StoryEditor
Hrvatskaonline nastava

Prvo štrajk pa sad i ‘korona’: je li ova školska godina izgubljena? Mišljenja roditelja i struke su podijeljena

13. svibnja 2020. - 15:43
 arhiva/Joško Šupić/HANZA MEDIA

Prvo štrajk pa sad i ‘korona’, postavlja se pitanje je li ova školska godina izgubljena. Mišljenja roditelja, javnosti i struke su podijeljena.

- Po meni, ništa nije izgubljeno. Djeca su naučila onoliko školskog gradiva koliko se moglo u ovoj izvanrednoj i vrlo stresnoj školskoj godini, jer se radilo o objektivnim okolnostima i tako je moralo biti. Doista mislim da se u tim složenim uvjetima uglavnom učinilo najbolje što se moglo učiniti. Djeca, mala, veća i velika, imala su zapravo dvije škole, umjesto jedne – TV školu i nastavu na daljinu, svojih učitelja i profesora. Ako i manjkaju neki sadržaji, to se uvijek može nadoknaditi.

Kasnije, naravno.

Ono što je dragocjeno stečeno, tijekom izolacije, zbog korone, to je svijest učenika da im jako nedostaje realna škola, njihovi prijatelji, njihove učiteljice, a učiteljicama i učiteljima svih razina jako nedostaju djeca i prava škole te se jedva čekaju u nju vratiti. To je biser koji je iznjedrila zla korona. Izbile su u prvi plan najvažnije socijalne potrebe, koje su, činilo se, u vremenu prije korone, počele blijediti, gasiti se...- kaže splitska psihologinja Milijana Kovačević koja je cijeli svoj radni staž posvetila radu s djecom.

Godina se računa

Ova se godina svakako računa, kaže Kovačević. Dapače, dodaje, vrlo je dragocjena. Uz stjecanje akademskog znanja, takvog kakvo i kako se moglo steći u ovim uvjetima, djeca i mladi su sudjelovali i u životnoj školi, ističe.

- Učili su da je u životu sve relativno, da je život pun (i neugodnih) iznenađanja i ako ih se prihvati i život nastavi što je normanije moguće, to bolje. Isto važi i za odrasle. Može se i bez posljedica.

Dogodine treba raditi programe koji će se bazirati na razini znanja koju su učenici dosegli u ovoj godini. To se uvijek radi, pa će i u buduće biti tako. Samo što će ova razina, po mnogo čemu, biti drugačija od prijašnjih, jer je sve bilo mnogo drugačije. To je život. Valja mu se prilagoditi - pojasnila je.

Komentirala je i 'školu na daljinu'.

-O nastavi na televiziji imam jako pozitivno mišljenje. Ne samo da sam bacila oko, nego ponekad, jutrom, uz kavicu, namjerno i pozorno, pogledam TV školu. Silan je tu trud uložen. TV učiteljice su jako uživljene i doista se trude približiti se djeci. Kako vrijeme odmiče sve su bolje i doista zaslužuju priznanje.

'Ne izdrže svi'

Imala sam sreće upoznati učiteljicu koja sudjeluje u izradi materijala i odradi sadržaja za TV školu. Od nje sam saznala koliko je to složen i zahtjevan posao. Dakle, iz prve ruke. Na ekranu ne vidimo ni 10 posto onoga što se iza događa i radi, da bi se napravilo tih sat vremena u kojem će se proći kroz više predmeta, zatvaranjem kurikularnog kruga.

Ja pratim osnovnu školu, ali su mi kolegice iz srednjih škola rekle da su i srednjoškolski programi sasvim u redu. Velika je fluktuacija TV učiteljica. Što mislite, zašto? Zato jer je to vrlo zahtjevan posao i ne izdrže svi koji pokušaju. Osobno im čestitam. Cijelom timu, golemom timu koji je za to zaslužan - kaže psihologinja.

Jako smo inače, pojašnjava, skloni kritizirati. I to tako da što manje znamo o nečemu, žešće raspalimo, tvrdi Kovačević. Detaljno se, kaže, upoznala sa zbivanjima oko TV škole i nastave na daljinu.

-Stojim iza svake svoje riječi. Ti ljudi doista zaslužuju priznanje - veli Kovačević.

