoj rivi lovnik Joško Gojanović. Zlarinski je zet i otok poznaje dobro koliko i svoju Dubravu.
- Bija bi grij od boga pucati na ženke i mladunčad. Lovci smo, u protivnome bismo bili mesari! - kazao je kratko i jasno lovidruzima pridošlim na pomoć iz Šibenika, Lozovca, Skradina, Kistanja i Zadra.
U četveronožnom čoporu sa šest pšenično-žutih posavskih goniča koji su bili uporni na tragu cijeli dan bile su i dvije mlade kujice u nas rijetke, neuobičajene pasmine, američkog plavog goniča rakuna. Tako su i furešti psi došli tragati za neželjenom, fureštom divljači na otoku s 200-tinjak stalnih stanovnika.
Gojanović je obavio prva izviđanja o kretanju svinja jer su na svakom komadu obrađene zemlje, najviše u maslinicima kroz polje vidljivi (bez)brojni tragovi rovanja, kao da je preorano kopačicom. Najviše ih se zamjećuje putem do Klepca ili Kljepca, na zlarinskoj čakavici, najvišeg otočnog vrha (174 m). Jedini lovac sa Zlarina, Damir Vukov-Kalabrež, svinje još uvijek nije vidio i priznaje smijući se, da mu samome na otoku u zelenoj odori nije nimalo lako. Mora biti čovik i pas u jednome!
Pred lovcima na Zlarinu je dugotrajan zadatak, a otočanima vrlo vjerojatno slijedi sve više neugodnih susreta sa svinjama, naročito ljeti, kada otok napuči i do tri tisuće ljudi sa svih strana, sluti Željko Zrilić, gostujući lovac iz Zadra, poučen vlastitim iskustvom sa zadarskog Sestrunja, dvostruko većeg otoka od Zlarina. Tamo je svega 17 stanovnika i tko zna koliko divljih svinja koje lovci stalno love, ali ih uvijek ima, govori.
- Strahujem da su svinje učvrstile ovaj koridor i to bi moglo značiti da ćemo na Zlarinu biti često s puškama i psima, procjenjuje i Veselko Gulin, lovac sa 45-godišnjim iskustvom, lovnik u Kistanjama, također dugogodišnji predavač lovačkim pripravnicima Hrvatskog lovačkog saveza. Dodaje kako je barem devedeset posto ljudi u Hrvatskoj uvjereno da lovci otoke planski naseljavaju divljim svinjama ne bi li sebi osigurali sigurnu zabavu, međutim stvarnost ih neoborivo demantira.
Antologijski je prizor krda koje pliva nasred Bračkog kanala dokumentiran crno-bijelom fotografijom reportera "Slobodne Dalmacije" iz sredine 80-ih, a YouTube vrvi sličnim videozapisima: s Kornata, Kvarnera, zadarskog arhipelaga... pa i prizora neumornih papkarskih plivača s crnomorske obale Bugarske. Guglajte, nevjerni! I objesite mačku o rep da je imati divlju svinju u lovištu velika sreća, poručuju ovi lovci.
- Crna divljač dolazi sa širenjem nekultivirane šume, a toga je posvuda sve više - navodi Marko Maričić jedan od najbitnijih razloga nadiranja ove divljači dok zauzimamo položaj za čeku u malenom masliniku sa svježim tragovima papaka i rovanja. Kada je kao mlad lovac počeo dolaziti na Zlarin prije gotovo 40 godina, u znatno više obrađenom polju bilo je jarebica trčki, a na visovima i lijepih jata kamenjarki. Nekontrolirano širenje borova učinilo je da plemenite lovne ptice odlete u prošlost, a u lovištu je sada uz zečeve, preostao na šikaru otporni fazan.
Čime se ovdje hrane divlje svinje? - glasno pitam, budući da na otoku jedva ima česmine i žireva, da se ne govori o ozbiljnijim ratarskim ili povrćarskim nasadima... Masline i smokve, a i to razmjerno skromno, ostale su jedinom spomena vrijednom kulturom.
- Puževima, kišnim glistama, kukcima i drugim bagudinama, različitim korijenjem... Bez brige, prija prasadi sve - uglas odgovaraju Maričić i Gulin.
