Posal iđe dobro, a u džepu tri iljade kuna...

U ona vrimena, kad još nije bilo Šibenskog mosta, a ni auta ka danas, bit će tome i pedeset godina, u Šibenik se iz svih sela i mista s ove strane Krke išlo brodon. Brod bi krenija iz Skradina, pa bi sta u Raslinu, pa bi skupija svit u Zatonu, a onda bi partija prema Šibeniku. Ka danas školski autobus, tako je svit kupila brodska pruga. A ako bi na nju zakasnija, recimo ukrcat se u Raslini, onda bi se uputija pješke, ceston priko Dragačina i Tradnja. I uvatija bi ga, ne boj se. Prije nego bi brod učinija manovru, Raslinjani bi priko brda bili u Zatonu! I zato kad san vidija da ovih dana naši zatonski DVD-ovci i momci na javnin radovima čiste ovi put, skoro da mi suza iz oka nije krenila. Vratili su me u ditinjstvo, mladost, davne dane. Neka san star, moga bi jednog dana i sam, kad je urede, opet učinit đir s njon. Ma vraga ću učinit, znan da neću, to ja samo tako govorin, ali volija bi još jedanput proć gori i vidit još jedanput svu tu lipotu. Ka tica iz zraka... Al ko će dat krila!
Eto, tako nam je zborio jedan od nekoliko zatonskih penzionera što smo ih početkom ove nedilje zatekli na šentadi usrid mista. I bio je u pravu, jer tek kad vas Boris Dukić, zapovjednik zatonskog DVD-a, poveze vatrogasnim caddyjem kroz staze i bogaze, par kilometara uzbrdo u "nigdinu", tek onda vidite da to nije nigdina, nego raj na zemlji. Staza između Rasline i Zatona, preko Dragačina i Tradnja, s koje puca pogled na kanjon Krke, bila je zarasla u kupinu i draču toliko da mještani jedva da su pješice mogli prići i svojim maslinama. A kamoli da su vatrogasci mogli u intervenciju zbog požara kao što je bio onaj prošlog ljeta, u kojem zamalo nisu izgorjeli i Zaton i Raslina.
– Zato nije bilo ni najmanje dileme kada su krenuli javni radovi. Brzo smo mi u DVD-u i Mjesnom odboru napravili plan kako ćemo zaposliti ljude, pretežito naše domaće odavde, u idućih šest mjeseci, dati im kruh u ruke, očistiti protupožarne puteve i dobiti turističku atrakciju, šetnicu i biciklističku stazu već za ovo ljeto. Bilo je to tri u jedan! – veli nam Bore Dukić, koji ne samo da je zapovjednik DVD-a Zaton, nego je i predsjednik Mjesnog odbora. I gradski vijećnik. Pa mu je bilo lako dogovorit se. Njih trojica i on sam sa sobom.
Osim što čiste ovu stazu, 13 ljudi na javnim radovima u Zatonu, podijeljeni u tri grupe, čiste i samo misto, ali i okoliš oko seoskog groblja, koji je također zarastao u striš, makiju i borovinu.
– Bilo me je strah prošlog lita kada je požar prebacivao preko magistrale da bi koja iskra mogla sve ovo zapalit, a onda uvatiti i kuće koje su odmah uz njih, cilo misto... – govori Dukić, dok dečki "naoružani" velikim škarama djeluju protiv "gorive mase". Tu su Grgo Matković, Zlatko Mrša i njegov prezimenjak Ive, koji je sa svoje 64 godine star za brod, ali još mlad za posao.
– Je, bivši san pomorac, kormilar. Di san bija? A di nisan, nema mora kojeg nisan tuka ni luke koju nisan obaša. I sad, evo, nisan više za brod, al još mogu dat ruku za ovakve poslove zaradit koju kunu. Posal je dobar, nije težak – veli nam Ive.
Tri godine mlađi Zlatko slaže se s njin.
– Kako je? – pitamo ga, a on se smije:
– Moglo bi i bolje!
– Ne bi moglo, Ive, ne bi. Ne bi vam nigdi bilo ka kod mene! – odgovara sa strane umisto njega zapovjednik Bore.
– A eto, čuli ste komandira – smije se Ive, a i dečki zajedno s njim.
– Daj, udalji se malo, dok razgovaramo s ljudima, ovako pari da smo u Rusiji, odnosno Sovjetskom Savezu – velin sad i ja. Ali Bore se ne da zbuniti.
– Obavezno stavi da za ove javne radove zahvaljujemo ne samo Gradu Šibeniku, koji ih je organizirao, posebno dogradonačelniku Danijelu Mileti, nego i našem Zatonjanu, ministru rada i socijalne skrbi Marku Paviću, koji je za njih našao novce. I koji je ove lito s nama aktivno sudjelovao u gašenju požara u Zatonu pa je, videći na svoje oči koji je to problem, odlučio spojiti dobro s korisnin – veli Dukić i opet dodaje: – Nemoj zaboravit...
– A šta to, Bore?
– Da nije DVD-ova, ne bi ko ima vodit ove ljude. Tamo di ima DVD-ova, ima i javnih radova. Grebaštica, Perković, Brodarica, Zaton i Šibenik, Zlarin, Kaprije, Žirje, svi koji imaju DVD-ove, zaposlili su svoje ljude, uredili šta triba, očistili... Kud ćeš više? Molin te, zapiši to zbog ovih šta govore da se mi liti slikajemo za novine i televiziju, a zimi ležimo i pijemo pivu... – uporan je Dukić. Evo, pišen...
