"Noću ne mogu spavati. Ustanem se u pet i čitam. Od jutra do navečer. Dvadeset puta sam pročitao iste stvari i uvijek otkrijem nove detalje. Probijeni rezervoar helikoptera otkrio sam prije šest mjeseci. On je po meni glavni krivac. Sve je u sudskim spisima, svaki detalj, svaki odgovor, ali ih nitko do sada nije znao ili nije htio pročitati do kraja. Da se želi, lako bi se saznalo što se dogodilo našoj djeci. Dovoljno je pronaći crne kutije iz helikoptera MI-8 oznake 202 i 213 koji službeno ne postoji."
Govori nam to Igor Marinović, otac Ivana Marinovića, jednog od dvanaest vatrogasaca koji su prije deset godina stradali na Kornatu.
Igor Marinović nas je nazvao i zamolio za susret nakon što smo u "Slobodnoj" prenijeli njegovo svjedočenje na ponovljenom suđenju Draženu Slavici na Županijskom sudu u Zadru.
Bilo je to prvo njegovo svjedočenje u sudnici. Na poništenom suđenju, koje je vodio sudac Boris Babić, bio je prisutan samo kao predstavnik roditelja poginulih vatrogasaca. Za svjedoka ga je sada pozvao sudac Boris Radman, nakon druge djelomične rekonstrukcije događaja na Kornatu.
- Zvao sam vas jer ste vi više napisali u svom izvještaju sa suđenja nego što je ušlo u sudski zapisnik. To nam se ponavlja od prvog dana. Suđenje za Kornate se ne snima. Ne postoje tonski zapisnici svjedočenja, a u spis ulazi samo ono što sudac izdiktira. Tako 30 do 40 posto izjava svjedoka nitko ne zabilježi. A ja sam bio na svakom ročištu prvog suđenja i dobro znam tko je što govorio – priča Igor Marinović.
U sudnici je iznio nekoliko zapanjujućih detalja koji ukazuju na ozbiljne propuste u istrazi, ali i o alarmantnoj nesposobnosti sudova da utvrde elementarne činjenice o tragediji. Kao ilustraciju zastrašujućoj lakoći sudačke površnosti Marinović ističe da je u presudi suca Babića, poništenoj iz formalnih razloga, on osobno pronašao čak 72 krivo navedene činjenice!
Sve postoji u spisu
- Sve te činjenice postoje u spisu i ja sam ih pročitao, ali u presudi se sudac poziva na spise u kojima se te činjenice ne navode! Namjerno ili slučajno? Zašto? Je li sudac spis pročitao? Zašto nekome treba iskrivljavati činjenice iz, primjerice, vještačenja sudskih eksperata? Dobro, da je to bilo jednom ili dvaput, ali 72 puta! Obrazloženje Vrhovnog suda, kojim je ukinuta ta presuda, nikada nisam dobio, iako smo svi znali da se poništava iz banalnog razloga, zbog manjeg broja članova sudačkog vijeća - ističe Marinović.
U njegovom svjedočenju najviše su odjeknule dvije stvari. Prvo je jasno i nedvosmisleno demantirao navodno točno vrijeme stradavanja vatrogasaca. Dosad se, uz pomoć vojske vještaka, tvrdilo da su vatrogasci na Kornatu stradali između 14:55 i 15:08. Marinović je iz spisa izvadio podatak da je Ante Juričev-Mikulin u 15:20 mobitelom nazvao oca i rekao da se "nalaze u okruženju".
Drugo, Marinović je ukazao na dokaze iz spisa koji govore da su tog dana na Kornatu bila angažirana četiri vojna helikoptera, jedan policijski, jedan kanader, jedan pilatus i dva glisera. Problematičnim drži angažman vojnih helikoptera jer se u svjedočenjima vojnih osoba spominju samo dva. Primjerice, u sudskom spisu postoje fotografije helikoptera oznake 213 koji službeno ne postoji, a snimljen je s više različitih mjesta od 19:32 do 19:41, pa tako i iz helikoptera 214. Nadalje, u istom vremenu 202 je odvezao Franu Lučića u Zemunik, a 212 tek kreće iz Šibenika, što znači da su bila četiri helikoptera u spašavanju, a i dalje se tvrdi da su bila samo dva.