Uzgred, za čovjeka koji jede ono prethodno nabrojeno iz prasećeg menija, računajući vrlo "trendi" sušene kukce - reklo bi se da je gurman, jer ga nije pristojno nazvati prascem - a svinji opet, ne možeš reći da je čovjek... O, Orwelle, Orwelle!
Malo potom s uzvisine osluškujemo štektanje pasa na tragu koji bi nedugo zatim izgubili i tako cijelo jutro. Lov je upornoj grupi Joška Gojanovića i strijelcu Ivici Balenu iz Lisičića donio ploda i sačuvao časni obraz tek poslijepodne, na južnoj strani otoka u vrijeme dok je većina ostalih bila na ručku koji su škojari za lovce pripremili u hotelu "Koralj". Drugi put, obećao je Marko Maričić, bit će veprovine da se svi Zlarinjani čestito pogoste. Neka nepozvani furešti plate barem malo boravišne pristojbe, kada su već uzurpirali apartmanski smještaj i prehranu!
Što je sve podivljalo na pitomom otoku?
Divlje svinje došle su kao neželjena dopuna nadasve zanimljivom bestijariju otoka pod perjem i dlakom koji se, osim zečeva i fazana ovdje ukorijenio plodeći se odmetnut od ljudi.
Južne strane otoka drži se stado podivljalih, vrlo plahih ovaca. Oko njih se slikovito, kao krinolina pruža silno nestriženo runo, a poljem i šumom uz more na sjeveroistok nesmetano trčkara, leti, šepiri se i gnijezdi čak 300-tinjak paunova namnoženih od nekoliko odbjeglih primjeraka koje je netko donio na Zlarin da mu rese dvorište.
Nacionalna ptica Indije čarobnog perja na pitomom otoku postala je divljom kao u svojoj azijskoj domaji, no po zakonu nije divljač u RH te lovci paunove ne smiju niti krivo pogledati, kamoli da bi na njih pucali. Jednako je i s odmetnutim ovcama.
Prije nekoliko godina oko 200-tinjak ih je uhvaćeno u opsežnoj akciji Udruge branitelja i prebačeno na kopnene pašnjake. Ostala je međutim poneka, i sada opet tvore stado od 50-ak jedinki, kaže Joško Gojanović koji im redovito donosi vodu.
Jedva dočekali lovce
S divljim svinjama na Zlarinu dosad je bilo vrlo malo susreta. To je oprezna, noćna divljač i koliko je poznato Dariju Gregovu, šefu zlarinskoga DVD-a, postoji samo jedna svjedokinja, djevojka koja je na poljskom putu s pristojne udaljenosti promatrala krmaču s mladima.
Tragova rovanja međutim, nikad nije bilo više kao u zadnje vrijeme i poput ostalih strahuje da će susreta biti sve više, naročito kada se otokom razmile biciklisti i pješaci obilježenim stazama i kada presuše lokve napunjene kišama. Gdje će onda svinje na vodu? - pita se zabrinuto Gregov.
Otkako je na kori stabla nedavno ugledao duboke brazde od veprovih kljova zajedno s petoricom radnika na javnim radovima, Gregov je s nelagodom pješačio dio puta makijom do svoje omiljene ribolovne pošte na Južnoj punti Zlarina da bi u zadnje vrijeme odustao.
Iz istih razloga mještani su s odobravanjem i očekivanjima dočekali lovce i pomogli organizaciji hajke, govori i Antoni Biberica, predsjednik Mjesnog odbora.
Njegov otac Albino prevezao ih je svojim brodom, Gregov je stavio na raspolaganje vatrogasni kombi, a lovci su do čeka putovali i quadom, te u električnim golf automobilčićima nekih mještana, nabavljenim iz Amerike, gdje je, najviše u New Yorku, značajna kolonija Zlarinjana.
Osim pokojeg traktora i vozila javnih službi, škojari ne daju da im mir i čisti zrak nagrde auti. Zato bi posjetitelj koji prvi put dolazi na Zlarin mogao pogrešno zaključiti da je pun golfera!