Sve se u Šibeniku prominilo, ali Ljubićeva urarska radnja u Kalelargi je ostala ista. Sve je u njoj ostalo i danas isto kakvo je i bilo kada je u njoj počeo, početkom osamdesetih, raditi tada mladi, a danas već pokojni šibenski urar Željko Ljubić.
Isti je čak i prepoznatljivi osmijeh meštra što ga zatičemo koji s urarskim povećalom na oku ispod svjetla lampe otvara poklopac na uri, da vidi što joj je... Nije ni čudo, jer riječ je o Željkovu sinu Mariju, 35-godišnjaku koji je, nastavljajući obiteljsku tradiciju - ili bolje reći očev zanat - postao jedan od rijetkih, posljednjih Mohikanaca urarskog zanata u Šibeniku. Zanata iz kojega svi bježe, a on je, eto, u njega - ušao.
Željko Ljubić održavao je godinama "pro bono" i gradske satove - jedan na crkvi Gospe vanka Grada, i po jedan na rivi, pokraj Elektre i na Baldekinu. Sada ih održava Mario, kojemu je otac u amanet ostavio i titulu - gradskog urara.
- Koliko je nas urara još u Šibeniku? Malo, tu su Paići na Vanjskom, ali oni su se više bacili u trgovinu, i tu je još Perica, iznad Dobrića, i on je prid penzijom. I stari Kuštera, koji je već u penziji, blizu osandesete, ali pomogne meni uvik savjeton i sada ja. Spala knjiga na par slova! I svi skupa smo se sveli na minjače baterija i kaiševa - s osmijehom veli Mario, dok nam netko sa strane daje svoje viđenje tržišta.
- Satovi su postali ka i televizije. Dok iđe - iđe, kad ne iđe - baciš i kupiš novoga. A mularija ionako ne nosi sat, nega mobitel!
Zanimljivo je i to da Mario nije završio za urara, nego za elektroničara.
- Nije u to vrime bilo srednje škole za urara u Šibeniku, zato nisan završija zanat. Pa san radija u struci, u Zagrebu, na par mista, dugo godina sam igrao i nogomet, u Šibeniku, Širokom Brijegu, u NK Trnju. No, rano sam prestao, zbog ozljeda. A onda san se kad je ćaća umra vratija nazad, u Šibenik, kući.
Nisan nikako moga zaboravit ditinjstvo, kada me je vodija sa sobon u radnju, kada me učija zanatu, nisan moga dozvolit da se radnja zatvori. A i sami znate da je to bilo više od radnje, to je bija "dnevni boravak" Kalelarge, tu je uvik bilo puno. Tu se razgovaralo o svemu, o nogometu, sportu, gradskoj politici i ćakulama. Ćaća je ima svoj krug ljudi, prijatelja koji su svaki dan bili tu, kao u kafiću - govori nam Mario ono što svi u Šibeniku i sami dobro znaju. Evo, i sada, iako je od Željkove smrti prošlo sedam mjeseci, njegovi prijatelji postali su i Marijevi. U radnji zatičemo Ivu Baranovića - "devedeset mu je manje sedan" - a redovito znaju navratiti i drugi, Zlatko Jurić Profa, pa Škure... - En ti, kako je Škuri ime? Tako je to, u Šibeniku svak svakoga zna po nadimku, ali s imenima i prezimenima je malo teže...
Hoće li se dati živit od satova?
- Pa, ovih prvih par mjeseci sve je bilo na knap. A, kako će biti dalje, to ćemo viditi - veli nam Mario. Žena i djeca - Ema u trećem razredu i Marin koji ima svega pet godina - su mu još u Zagrebu. Žena mu je učiteljica, čeka da se otvori kakvo radno mjesto u Šibeniku, a dotle će živjeti kao i dosad - "ja malo gori, oni malo doli". Trećašica je tati napisala i dirljivu pjesmicu koju je Mario izložio u radnji, što je najbolji znak koliko se njime ponosi.