Otkako je rekonstruirana i lani u svibnju otvorena pristupna cesta do glavnog ulaza u Nacionalni park Krka, Marinko Gulin, umirovljenik iz Lozovca i hobistički maslinar, treba proći preko četiriju tuđih terena da bi došao do svoga maslinika!
Nakon izgradnje prometnice nešto duže od kilometra, koja je koštala četiri milijuna kuna, od čega je Grad Šibenik platio četvrtinu iznosa, a ostalo je išlo na račun NP Krka, gomile zemlje i kamenja iskopane za vrijeme radova, umjesto na gradski deponij Bikarac, gdje im je po komunalnom propisu jedino mjesto, odbačene su jedva pedeset metara sa strane novog asfalta, na dijelu poljskog, javnog protupožarnog puta od davnine ucrtanog u katastar. Njime su Gulin i još nekoliko susjednih vlasnika oduvijek dolazili do svojih posjeda.
Ispada da su dva investitora na neprijeporno javnim adresama, uljepšavajući zajedničku kuću, možda dopustili da im izvođači radova dio smeća pometu pod tepih, devastirajući javnu mrežu putova u prirodi, od čije "čistoće" i "netaknutosti" trebamo svi zajedno živjeti razvijajući turizam. Da ne spominjemo ulogu ovakvih putova u gašenju požara, zbog čega je, konačno, država u suradnji s lokalnim samoupravama pokrenula opsežne javne radove nakon nezapamćenih požara prošlog ljeta.
– Prije smo mogli autima doći do ulaza i komotno prenijeti sve što treba za rad u polju, da bismo nakon ovoga bili prisiljeni sami iskrčiti nekakav zaobilazni prilaz, no opet dobar dio puta alate i drugo trebamo prenositi na rukama – žali se Gulin. Doduše, podvlači, nije sve počelo od izvođača radova na ovim posljednjim poslovima na pristupnoj cesti: oni su jedino posljednji u nizu prekršitelja.
"Mračna javna tajna" glasi, prenosi nam Marinko Gulin, da je s deponiranjem građevinskog otpada na tom području ograda i nekadašnjih vinograda Lozovčana započeo, ili je makar zažmirio, sam NP "Krka". Prije više od 20 godina tu su odbačeni ostaci srušenog restorana sa Slapova Krke, kojemu tamo više nije bilo mjesto prema novom prostornom planu parka. Da stvar bude tužnija, tada je to područje bilo unutar granica nacionalnog parka, korigiranim tek godinama kasnije, otkako je postalo dijelom šibenskoga gradskog okružja. Tako su zaštitari prirode po definiciji postali devastatori na vlastitome rubnom području, otvarajući širok put drugima, kako to obično biva s divljim deponijima.
Čak je mrak odnio i oznaku s natpisom "Zabranjeno odlaganje otpada", koju je postavila gradska uprava u dogovoru s Mjesnim odborom, podsjeća Gulin; valjda je to upozorenje kojem ilegalcu ipak kopkalo savjest, pa ga je uklonio da ga ne podsjeća na to što radi.
– Nakuplja se to godinama – nastavlja naš sugovornik, no barem nije teško ući u trag ovim posljednjim devastatorima, o čemu je govorio i Miroslavu Luciću, šefu gradskog komunalnog odjela. Lucić je na njegov poziv došao u Lozovac i osobno se uvjerio u stanje na terenu, međutim, za njega stvar nije toliko jednostavna.
– Nema ama baš nikakvih dokaza da je materijal o kojem govorimo deponirala građevinska tvrtka o kojoj govori Gulin. Nema svjedoka, niti ikakve prijave iz vremena rekonstrukcije ceste – ističe Lucić. Razgovarao je s odgovornima iz te tvrtke i tvrde da uopće nisu imali viška materijala koji je trebalo deponirati.
– S toliko oskudnih činjenica svakako ne možemo pokrenuti sudsku tužbu, osim ako se ne želimo osramotiti, a zanimljivo je da gradska uprava i komunalni odjel nikad nisu uspjeli dobiti svjedoka spremnog na sudu istupiti protiv prekršitelja – navodi Lucić.
Po svemu sudeći, ujeo je vuk magarca, kao i na primjeru 20-ak sličnih divljih deponija, koliko ih je komunalni odjel evidentirao na području grada.
Jedino što je Miroslav Lucić mogao obećati Marinku Gulinu jest da će na teren poslati bager o trošku Grada, da mu se opet omogući prilaz masliniku, a cjelovito čišćenje toga divljeg deponija ući će u budući opsežni program sanacije zajedno s ostalim sličnim odlagalištima.
– Nažalost, šibenskom komunalnom odjelu trebalo bi dvije tisuće dobro opremljenih čuvara i proračun težak milijune kuna da se tome stane na kraj! – zaključio je Lucić.