Slučajevi masovnih ubojstava u kojima je nedavno u Srbiji ubijeno 17 ljudi, među kojima i devetero djece, mogu se svrstati u izolirane incidente i pomračenje dva uma – K. K. (13) i Uroša B. (21).
Masakr se dijelom može objasniti činjenicom da je Srbija u samom svjetskom vrhu po broju oružja koje posjeduju civili. No bilo bi pogrešno zatvarati oči pred jednostavnom činjenicom: Srbija od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća proživljava neprekinutu ratnu, društvenu, kriminalnu i političku traumu golemih razmjera. U takvoj su klimi rođeni i odrasli oni koji su počinili ova dva masakra, navodi Nova.rs.
U Srbiji se neprestano ponavlja: Do sada bi se barem moglo reći da u našoj zemlji nema pucnjave u školama. Bio je to sinonim za ono što nas je razlikovalo od pojedinih zemalja Zapada i Istoka, gdje su se takvi slučajevi već nebrojeno puta dogodili. To što naša djeca nisu prošla (barem) to, bio je argument za "zdravlje" naše nacije. Sada to ne možemo više reći.
Masovna pucnjava u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar", koju je hladnokrvno izveo K. K., potresla je srpsku javnost, ali i cijelu regiju. Ova vijest odjeknula je u svim svjetskim medijima, a prvog od tri dana žalosti dogodilo se nezamislivo – još jedno masovno ubojstvo.
U krvavom piru Uroša B. (21) u selu Dubona kod Mladenovca poginulo je osam, a ranjeno 14 osoba. Uhićen je nakon osmosatne potrage, a prema neslužbenim informacijama s terena, pucnjava je počela nakon svađe u školskom dvorištu, nakon čega je osumnjičeni otišao do svoje kuće, uzeo pušku i počeo pucati.
Ova dva događaja, u kojima je ubijeno 17 ljudi, od kojih devetero djece, pokrenula su raspravu o tome radi li se o izoliranim incidentima, odnosno o dva nepovezana slučaja "pomračenja uma", ili je to rezultat atmosfere u u Srbiji posljednjih 30 godina.
Nakon završetka rata postojala je nada da će Srbija krenuti k normalizaciji stanja u društvu, a onda su se suočili s još jednom kolektivnom traumom – ubojstvom Zorana Đinđića, prvog demokratski izabranog premijera. Samo godinu dana poslije dogodila se eskalacija na Kosovu.
Jesu li svi ovi događaji, odnosno opće ozračje u društvu koje prolazi kroz gotovo kontinuiranu političku i društvenu degradaciju, doveli do masakra?
Uže u kući obješenog
Povjesničarka Dubravka Stojanović kaže da su sociolozi uvijek upozoravali na duboke probleme u ovom društvu:
"Mi smo kuća obješenog, ali u kojoj se o konopcu šuti. Tako da ovdje nikada nije bilo ozbiljne rasprave o ratovima i zločinima devedesetih. O tome zašto su se ti ratovi događali, kolika je čija odgovornost, kako smo tijekom devedesetih uspjeli četiri puta ratovati.
Ne spominje se kako smo došli do potpune dehumanizacije koja je potrebna da društvo bude toliko ravnodušno prema svim tim zločinima, bez imalo suosjećanja sa žrtvama. Ratovi su doveli do sankcija, a sankcije do zajednice države i zločina koju je gotovo nemoguće raskinuti.
U takvoj situaciji društvo se potpuno raspada, jer kriminalizirana država nameće vlastite vrijednosti kao vladajuće, a društvo više ne razlikuje elementarno dobro od zla. Iz toga društvo bira agresivne autoritete koji zauzvrat podržavaju i jačaju sve društvene patologije na kojima temelje svoj autoritet. A to zlo zrači sa stranica tabloida i televizija s nacionalnom frekvencijom, jer to je njihov svijet", rekla je za Nova.rs i istaknula da je činjenica da su treća zemlja u svijetu po broju oružja po glavi stanovnika – zabrinjavajuća.
Prema njezinim riječima, srpska osnovna i srednja škola su autoritarne i agresivne, a povijest i drugi "nacionalni predmeti" siju zlo i mržnju prema drugima.
"Siromaštvo je veliko, ljudi ne vide perspektivu, anksioznost vlada društvom, a to se najbolje vidi po broju ubijenih žena svake godine. To je nepogrešiv pokazatelj bolesnog društva. I sad je došlo do eskalacije i probudili su se mnogi ‘spavači‘, koji su puni tog zla s kojim ne znaju što bi i počinju sijati smrt. Nedopustivo je da ne znamo zašto se sve to događa. Ako ne znamo, to je suučesništvo", kaže gospođa Stojanović.
Judita Popović, članica Vijeća Regulatornog tijela za elektroničke medije, smatra da smo godinama šutjeli i okretali glavu, a sada bismo sami sebe htjeli amnestirati minutom šutnje.
"Ne možemo sami sebe amnestirati. Ovo govorim u svoje ime i govorim to kao netko tko je svjestan koliko institucije mogu učiniti, a ne učiniti ili zloupotrijebiti.
Dakle, institucije ove države koje su stvarni donositelji odluka, vlast koja ima moć, ništa nisu učinile da opuste ovo društvo koje je već bilo traumatizirano događajima iz devedesetih. Ovo društvo je naučeno da zaboravlja i okreće glavu oko teških pitanja i ovo društvo je frustrirano jer ne možete zaboraviti što se dogodilo u Bosni, ne možete zaboraviti četverogodišnju opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici, ubojstvo osam tisuća ljudi.
Zaboravilo je ovo društvo i da su bacali cvijeće na tenkove koji su išli prema Vukovaru. To se ne smije zaboraviti i ne smije se gurati pod tepih jer će se to u jednom trenutku vratiti kao bumerang, a mi sada živimo u tom bumerangu", ističe ona za Nova.rs.
Kršćanski faktor
"Vjerujem da su ti događaji povezani i da su posljedica ovog urušavanja sustava vrijednosti u Srbiji. Naravno, mediji su bili glavni generator urušavanja cjelokupnog srpskog društva i naravno da su izazvali te posljedice. Godinama su određeni mediji favorizirali primitivizam, nasilje, diskriminaciju i govor mržnje, a da nitko na to nije adekvatno reagirao. Štoviše, oni konkretni mediji koji su ranije imali frekvenciju s nacionalnom pokrivenošću prošle su godine dobili još osam godina i privilegiju da svoje programske sadržaje mogu plasirati na cijelom teritoriju Srbije", kaže Popović.
"Samo zato što djeca u osnovnoj i srednjoj školi možda ne gledaju televiziju kao Pink i Happy, ne znači da njihovi roditelji ne gledaju. Njima se obraćaju Pink i Happy i ti roditelji su ti koji stvaraju sustav vrijednosti za tu djecu. Ti roditelji odgajaju svoju djecu u tom kriminaliziranom i nečasnom društvu. To je odgovornost medija, ali i svih segmenata ovog društva i svih institucija ovog društva."
Na pitanje bi li ovi događaji mogli dovesti do nekih promjena na našim televizijama, Judita Popović kaže da nije optimistična.
"Dvije su stvari koje govore u prilog tome da promjena neće biti. Prvo, amnestiranje televizijskih postaja s nacionalnom pokrivenošću samom izjavom predsjednika da djeca ne gledaju televiziju i da nema uzročno-posljedične veze između njihova ponašanja i programskog sadržaja ovih kontroverznih televizija. Druga stvar je da danas počinju dani žalosti, a ljudi igraju i gledaju nogomet, dan nakon tako strašnog događaja kao što je ubojstvo tolike djece."