Udruga oboljelih od cerebralne paralize i ostalih tjelesnih invalida "Aurora" krajem veljače obilježiti će pet godina djelovanja, a čini im se kao da su startali jučer. Sve je krenulo spontano, iz potrebe. Nije bilo lako, ali u proteklih pet godina učinili su puno za svoju djecu, roditelje, za obitelji, za sebe.
– Zanimljivo je kako smo uopće krenuli. Nas šestero roditelja sjedili smo u čekaonici fizikalne terapije u šibenskoj bolnici i čekali da djeci završi terapija. Znate kako to ide... Razgovarali smo o djeci, dijagnozama, iskustvima, poteškoćama i – riječ po riječ – shvatili da imamo puno toga reći jedni drugima, da si možemo pomoći, dati savjete pa smo odlučili osnovati udrugu.
Zapravo, shvatili smo da ako ne možemo pomoći sami sebi, neće nam pomoći ni drugi koji ne znaju što to znači imati dijete s invaliditetom. Nismo imali prostor za rad, pa smo se prvih godina sastajali po našim kućama jednom mjesečno, potom svakih 15 dana. Shvatili smo da smo to prerasli i da nam je potreban kutak u kojem ćemo se redovito nalaziti, održavati kreativne radionice za djecu, psihološke za nas roditelje, te imati druge aktivnosti – govori predsjednica Udruge Marijana Rajić.
Bazen, jahanje...
Jedno vrijeme bili su u neadekvatnom, iznajmljenom prostoru u privatnoj kući na Meterizama, pa su se sredinom prošle godine preselili u Ulicu kralja Zvonimira 126, u prostor od 40-ak kvadrata u prizemlju, također u najmu, s pristupom za automobile i invalidska kolica. Tijekom našeg posjeta, bila je tu i dopredsjednica Udruge Ivana Žalac, majka djevojke Franke, učenice drugog razreda Srednje ekonomske škole, koja od rođenja ima teškoće s razvojem mišićnog tkiva, imala je i niz operacija i terapija ali bez invalidskih kolica ne može.
– Nisam dovela Franku jer se priprema za školu, u drugoj je smjeni, a ona voli sve na "tanane". Dobro je, odlično joj je u školi, ima asistenticu u nastavi i sve ide svojim tokom. U udruzi smo od osnivanja i puno nam znači jer ovdje smo svi jedna velika obitelj – rekla je Žalac. Bila je tu i sedamnaestogodišnja Julija Karadakić u invalidskim kolicima s majkom Katicom i sestrom Emanuelom, slabije pokretni Antonio Šaršanski (12) i majka mu Lucija te Marijanina kći Nika (16) koja boluje od cerebralne paralize. Inače, Udruga danas ima 32 člana, bolje reći obitelji koje su prepoznale rad udruge i našle sebe u njoj.
– Naša djeca su uključena u predškolski odgoj, u sustavu su redovitog osnovnog i srednjeg obrazovanja, a imamo djece i na fakultetima. Točnije, u udruzi su obitelji koje imaju djecu s tjelesnim invaliditetom od šest mjeseci do 32 godine. Status roditelja njegovatelja ima 70 posto naših članova. Inače, naša djeca nemaju potrebu za poludnevnim ili dnevnim boravkom jer su uključeni u redoviti sustav, roditelji brinu o njima, a udruga je osigurala dodatne aktivnosti. Evo, triput tjedno idu na bazen, što nam je omogućio Grad Šibenik, jednom tjedno svi su u sustavu terapije pomoću konja u Dubravi, u Konjičkom klubu "Kolan". To su, uz redovitu fizikalnu terapiju, najbolji oblici terapije koja im mnogo pomaže – kaže predsjednica Marijana i dodaje da imaju volontere koji pomažu djeci na bazenu, radionicama, ali i u učenju. Ima tu i djevojaka, pa se za njih organiziraju i radionice šminkanja.
U školi bez problema
– Uključeni smo i u društveni život grada i evo – sad ćemo sudjelovati i u karnevalskoj povorci s Konjičkim klubom "Kolan". To djecu raduje, a roditelji su sretni kad svom djetetu mogu pružiti ono što ga veseli – kaže na kraju Marijana.
Za našeg boravka njezina kći Nika nije dizala glavu od laptopa. U prvom je razredu Srednje ekonomske škole i pohvalila nam se kako nema problema s učenjem.
Nastavnici ju dolaze podučavati kući ili u prostor udruge. Antonio pohađa peti razred Osnovne škole "Meterize", a Julija je učenice trećeg razreda Srednje ekonomske škole. Imaju asistenta u nastavi, oboje su puni pozitive i dobri su prijatelji, neovisno o godinama. Antonio je bio prilično škrt na riječima, no rekao nam je da nema nikakvih problema ni u školi ni u društvu. Julija je oštroumna, otvorena, komunikativna i racionalnog razmišljanja.
– Meni je normalno da sam dobre volje, da izlazim, živim život i zabavljam se. Zapravo me vrijeđa kad iziđem vani ako me neki ljudi pogledaju "šokirano" jer se i ja zabavljam, a u invalidskim kolicima sam. Ne vidim razloga zašto bih stajala u kući zatvorena, kad mi je u školi fenomenalno, a u društvu sam odlično prihvaćena. Osjećam da sam dio cjeline i imam pravo biti sretna – rekla je simpatična Julija.
Što nakon tih riječi dodati? Osim - bravo Julija! Prst gore za tebe i sve tvoje prijatelje, vaše roditelje i Udrugu!
Pomažu nam dobri ljudi
Članovi Udruge ne plaćaju članarinu jer je puno izdataka za potrebe naše djece. Osim financijske pomoći iz gradskog proračuna, dobivamo i donacije. Ima dobrih ljudi. Ovih dana očekujemo uplatu sredstava prikupljenih od prodaje lampiona puštanih u zrak na Badnjak, a koju je organizirala Turistička zajednica Šibenika – kaže Marijana Rajić.