Provesti kratko vrijeme s bračnim parom Barišić, Aidom i Teom, znači odškrinuti prozor u jedan neobični i posve nestandardni svijet prebogat prirodom, planinama i nizinama, dubokim špiljskim zakutcima, u egzotiku koja je za njih dvoje odavno prestala biti samo ljubav i strast i postala način života. Svjedoče o tome njihove impresivne biografije kakve su rijetke u hrvatskim okvirima, a, ruku na srce, teško bi se i u Europi, da ne kažem u svijetu, pronašli supružnici koji puna tri desetljeća intenzivno i predano traju u speleologiji. Pa ni na početku 50-ih godina života ne kane objesiti "kacigu o klin". Dapače, i silvestarsku su noć planirali dočekati pod zemljom u jednom, kako stručno objašnjavaju, speleološkom objektu, ali su špiljarenje odgodili za neku drugu priliku zbog dolaska unučice Rite.
Kultni šibenski špiljari su se, pričaju, upoznali u Zagrebu zahvaljujući Aidinoj kolegici sa studija defektologije koja joj je sugerirala da fakultativni kolegij tjelesnog odgoja, umjesto penjanja na Sljeme, "odradi" kroz speleološku školu. Postala je članica zagrebačkog SO PDS Velebit i tamo upoznala Tea. Ostalo je povijest ili, kako to Aida kvalificira – logičan slijed. Prijateljstvo i intenzivno druženje, speleološka istraživanja i zajednički hobiji vremenom su prerasli u ljubav. Sjećaju se Barišići prekrasnih trenutaka u špilji u kamenolomu u blizini Tounja kod Ogulina koji su "slučajno naboli" i od tada ga pohodili 20-ak puta. Spavali su pod zemljom, dane i noći provodili u njemu.
- U ta, po sadašnjim poimanjima, stara vremena 80-ih godina, svugdje smo putovali vlakom. Ta su putovanja podrazumijevala spavanje po livadama, u nekakvim logorima, iščekivanje vlakova u vrećama za spavanje pod klupicama ili otvorenim nebom. Odlazili smo na naša speleološka istraživanja redovito, iz vikenda u vikend. Bilo je tu ludih događanja, zabave i zafrkancije, branja šumskih jagoda... - spomenuo se Teo.
Aida se, pak, prisjetila famoznih sunčanih naočala kao obavezne opreme za izlazak na svjetlo dana nakon vremena provedenog u mračnim tunelima kamenoloma. Makar su im tako savjetovali prijatelji.
- Nije ta teorija uopće držala vodu, niti je uslijedio šok za oči, kako su nam govorili. Bio je štos vidjeti nas dvoje kako uredno izlazimo iz podzemlja sa očalima za sunce. Da ne govorim kako su one za moj studentski standard bile prava investicija. Nije ih baš bilo ni kupit. Čak mislim da sam ih posudila od sestre - smije se Aida.
Vlak je planinarima i speleolozima, kazuju, u to vrijeme bio ultimativno prijevozno sredstvo koje su mogli priuštiti jer se računao popust na grupu, pa bi cijena karte svima bila prihvatljiva. Auto je već bio luksuz. U prosjeku bi se, kaže Teo, pronašao jedan na 40 ljudi.
- Kad bi se vraćali u Zagreb, ušli bi u vlak na željezničkoj postaji koja se nalazila odmah iznad kamenoloma. Unutra bi nas, uz gitare i pravi tulum, pismu i zafrkanciju dočekali planinari iz cijelog Zagreba koji su taj dan stizali iz Ogulina, sa Kleka, Like...odasvud.
- S obzirom na te priče - nadovezala se Aida - mi smo svojevrsni speleološki relikti. Računajući na sva današnja sredstva komunikacije i mogućnosti prijevoza - to su nekakve nepojmljive stvari. Kad pričamo mladima u "Mihovilu" kako smo špiljarili i putovali prvo vlakom, pa pješačili sa svim stvarima desecima kilometara kroz pustoš priko brda, oni to razumiju, a opet ne mogu shvatiti jer su svjesni koliko je oprema teška. A nama je to bio lajtmotiv! To nam je bio izazov. U to vrijeme nama ništa nije bilo teško. Sad u ovim godinama, nekad se, boga mi, mislimo oćemo - nećemo... Ali to je samo zbog godina. Da smo malo mlađi - ne bi se mislili. To su iskustva koja danas nedostaju mladima, taj pionirski duh, duh prvih istraživača. Ovo je jednostavno drugačije vrijeme - zaključila je Aida. U ležernom razgovoru o mladosti i entuzijazmu, pothvatima i odlukama svojstvenim samo gorljivim speleološkim dušama, prisjetiše se Barišići i svoje speleološke ekspedicije u Kinu na speleološki kongres. Ekspedicija je trajala dva mjeseca, a podrazumijevala putovanje vlakom od Zagreba do Budimpešte, pa dalje transibirskom željeznicom preko Mongolije, Rusije...