Naglašava i pitanja koja su vještaci s "Ruđera Boškovića" na suđenju postavljali Josipu Klariću o kanistrima benzina i drugim spremnicima goriva na mjestu događaja. To Marinoviću govori da su vještaci, ali i sud, odustali od teorija "eruptivnog požara" i "nehomogene plinske smjese". Marinović smatra da su obje teorije, iza koje su stajali brojni vještaci i stručnjaci, odbačene kao nelogične i nemoguće u danim okolnostima, a da je jedini ispravan put za traženje uzroka stradavanja onaj koji je on od početka sugerirao - curenje kerozina iz vojnog helikoptera.
- Za te tvrdnje dokazi postoje u sudskom spisu. Ja ih nisam izmislio ili interpretirao po svojoj volji, kako mi je u sudnici spočitnuo Slavičin odvjetnik Čedo Prodanović. Te informacije i dokazi, ponavljam, postoje u spisu, a tiču se uloge vojske u svemu. A na oba suđenja svi bježe od vojske. Nitko ne želi do kraja razjasniti ulogu vojnih helikoptera, što ja smatram krucijalnim. Crne kutije su proglasili nestalima, iako u spisu i vještačkim dokumentima lijepo piše koji su helikopteri i kada bili na Kornatima i koje su crne kutije izvađene i predane istražiteljima. A još za vrijeme prvog suđenja dobili smo odgovor od tadašnjeg šefa MUP-a Karamarka da crnih kutija nema. Kako ih nema kad su zavedene u spisu? – pita se Marinović, pokazujući nam sudsku dokumentaciju gdje to što govori jasno piše (list spisa 1381 i list spisa 3045).
Posebno je to važno, dodaje, za helikopter MI-8 oznake 202, koji je trebao sudjelovati u izvlačenju vatrogasaca, a koji Marinović sumnjiči kao glavnog krivca za tragediju:
- Evo, tvrdi se da crnih kutija nema, ali u vještačkom izvještaju stoji da je nakon tragedije u zračnoj luci Zemunik "kazeta 202 SARPP br. 51350-3 zamijenjena sa SARPP broj 247" te je "predana istražiteljima". Takve kazete, navodi vještak, imaju trajanje od 5,5 sati, a nama se govori da traju 20 minuta, nakon čega se brišu, što nije istina. Na prvom suđenju sudac Babić je zabranio da se taj dio iz izvještaja vještaka čita, nego je uvažio samo iskaz vještaka Miljenka Čopa koji o kazetama nije rekao ni riječi!
- Osim toga - nastavlja Marinović - prema knjizi letenja (list spisa 2014) helikopter 202 je s Kornata u Zemunik neispravnog dovezao pilot Damir Kirin, a ne Poljak. Da je helikopter oštećen na Kornatu, jasno je iz njegove komunikacije s kontrolom leta između 18:45 i 19:11, kada traži zamjenu. Idućih dana 202 je bio u upotrebi, ali nijednom nije uzeo maksimalnu količinu goriva jer je jedan rezervoar, iz kojeg je curilo, morao zatvoriti. Za taj isti helikopter 202 vještak u svom izvještaju navodi da je 30. lipnja 2006. i 27. ožujka 2007. imao popravke zbog curenja goriva na probijenim spremnicima. Kao razlog curenja, odnosno rupa na rezervoaru, navodi se starost letjelica. A u oba navrata, dakle 2006. i 2007. problem je zakrpan tzv. hermetik masom. Od zadnjeg krpanja u 2007. pa do tragedije na Kornatu, u kojoj sudjeluje isti helikopter, dakle u tih pet mjeseci, helikopter 202 je letio svega 30 sati. Konstantno je, prema nalazu vještaka, bio neispravan! - ističe Marinović i nastavlja:
- Kobnog dana helikopter 202 je, prema podacima iz knjižice održavanja helikoptera (list spisa 1381), izgubio 400 litara goriva, što je naknadno zataškano. Na suđenju su rekli da je 202 taj dan potrošio 1700 litara goriva. Kao opravdanje za tu potrošnju rekli su da su od Divulja do Šibenika letjeli 50 minuta! Pazite, ja autom od Splita do Šibenika, preko Boraje, dođem za 45 minuta. Kad se ono što su rekli na sudu poklopi s evidencijom iz knjige letenja, ispada da im za potrošnju 1700 litara fali 40 minuta. A tih četrdeset minuta je 400 litara, jer MI 8 troši oko deset litara u minuti. Tih 400 litara kerozina je iscurilo na Kornatu gdje je 202 tog dana šest puta nadlijetao klanac s vatrogascima. Moja je pretpostavka da je tu došlo do natapanja trave kerozinom koji je kasnije jedan od dva neevidentirana MI-8, u pokušaju da izvuče vatrogasce - zapalio. Pretpostavljam da taj pilot nije znao da je njegov prethodnik iz 202 prolio kerozin, ali kad je vidio što je napravio - pobjegao je, kaže Marinović.
