Kad je prije šest godina Tomislav Ninić mjesto dogradonačelnika Šibenika zamijenio mjestom direktora Doma za starije i nemoćne osobe "Cvjetni dom“, u mnogoj se glavi rodila misao o uhljebljivanju političkog kadra.
Kad danas govorite s njim, na radnom mjestu, imate dojam da među svojim starima i u ovoj ustanovi - Ninić pliva ko riba u vodi i čovjek može samo pomisliti jedno: sretan onaj koji politiku zamijeni radnim mjestom u kojem pronađe smisao i stekne vještine.
Ideju vodilju u ovom, malo je reći specifičnom, poslu, našao je, kaže, u tome da dom otvori zajednici, gradu, da građani prestanu percipirati to mjesto kao 'boški dom iliti uboški dom iz šibenskog Varoša, čija zgrada i danas stoji na istom mjestu, s istim asocijacijama i istim kolokvijalnim nazivom.
- Želio sam pokazati da smo mi dom koji živi, otvoriti vrata ustanove, uvesti novitete, i mogu reći da naši korisnici iz kategorije pokretnih ovdje žive kao u svojoj kući, ili kakvu apartmanskom objektu. Možete ih svaki dan vidjeti u gradu, na kavi, u dućanu, na Jadriju, imaju dvokrevetne sobe s televizijom, MAXtv-om, a bogme, sve više moramo misliti i na to da dolazi generacija onih koji su upoznali informatičku tehnologiju i internet, i da će sa svojom djecom koja žive drugdje htjeti komunicirati recimo preko Skypea! Kad bismo sad imali novaca, već bismo uvodili te suvremene tehnologije.
Sve se to, međutim, odnosi na jednu trećinu korisnika doma. To su pokretni, stariji ljudi koji, kako kaže Ninić, u domu imaju svoj dom, zdravstvenu skrb, obroke na koje dođu pa opet "odzuje“ u grad, ili se druže u dnevnom boravku i imaju svoje zanimacije.
Druge dvije trećine, nažalost, ne mogu tako živjeti. To su polupokretni i nepokretni korisnici iz stacionara. Oni imaju stalnu 24-satnu medicinsku skrb koju im često, i objektivno, nije u mogućnosti organizirati vlastita obitelj.
- Kad sam se ja zaposlio bilo je 300 prijavljenih, a sada 700 ljudi čeka na dom - govori nam Tomislav Ninić. Mjesečno imamo oko 30 prijava. Da, jedna smo od jeftinijih ustanova, ali cijena koju korisnik plaća je oko pola stvarne cijene, ostalo sufinancira država.
Primjećujemo da se otvaraju privatni domovi, ali, odatle počesto dolaze negativne primjedbe. Ovo je, pak, "posao“ koji ne može i neće propasti, čudim se da nema više inicijative pa i luksuznijih zdanja ovakve vrste. Slažemo se - ima ljudi koji traže upravo luksuzan smještaj i u stanju su takav smještaj platiti.
- Da, ali zaboravljate da je ovo turistički kraj. To se događa u Slavoniji, ali ovdje već imate apartmane u zadnjem selu u županiji, ljudi grade apartmanske zgrade a ne domove za starije jer tamo za tri mjeseca zarade i - ključ u bravu.
Dnevni boravak Doma tamošnji je mali "plac“, i jutros živ usprkos godinama koje su pritisle leđa njegovih "stanara“. Vidim tu lica koja viđam i po gradu, čitaju novine, igraju na karte, rado razgovaraju i nipošto nemate osjećaj da se radi o izolaciji u kojoj ljudi jedva čekaju neku vijest iz vanjskog svijeta.
Marinko Rak, prvi glas dnevnog boravka, odmah se nudi da će zapjevati koju, a Kata Bulat (87) jedna je od „najvižlastijih“! Dok pričamo, puna je nekih anegdota, mudrolija, zagonetki tipa „crno,maleno na putu padalo ime joj je????“. Ja ne znam, pa Kata kaže "drača!“. Nema šta Kata nije radila u svom dugovječnom životu, sa svojim mužem lučkim radnikom. Ima djecu i kuću u Ražinama, ali je u poznim godinama htjela otići živjeti u "Cvjetni dom":
- Ja sam vam navikla raditi i uvik sam u životu imala vruć dinar u džepu. Sada poslušam digod ovoga digod onoga, skupim boce pa prodam, a penzijom pokrijem dom i opet imam štogod koristi. S penzionerima odem u Banju Vrućicu ili Krapinske i meni je ode dobro.
Za sebe kaže da je frajerica i da je bogatašica. U džepu uvijek ima iglu i rokel konca, ako kome u Domu treba prišiti botun...Nikad je ništa ne boli jer i kad je boli - nek boli. Proći će...
Petar Deljac (72) je među onima koji žive na relaciji između Cvjetnog doma i svoga stana u Kalelargi, gdje je proveo i cijeli vrući rujan. Taj stari Dolačanin penziju je zaradio u ražinskoj tvornici, a veliko životno radno iskustvo u obitelji s velikim posjedima. Čim mu je umrla žena Marija prijavio se za "Cvjetni dom", na prvi poziv nije otišao, a na drugi jest:
- I dan danas uz ručak popijem vina, a uvečer obavezno špinjaču jer imam nisko željezo. Zato sam je uvik sijao oko panja u vinogradu...
Takozvanu radnu terapiju, a zapravo razne zanimacije za pokretne korisnike, organizira mlada radna terapeutkinja Zlatka Belamarić:
- O, imamo vam mi raznih sadržaja! Imamo salu za fizikalnu terapiju, našu ćete Mariju Baljkas uvijek naći na sobnom biciklu! Često dolaze fizioterapeuti i maseri, ali imamo i jutarnje vježbe uz televiziju ovdje u holu.
No nadasve je starima iz "Cvjetnog doma" drago kad im dođu mladi iz grada...
- Dolaze učenici Gimnazije, jučer su bili iz Turističke, igraju briškulu, trešete, čovječe ne ljuti se. Da vidite kako su naši kartaši nabrijani na igru! Učenici Obrtničke napravili su police za registratore. Učenici Medicinske nam puno pomažu u svemu. S ravnateljem Željkom Krnčevićem dogovorili smo posjete Muzeju grada i koješta još... A naša Kata Bulat (frajerica i bogatašica...) gostovala je u Medicinskoj i Osnovnoj školi "Juraj Dalmatinac" i držala predavanje o životu na selu.
Organizirajući slobodne aktivnosti, tjelovježbe, izlete u prirodu, ručne radove, aktivnosti za vjernike, a imaju i knjižnicu i novine, pomažemo im prihvatiti činjenicu da su ovdje - govore nam Zlatka Belamarić i Tomislav Ninić.
- Koliko uspijevamo - ovisi o karakteru i naravi pojedinca. Održavamo ih aktivnima i fizički i psihički. Čovjek je društveno biće i samo da razmijeni dvije - tri riječi, da ima kome reći "dobro mi je“ ili "nije mi dobro“- već je to bolje nego da je negdje sam.
Evo i zanimljivosti za kraj: njihov je korisnik Paško Vrcić u domu doživio 103, a najstarija sada je Milka Kovač, 99.
- Svi pričaju o svojoj mladosti, samo to slušamo... - kažu naši domaćini. Pa kud ćeš bolje teme - mislim se ja!
I najavljujem zajedno s kolegicom i vršnjakinjom Živanom Podrug naš dogledni dolazak... Obavezale smo se voditi zidne novine, radijsku emisiju i još nam samo treba neka blogerica iz tamošnjih redova...