- Jedan je kolega iz naše klape napisao nekakav rad, pa smo ga onako puni samopouzdanja, mislili na tom kongresu svečano predstaviti, ispričati nešto iz našeg opusa i usput nešto i istraživati. Na kraju smo, od pustih putešestvija po Rusiji i Mongoliji zakasnili na taj kongres - u šali će Teo.
- Kako i ne bi kad smo sedam dana u Ulan Batoru čekali prijevoz za Kinu - primjetila je Aida i priznala kako je taj pothvat, zapravo, nemoguće prepričati do u detalje.
- Ni jedan se putopis Stipe Božića, s punim poštovanjem prema njemu, ne može mjeriti s tim iskustvom. Na tom smo putovanju upoznali razne narode i narodnosti, sprijateljili se, bili smo po jurtama po selima u Mongoliji... U jednom smo hotelu isključivo za strance skoro izazvali diplomatski incident kad nas je posjetila naša nova prijateljica Mongolka čija je dobrostojeća obitelj imala velika stada ovaca i bavila se tekstilnom industrijom. Stigla je policija kako bi je izbacila iz hotela. Kasnije smo je posjetili u jurti, jeli njihove specijalitete. Bile su to spontane situacije, ništa to nije bilo unaprijed planirano niti ciljano, dogovoreno. Sve se to događalo putem.
Teo je pridodao kako su ih Kinezi nakon cijele avanture i unatoč kašnjenju na kongres ipak pustili da odrade svoje speleološke planove.
- Istražili smo preko 8 kilometara i 800 metara duljine špilja u dvije kineske pokrajine i to na mjestima u selima koja do tada bijelce nisu vidjela. Mi smo bili teški pioniri... U to vrijeme ta sela nisu imala struje. Jedna je žarulja, kao nekakva centrala, osvjetljavala cijelo selo, a alati su bili toliko primitivni da su se služili drvenim plugovima. Stalno smo se prijavljivali nekakvim političkim komesarima, a hranili smo se njihovim jelima. "Uboli" bi prstom, pa što bismo dobili to smo jeli. Nekad bi izbor bio dobar, a nekada grozan.
Sa špiljarskim prijateljima iz Kine danas komuniciraju preko društvenih mreža. Od krajobraza i kulture 80-ih godina, zbog industrijalizacije i razvojne ekspanzije, Kina tog vremena ostala je tek na fotografijama Barišićevih.
- Nakon Kine, nas dvoje smo nekako zaključili da je u strane zemlje povremeno dobro otići zbog odmora i turističkih izleta, a da špiljariti treba isključivo u Hrvatskoj jer istinsko bogatstvo podzemnog svijeta leži pred našim kućnim pragom. Čemu trošiti vrijeme i novac? Sve je to lijepo, lijepe su i uspomene i prijateljstva, ali pravo špiljarenje je u Hrvatskoj. Nema se potrebe micati dalje - ocijenila je Aida.
Pričala sam sa Barišićima i o Kiti Gaćešinoj dugoj preko 34 kilometara o kojoj su supružnici objedinili materijal na 700 stranica virtualne knjige, i o rudniku boksita Kalun koji bi mogao postati turistička atrakcija poput šibenskih tvrđava da se neki projektni vizionar uhvati EU fondova, i o šibenskoj stanici HGSS-a koju su utemeljili, i o aktivnostima HPK PD "Sveti Mihovil", i o njihovoj djeci i 6,5 godišnjoj unučici Riti koja s majkom i ocem već planinari, a ovog je ljeta pohodila i špilju na Braču...
I sve je bilo jednako zanimljivo, ali bi za interpretaciju valjalo "zapasati" cijeli "Šibenski list". Zato sam se unaprijed "zabezecirala" za novi "spoj". Samo ćemo ponoviti gradivo.
Teo je bio i svjetski rekorder
Teo je po zanimanju kriminalist. Rođen je u Zagrebu, a do 3. razreda srednje škole živio je u Biogradu. Speleologijom se počeo baviti 1983. u SO PDS Velebit u Zagrebu gdje je bio arhivar i pročelnik (1988.-1989.) te uređivao prvih 6 brojeva "Velebitena".