A koja piva i marenda dobro bi došla i glavnini snaga za brza djelovanja, koji probijaju već opjevanu stazu.
– Jesi donija šta za pojist? Opet si doša bez marende – uglas je dočekala udarna petorka Dukića.
– Kako ne, ka da vi radite mukti, a ne za plaću. Umisto da pitate, zapovjedniče, oćeš li šta izist ili popit ako si šta marenda... – spremno prihvaća igru Dukić.
– Evo, i jutros san potpisa s njima aneks ugovora. Krešila in je plaća 130 kuna! – veli nam.
– Kako?
– A lipo. Čin je porasla minimalna plaća, i njima je automatski skočila.
– Šta vridi kad još nismo primili nijednu, ni prvu plaću... – viču svi uglas.
– Al zato jeste božićnicu, 1200 kuna.
U svakom slučaju, zaradili su je. Jer, momci su stvarno svojski i pošteno očistili zarasli put u kojem je već i crnika počela rasti i koji je koliko jučer bio neprohodan. Gdje oni prođu, tu trava više ne raste, hvale ih dečki iz DVD-a Zaton.
– Jel ti znaš da je Ive zaustavio u Dubravicama dva tenka prije napada na Šibenik? Ne znaš? Eto, neka ti ispriča!
– Je, bilo je to u devetom misecu 1991. Ja ispalija dva tromblona, oni stali! – veli nam Ive kao da je u pitanju najnormalnija stvar na svijetu. Neš ti, stati ispred tenka i ispalit dva tromblona!
Ivinu priču potvrdio nam je i kolega Ante Talijaš, koji mu je bio zajedno s njim tog 13. rujna na Uzdaju, ispred Jankove kuće, dok su tenkovi nadirali od Rajčića kuća.
– Bila su to dva jedina kumulativna tromblona šta smo ih imali. Ive ih je ispalio, oni pali ispred tekova, a oni stali. Nisu smili dalje, računaju tko zna koliko ih još oni imaju. Srića, onda su počeli tući i naši minobacači od 120 milimetara – govori Talijaš, sjećajući se nakon 26 godina svog suborca Cijua iz "pasjeg voda". Suborca koji nakon tri godine provedene u ratu i godina bez posla danas radi na javnim radovima za tri tisuće kuna. I kaže – dobro je. Pravi sugovornik za sve koji žele razgovarati o braniteljskim povlasticama...
A dobro nam je, veli i Jakov Puće, kojeg mi nude za glasnogovornika. Jer – glasno govori.
– Posal iđe dobro, dobili smo božićnicu, prijavljeni smo, u svom selu, imamo skoro tri iljade kuna, subote i nedilje slobodni. A da iđemo negdi drugdi, radili bi na crno, ko zna bi li dobili novce... Ima jedno dvi sedmice da smo odi, idemo prema vidikovcu s kojeg se vidi cila Raslina, Šibenik. Preklo Dragačina i Tradnja na Šarinu dragu. Doći ćete kad sve očistimo, slikat, pokazat turistima da vide tu lipotu, da dođu kod nas planinari, rekreativci. Ko voli ić u prirodu, super će mu bit!
Bogami, Jakov ne samo da govori glasno, nego i pametno. Ka da je turistički vodič. Ili saborski zastupnik! Super je i Marku Dejanoviću.
– A kako će reć da nije kad mu je Bore šura! – viču dečki.
– Ma nije, super je meni i bez toga. Ekipa je dobra, na čistoj ariji.
Lovre Martinović je vodoinstalater koji je dobio otkaz u TLM-u, skoro dvi godine je bio na birou. I sada je dobio ovaj posao, stigao je kao naručen. Nikakve zamjerke na njih nema ni poslovođa im zatonskog DVD-a Joško Dodig. Ekipa je dobra, ne može bit bolja. Okupe se ujutro u zatonskom vatrogasnom domu, Joško ih tamićem doveze na položaj. I onda – udri. Pile u ruke, grablje, škare. Deblja drva pilaj, dobro će doć kući za u peć, a otpad zapali...
– Čekaj, vidim da imate Stihl i Husqvarnu. Koja je pila bolja?
– Štilovka!
– Zašto?
– Zato šta mi rodijak drži prodaju Štila! – veli Mate Živković. Stvarno neoboriv argument!
– Nikad protiv svoga! – smije se Mate.
– Kad turisti pitaju koji je najbolji restoran, ja kažen "Porat" zato šta mi je to vodija pokojni rodijak Kreše!
– Šteta bi ovo sad bilo zapustit, sve ove protupožarne, a zapravo i turističke i poljoprivredne staze i puteve što smo ih zahvaljujući ovim javnim radovima očistili i ponovno otkrili. Sada bi Grad Šibenik trebao naći koju kunu i angažirati koncesionare s malim bagerima da bar koji put kroz njih prođu godišnje, očiste malo, otuku koji kamen, iščupaju korijen. Ako se ne budu održavali, bit će za godinu, dvi kao što su i bili, neprohodni i zarasli. A to bi stvarno bilo šteta. I grijota... – veli Boris Dukić.
Da bi riječ više rekli!