Roditelji većine djece u cijeloj zemlji nisu se odlučili poslati, nakon popuštanja mjera, ponovno djecu u škole. Ipak, neki su krenuli na nastavu. Neke mame zanima više od korone kako će sve ovo djelovati na djecu, bilo da idu u školu u neprirodnom okruženju ili ostaju doma dok su im prijatelji u školi.

Skriveni interesi

Evo što pak o tome psihologinja kaže.

-Po tom pitanju nemam baš puno lijepih riječi. Kad bi se moglo razmišljati i raditi samo u interesu djece, glasno i jasno bih rekla ‘Ne!’ – ovakvom rješenju. Jasno mi je da iza toga stoji potreba roditelja da nastave raditi, jer je mnoge od njih korona i egzistencijalno ugrozila. A ima i nekih drugih interesa, o kojima ne bih govorila.

Ovakvo rješenje selektivnog nastavka školovanja je treći atak na krhku dječju psihu, u korona kontekstu. Kako će se maleni (ali i veliki – njihovi roditeji i učitelji) s tim izboriti tek ćemo vidjeti.

Mislim da će rijetkim školarcima koji su se, iz nevolje, dakakako, našli u školskim klupama, najteža biti tišina gotovo prazne školske zgrade i dvorišta.

Ne možete ni zamisliti koliko takva tišina boli - kaže ova dugogodišnja psihologinja.

Na naš upit očekuju li djecu ‘rupe’ u znanju sljedeće školske godine Kovačević kaže:

-Ja uopće nisam sklona takvom gledanju na stvari. Dogodine će se nadograđivati tamo gdje će se stati ove godine. A glede prvašića, mislim da će oni biti najmanje zakinuti, jer za drugačiju varijantu niti ne znaju.

Uvijek ističem, djeca jesu hipersenzibilna i lako ranjiva, ali su i jako adaptibilna i, ako mi odrasli ne budemo dramili, a dramimo i to preko svake mjere, djeca će brzo prihvatiti realnost u kojoj jesu i živjeti je najbolje što mogu.

Mnogi su mi roditelji, učitelji i nastavnici, a čak i učenici sami, rekli da su se, neki od učenika, u novim uvjetima, u digitalnoj varijanti školovanja i nastavi na daljinu, bolje snašli nego u klasičnoj nastavi- ističe.

Njoj, dodaje, kao psihologu, beskrajno je takva činjenica draga, jer potvrđuje princip individualnih razlika u psihofizičkom razvoju i (akademskom) funkcioniranju , na koji se, u uobičajenoj nastavi, najčešće zaboravljalo. Poanta je, kazuje, što nisu sva djeca ista.

Skeptična oko maturanata

- Oni s razvijenijim desnim mozgom, odlično su se snašli u ovim uvjetima- veli Kovačević.

No ipak kada su maturanti u pitanju, Kovačević je skeptična.

-Osobno mislim da su u najnezavidnijoj situaciji maturanti. U košmaru su. Neizvjesnost nastala izostajanjem rutine i ustaljenog rasporeda u završavanju srednje škole, doista im je izvukla tlo pod nogama.

Srušeni su im snovi, osujećeni planovi, budućnost im je nepoznata i vrlo neizvjesna...Suosjećam s tom krasnom mladošću. Sudbina se doista poigrala s njima. Ne dajte se, veliki moji!- poručuje psihologinja Kovačević.

U svakom slučaju, govoreći općenito o svemu ovome što školarci prolaze, veli Kovačević, uvijek može bolje.

- Promjene su ogromne i događale su se ubrzano, u vrlo kratkom roku. K tome, sve je bilo novo, nepoznato.

Kao pristalica afirmativnog pristupa, želim reći da su svi sudionici u organizaciji i provođenju specifičnih oblika školovanja u korona uvjetima, radili najbolje što su znali i mogli. Usput su i brzo učili ogromnu količinu svega i svačega što nisu znali, a bilo im je potrebno. Zadnjih mjeseci govori se o herojima, junacima – medicinskom osoblju – liječnicima i medicinskim sestrama. Jesu, junaci su.

A ja bih među junake uvrstila i učitelje, nastavnike, profesore. Htjeli mi to priznati ili ne, doista su za kratko vrijeme učinili čuda s nastavom na daljinu. Većina njih je gotovo cjelodnevno bila angažirana i dostupna svojim učenicima. Kaže pa nastavlja:

‘To je zahtjevan posao, neusporedivo zahtjevniji od klasične nastave u školi. Prije nego ljudi počnu kritizirati, trebalo bi se dobro informirati što se događa unutra, što sve treba učiniti prije nego sve dođe na ekran i u virtualni svijet.