Početkom Domovinskog rata sa suprugom Aidom iz Zagreba seli se u Šibenik. U sklopu posla je obavljao izobrazbu pripadnika specijalne policije u speleološkim i ronilačkim vještinama. Od 2004. godine je član SO HPK "Sveti Mihovil" iz Šibenika (pročelnik 2004.-2005.) i HGSS-a (pročelnik stanice Šibenik 2008.-2011.). Voditelj je više stotina istraživačkih speleoloških akcija. Topografski je snimio i uredio speleološke nacrte, kako manjih - tako i desetke kilometara dugačkih i morfološki složenih speleoloških objekata u Hrvatskoj i inozemstvu. Pronašao je ulaz i vodi istraživanje najvećeg hrvatskog speleološkog sustava, Jamskog sustava Kita Gaćešina – Draženova puhaljka, što je i prezentirao na kongresu UIS-a 2013. godine u Brnu (Češka).
Sudjelovao je u edukaciji mladih speleologa na 20 speleoloških škola (vodio 20. zagrebačku te 1. i 2. šibensku) i vodio više stručnih seminara o topografskom snimanju u speleološkim objektima. Autor je niza članaka sa speleološkom tematikom u planinarskim i speleološkim časopisima i udžbenicima, predavanja i postera na stručnim skupovima speleologa u Hrvatskoj. Ronio je u brojnim sifonima, a za istaknuti je ronjenje u Lukinoj jami 1994. godine na 1356 metara od površine što je tada bio svjetski rekord. Vodio je i sudjelovao u brojnim akcijama spašavanja, vježbama i intervencijama HGSS-a u speleološkim objektima i izvan njih.
Naziv speleolog HPS-a stekao je 1988., a instruktora speleologije 1997. kada je položio i ispit za instruktora ronjenja otvorenih voda (SSI). Više godina sustavno sređuje speleološki katastar Šibensko-kninske županije i jedan je od koordinatora za speleološki katastar i speleološku dokumentaciju KS HPS.
Aida - najbolja dužnosnica HPS-a
Aida je rođena Šibenčanka iz obitelji Gold. Udala se 1989. godine i sa suprugom Teom ima četvero djece - Nikolinu, Luku-Domagoja, Irenu i Marijetu. Studij socijalne pedagogije završila je 1988. godine u Zagrebu, a radi u Zavodu za zapošljavanje u Šibeniku. Naziv speleolog HPS-a stekla je 1990. godine, a instruktora speleologije 2007. Od 1986., kao članica SO PDS Velebit iz Zagreba, do 1988. u speleološkom kartonu je zabilježila 44 istraživačke akcije sa više od 12 kilometara duljine i 1,5 kilometar dubine novoistraženih kanala, sudjelovala na dvomjesečnoj speleološkoj ekspediciji SOV-a u Kini i obnašala dužnosti administratora i oružara u odsjeku.
Posebnu zanimljivost čini osvajanje prvih mjesta u 5 disciplina u natjecanju u speleološkim vještinama 1988. godine u Beogradu. Po izbijanju Domovinskog rata sa suprugom i dvoje djece seli se iz Zagreba u Šibenik. Godine 2003. pomaže suprugu u organizaciji 1. Šibenske speleološke škole, a po otkriću ulaza u jamu Kita Gaćešina (2004.) ponovo postaje speleološki aktivna u SO HPK Sveti Mihovil. Do kraja 2017. nanizala je 65 istraživačkih akcija u Jamskom sustavu Kita Gaćešina – Draženova puhaljka, odnosno 128 dana "noćenja" u podzemnim bivcima i toliko dana boravka u sustavu. Sudjelovala je u brojnim istraživanjima manjih speleoloških objekata na području Šibensko-kninske županije, 12 istraživačkih akcija u Rudniku boksita u Kalunu, ali i 653 metra duboke jame Nevidna voda u BiH. Vodila je 3. i 5. Šibensku speleološku školu i aktivno sudjelovala na svih 15 (2003.-2017). Od 2004. je redovna članica HGSS-a, osnivačica šibenske stanice, te sudjelovala u brojnim akcijama spašavanja, potragama i intervencijama.
Tijekom vježbi KS HGSS-a je obišla i brojne duboke speleološke objekte (Mokre noge, Rašpor, Munižaba, Pepelarica, Stara škola). Osim što je bila članica Komisije za informiranje i analitiku HGSS, 2015. obavlja dužnost administratora u matičnoj stanici HGSS, vodi brigu o društvenim mrežama i web-stranicama SO HPK Sveti Mihovil, KS HGSS i KS HPS.
Značajni doprinos dala je pri izradi statuta, pravilnika, standardizaciji izvješća i speleološke dokumentacije, nevidljivog i nepopularnog, a toliko važnog dijela speleološke aktivnosti. Godine 2016. je izabrana za novu pročelnicu Komisije za speleologiju HPS-a, a 2017. je proglašena za najbolju dužnosnicu Hrvatskog planinarskog saveza.