Slike iz zraka koje posjeduje pokazuju da se do danas trava na tom dijelu Kornata nije obnovila, postoji kao "bijela fleka". Naime, sutradan rano ujutro (od 7.30 do 9.30), nakon tragedije, kanader je na to mjesto bacio 12 vodenih bombi kako bi isprali tlo, što se vidi i na slikama s očevida, gdje je udar vode iskopao tlo i okrenuo kamenja. Nema više ni crnog pepela koji se vidi na slikama sa spašavanja dan prije.
Sudac je zabranio
- Treba znati da se kerozin ne može tek tako zapaliti, odnosno otvoreni plamen ne može ga zapaliti tako lako. On se zapaljuje, kao što je rekao i vještak na sudu, kad se pretvori u aerosol. Onda je jako lako zapaljiv i eksplozivan. A pretvaranje kerozina u aerosol postignuto je od rotacije helikopterske elise. Ona je kerozin pretvorila u sitne kapljice koje su se zapalile, moguće iz iskre rotora, te naglo eksplodirale pokosivši vatrogasce. To se može zaključiti i po mjestu pronalaska vatrogasaca. Njih četvorica - Gabrijel Skočić, Marko Stančić, Hrvoje Strikoman i Dino Klarić - nalaze se točno na kraju radijusa od mjesta slijetanja helikoptera (oko 100 metara). Točno se može zaključiti da su bježali od njega nizbrdo prema moru, a ne da su se penjali kroz klanac, uzbrdo, prema mjestu slijetanja helikoptera, kako se tvrdi u dosadašnjim vještačenjima. Kao što se i sve do ponovljene rekonstrukcije krivo tvrdilo da je pravo mjesto slijetanja vrh Meje. Zbog toga na mjestu navodnog slijetanja nisu ni mogli pronaći tragove kerozina. Dakle, oni su bježali od vatre nošene elisom helikoptera - tvrdi Marinović.
Daleko od pravde
Požar koji je 30. kolovoza 2007. buknuo iz uvale Vrulje oko 11.30, kad su neki radnici iz BiH po jakom jugu palili vreće od cementa, odnio je 11 života i teško ozlijedio jedinog preživjelog Franu Lučića. Krivci za požar nisu nikad privedeni pravdi, a velika je vjerojatnost da ni za izgubljene živote vatrogasaca nitko nikad neće odgovarati.
Sedmorica su morala živjeti
- Moj sin je bio živ najmanje dva sata, a potom je izdahnuo. No, njima je medicinska pomoć stigla tek nakon šest sati, kada su dovezeni u zadarsku bolnicu. Umirali su jer su bili ostavljeni. Da im je u roku dva sata dan kisik i infuzija, najmanje njih sedam je danas moglo biti živo, poput Marka Kneževića i Ante Juričeva, što je u svom iskazu rekao i medicinski vještak dr. Zečević. Onaj tko im nije dozvao pomoć taj ih je ubio. U tome i vidim odgovornost Slavice. Ili je on izvijestio Centar 112, a oni nisu ništa poduzeli, pa je kriv sustav, ili Slavica nikoga nije izvijestio, pa je odgovornost njegova - kaže Marinović te za kraj nudi usporedbu s nedavno stradalima u silosu splitske Sjeverne luke.
Poučak silosa u Splitu
- Kao što je za "Slobodnu" rekao dr. Ivan Utrobičić, stradali u silosu su bili teže ozlijeđeni od vatrogasaca, ali su svi živi jer im je pomoć pružena na vrijeme. Nakon šest sati od nastanka opeklina prestaje cirkulacija i dijelovi tijela nepovratno odumiru, a oni su iz Zadra još voženi dva-tri sata do Zagreba. Upravo u vrijeme kada su trebali biti operativno zbrinuti - tvrdi otac stradalog Ivana Marinovića.