Pretjerivanje sa gradivom

Bilo je i onih koji su zatajili. Ali, takvih je uvijek i uvijek će ih biti. Na sreću, malobrojni su. I oni sjajni, hvale vrijedni, u početku su znali pretjerivati sa zahtjevima i količinom gradiva, ali su se vremenom, nakon što je sve korektno iskomunicirano s roditeljima, korigirano i prilagođeno dječjim mogućnostima i uvjetima u kojima rade.

Njene informacije s ‘terena’ to i potvrđuju.

A još na nešto ukazuje.

-Moram reći da većina učitelja jako hvali roditelje, opisujući ih kao sjajne partnere, bez čije suradnje i rada te potpore djeci doma, ne bi ni približno dobro mogli realizirati školu na daljinu. Istina, neki bi se roditelji pritom zanijeli, pa bi povremeno zamijenili svoju ulogu s ulogom djeteta, i preuzeli na sebe izradu domaćih zadataka, a ima i onih koji su posebno uživali radeći crteže svojoj djeci, ili neke zgodne projekte. Da sam ja učitelj, pravila bih se da to ne primjećujem.

Nek se djeca raduju!- veli Kovačević.

Tko može biti posve objektivan u ovakvom ludilu, pita se i ona.

-U nekim obiteljima manjkalo je laptopa, a nekim učiteljima znali su se urušavati sustavi, pa su kasnili s programima i zadacima.

Ali, kad je tehnika u pitanju, s tim treba računati. To smo odavno naučili. A sad je sve još sofisticiranije i osjetljivije, pa začas otkaže i stvori problem. Ako već tehnika stvara probleme, ne činimo to mi, ljudi.

Vjerovali ili ne, ali, neki učitelji zdušno su za to da se i roditelje proglasi junacima. Doista! Što je dijete bilo mlađe to je pomoć i potpora roditelja bila potrebnija - kazuje.

‘Živi se za danas’

 

Normalno je da djeca u ovim uvjetima nemaju onu rutinu od prije. TV škola i nastava na daljinu emitiraju se u isto vrijeme i trebalo je razviti novu rutinu. To je bilo moguće, ako nije, netko je za to odgovoran. TV škola i nastava na daljinu (ako se održavala uvijek u isto vrijeme, po ustaljenom rasporedu) sigurno nisu.

O onome što će biti i kako će biti ne treba puno ni misliti ni govoriti. Sve bi to bila neosnovana nagađanja, gubljenje vremena, stvaranje napetosti i pojačavanje stresa. U kriznim situacijama ne proicira se budućnost. Živi se za danas, možda sutra i kraće rokove koji su izgledni i na koje možemo utjecati.

Ulica je opet ‘in’

Djeca su vrlo adaptibilna, kaže psihologinja.

-Nakon prvotnog šoka, prihvatila su realnost i sad u njoj žive onako kako najbolje znaju i kako im najviše odgovara.

A to što se igre tiče, odlična je vijest da su opet na ulicama. Godinama već, ulice, parkovi i igrališta vapiju za djecom, koju su im oduzele videoigrice, društvene mreže i koješta još iz digitalnog svijeta.

Sad kad su u digitalnom svijetu gotovo cjelodnevno i to po pravilima odraslih, školujući se, taj im svijet više nije izazovan, kao kad je bio zabranjeno voće i simbol socijalnog statusa te sredstvo socijalne kompeticije, materijaliziran preko luksuznih, najnovijih uređaja.

Virtualni svijet djeci više nije ‘napet’ kao prije, pa se vraćaju onome što je najprirodnije, a bilo im je potrebno – igri.

Dobro je da se djeca igraju. Kroz igru uče, rastu, odrastaju, zabavljaju se. No, ima jedno ali – doba je korone – neobuzdana, nenadzirana igra i igra mimo proštivanja mjera zaštite od zaraze, može biti pogubna. Tu sad stupa na scenu odgovornost odraslih - zaključuje.

Korona bez zastrašivanja

 

Djeci treba govoriti o koroni. Svakom djetetu, primjereno njegovoj dobi. Valja ih upoznati s činjenicama, ali jako paziti da u priči mena zastrašivanja, veli Kovačević.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

02. prosinac 2020 06:11