Kroz samoću, muk/Sve je tiši huk/Željeznicu guta već daljina, pisao je svojedobno Matoš, a mi, evo, stotinjak godina kasnije živimo u vremenu kad su je daljine progutale – skroz naskroz. Vlak je danas Hrvatima tek misaona imenica, na njega u nas nitko ozbiljan ne računa, spomene se tek kad se dogodi kakva grozna i strašna nesreća – iskakanje iz šina, nalet na automobil, kobna maloljetnička igra na napuštenom vagonu. Crna kronika, to je kontekst u kojem obitava hrvatska željeznica, zajedno s beznađem i besperspektivnošću.
Nema depresivnijih mjesta od bivših željezničkih čvorišta – kad novinari pišu o iseljavanju, obavezan im je lajtmotiv u pozadini slika kninskog željezničkog kolodvora koji otvara i zatvara kninski brico Ante Belakušić, jer unutra ima svoju radnju. On ...