Bosanci bi za Sarajevsku rekli – 'Ni manje ulice, ni većeg belaja!' A i ime joj je pogođeno jer izgleda kao da je ovi tren iz rata izašla, iz ratnog Sarajeva, nakon pustih dana opsade. A Šibenska je da šibenskija ne može bit - na korak do rive, odmah iza stare Pošte, pokraj Đardina, skale je dijele od autobusnog kolodvora, od parkinga u Dragi, od pazara.
- Je, reklo bi se blago nama, sve nam je tu, s ruke, u centru grada. Al šta vridi kad ima dana da ja ne mogu doć do stana. Neman di auto ostavit, pa činin krugove ka u Monzi da utepin koje prazno misto da se mogu parkirat. A onda za sekund me susid zove da se maknen jer ne može ni uć ni izać na vrata - veli nam jedan od mlađih stanara što je taman izišao iz zgrade na adresi Sarajevska 3. Neće se slikat. Ali zato hoće Rudi Vučić, ravnatelj šibenske Glazbene škole Ivana Lukačića.
- Di parkiram? A doli u Dragi, kad uvatin mista? Kao i ostali stanari, ima sve skupa 27 stanova. Ali još je lako za nas stanare, za naše osobne automobile. Najgore je kad ima hitna doć u zgradu na intervenciju ili ne daj Bože vatrogasci? Di sad stanu? A di uvate, di mogu... - priča nam Vučić, koji veli da su im iz grada Šibenika, iz komunalnog odjela obećavali da će barem pokušati srediti stanje u njihovoj ulici glede parkinga, pa da im je pročelnik Lucić najavljivao kako je u izradi i elaborat za uređenje njihove ulice. A taj bi elaborat, koliko smo razumjeli, među ostalim, podrazumijevao i da se uklone s javnih površina stupići s lancima koje su podigli vlasnici poslovnih prostora i stanova. Bilo bi to izvrsno, samo onda bi se pojavio drugi problem – kako bi uopće ušli u svoje kuće i na radna mjesta?
- Mi plaćamo danak tome što je ovo prva ulica do centra grada u kojoj se ne plaća parking. I onda vam ode po cili dan, kako je centar i sve je blizu, kruže auti i gledaju di će nać slobodan parking. Ja bi znala izić po deset puta u toku radnog vrimema kako bi čoviku rekla da mi se ne parkira isprid vrata jer neću moć izić iz svog knjigovodstvenog servisa, niti zatvorit vrata koja su na šiber, nego ću morat prispavat na radnom mistu, veli nam Ivana Pisa Anđelić. Imali su i oni prije stupić i lanac, ali su im komunalni redari iz grada rekli da ga mora maknit. Istina, sad je situacija teke bolja otkako su metnuli znak da je zabranjeno parkiranje, teke je bolje.
Kolegica joj Tomina Škugor parkira u Dragi i svaki dan plaća između 30 i 40 kuna za parking.
- Pet kuna na uru, pa pomnožiš sa satima radnog vrimena i to je to... - smiju se cure. Jer, mjesečnu kartu za parking u Luci nije moguće tako lako dobiti, pribilježili su se na lista čekanja, koja je dugačka. Obližnji parking u Rape je isto tako pun, unutoč paprenoj cijeni mjesečne karte od 600 kuna.
I ajde ti sad budi pametan... Ne valja nikako. Rekli bi u Šibeniku: "Di stanu Kaprijani, ne mogu Žirjani".
Stanari bi da imaju di parkirat, a opet i ovi bi šta idu pješke da mogu proć od auta. Ne samo do vrata, nego i ulicom. Jer, nigdje nema ni nogostupa. A i asfalt je ispucao, izrazbijan. Vapije i on za obnovom, novim slojem. Vučić vidi izlaz da se ona zelena površina ispred zgrade pretvori barem dijelom u parking. I teško mu je ne dati za pravo, kad se ionako ne održava baš nešto, zarastao u travurinu i žbunje koje vapi za škarama. I uzgojnim oblikom. No, onda bi zasigurno frku digli ovi ekološki navudreni - 'Sve zeleno ispilat, sve potaracat, sve betonirat'.
Dakako da se cijela stvar sa Sarajevskom ulicom dodatno komplicira i kako se Šibenik sve više turistički razvija. Tu su u blizini i dva hostela - "Globo" i "Splendido" – u kući familije Grubišić, pa kad tu još dođu gosti, uglavnom mlađarija, situacija može bit samo gora.
- Moj sinko, ja ti bez ovih stupića nisan mogla uć u kuću. Stavi ti auto isprid vrata, i šta ćeš mu? Koliko san puta ja dala deset kuna za parking samo da mi se makne isprid vrata! - priča nam s prozora Josipa Grubišić. Mislila je i ona da smo iz grada Šibenika, da smo došli uklanjat stupiće. A susjed joj Stipe Grubišić, Šibenčanima poznat kao dugogodišnji poslovođa s INA-ine benzinskle crpke koji uređuju kuću preko puta, veli nam da od parkiranih auta nije mogao ni inkartati zid pa je imao problema s vlagom i vodom koja mu je ulazila preko prozora.
- Šta ću, znam da nije red, ali morao sam staviti neko kamenje, pa onda uza zid zavariti željezo da dobijem koliko toliko prostora da napravim posao. Pa ću onda sve maknuti - veli nam Stipe, koji je posao na obnovi mogao dovršiti davnih dana da ga ne radi di ga radi. Ovako mu i TAM-ić jedva prolazi do gradilišta, troškovi su mu i gubitak vremena kao da je na otoku gradi. Ali, zato je kuća krasna, s fugiranim kamenom u unutaršnjosti koji će ostaviti da se vidi i starim drvenim gredama iz 19. stoljeća, koje su još zdravije od čelika, zablještale otkrivene i sačuvane ispod štuketa i krečne malte.
U svakom slučaju, svi se nadaju da će skoro krenit Draga i da će tamo Vlado Čović konačno počet gradit tu investiciju s novim poslovnim prostorima, parkinzima na nekoliko etaža, pa bi se time smanjio i pritisak na ovaj dio grada. Samo, i o tome se govori godinama, a nikako da krene. Dotle, ovi koji žive u Dragi plaćaju mjesečnu kartu 90 kuna, a ovi kojima je adresa u Sarajevskoj 400 kuna, neka je metar do Drage.
U svakom slučaju, u pravu je bio naš čitatelj Petar Grubišić kad nas je nedavno, nakon što smo pisali o uređenju, odnosno ozelenjivanju betonskih pitara na početku ulice, pozvao u inspekciju i obilazak Sarajevske, obećavši nam kako ćemo imati materijala za jednu dobru reportažu.