StoryEditor
Hrvatskajučer, danas, malo sutra

Čim itko s ljevice išta zine, valja ga poklopiti jer su njegovi zahtjevi, kao fol, radikalni, legitimna pitanje tretiraju se kao paljba iz kalašnjikova

24. listopada 2020. - 12:00
Plašim se te sanjane, a nedoživljene Hrvatske po mjeri umirovljenika koji u tinelima nemaju regale nego soškeŽeljko Hajdinjak/Cropix

Ako ste prošle subote gledali reprizu filma "Nikad ne reci nikad“, zacijelo pamtite scenu u kojoj Sean Connery, dakle, James Bond, izlazi iz M-ova kabineta i ulazi u predsoblje gdje sjedi tajnica šefa britanske tajne službe, gospođica Moneypenny.

Ona ga pita kamo će, a on odgovara da je dobio zadatak eliminirati sve slobodne radikale, na što ona preplašena uzdahne.

Gospođica Moneypenny shvatila je da će muškarac za kojim čezne krenuti u pogibeljnu misiju protiv brojčano nadmoćnih neprijatelja, militanata i ekstremista, ni ne sluteći da je Jamesa šef zapravo otpravio u toplice gdje bi trebao skinuti nekoliko kilograma i očistiti organizam, dakle, pomesti sve slobodne radikale koji u medicini nisu do zuba naoružani teroristi, nego molekule s jednim ili više nesparenih elektrona i svojstvom da čine nezanemarivu štetu našem zdravlju.

Borbena skupina Markovina - Peović

Eto, kad i u vrhovima britanske obavještajne zajednice vlada zbunjoza oko pitanja tko su radikali, ne treba se čuditi što hrvatski građani tapkaju u mraku, pokušavajući razabrati kakve se furije kriju iza te zloslutne riječi.

Za početak, s koje strane ta paščad nadire? Jednako s lijeve i s desne, žele nas uvjeriti vladajući, rugajući se našoj zdravoj pameti. Jer, lijeve radikale imamo prilike vidjeti samo na televiziji, kad se emitira film koji tematizira olovne godine u Italiji i Njemačkoj. Kad bi se nasjelo HDZ-ovim uvjeravanjima, to bi značilo da postoje hrvatske inačice Crvenih brigada ili Baader-Meinhofa, recimo, Manuška revolucionarna armija ili borbena skupina Markovina - Peović.

Ali ništa slično tome ne postoji ni u tragovima.

Problem s radikalizmom i ljevicom, barem u našim uvjetima, jest u tome što su naši ljevičari nenaoružani, a tupim pošadama ne može se prijetiti ni mrtvoj kokoši.

Neću, naravno, reći da bi se trebali naoružati, sačuvaj bože, samo pokušavam naglasiti činjenicu da aktivisti s lijeve strane političkog spektra ne briju na duge i kratke cijevi, ma čak ni na plinske boce. Za koje je nekidan general Miljavac kazao da je njihovo postavljanje u Savskoj ulici bilo čin terorizma, što je lijepo od njega, ali šest godina prekasno i promašeno. Jer, ako se radilo o terorizmu, zašto nitko nije kazneno gonjen, zašto ga se, konačno, danas ne goni?

Plinska boca kao izvor energije možda uistinu zastarijeva, jer ju je potrebno redovito održavati i atestirati, ali upotreba plinske boce u svrhu zastrašivanja ne bi smjela podlijegati zastari.

Pa na što onda točno Plenković, Bačić i njima slični misle kada tupe o lijevom radikalizmu koji je stvaran koliko i šanse Hajduka da postane prvak države?

Njihove riječi mogu se, nažalost, interpretirati samo na jedan jedini način: da su se neke vrijednosti koje smo nekoć držali potpuno samorazumljivima i normalnima, koje su, na koncu, drugdje u svijetu i dandanas potpuno samorazumljive i normalne, u međuvremenu postale nenormalnima.

image
Robert Fajt/Cropix

Čim itko s ljevice išta zine, valja ga poklopiti jer su njegovi zahtjevi, kao fol, radikalni.

Mit o braniteljima

Radikalno je, recimo, tražiti da se revidiraju Vatikanski ugovori, jer je potpuno normalno da lokalnoj podružnici multinacionalne kompanije siromašna Republika Hrvatska daruje stotine milijuna, a da ova potom za intelektualne usluge koje pruža (naime, samo tako se u sekularnom svijetu mogu okarakterizirati mise) ne ispostavlja račune.

Radikalno je, nadalje, zatražiti da se konačno prestane s glorificiranjem rata koji je de jure zaključen prije četvrt stoljeća, ali u mnogim glavama još uvijek nije završen.

S druge strane, potpuno je normalno stalno, svakoga dana, od jutra do večeri, uporno, neumorno i gorljivo održavati kult branitelja koji su pretvoreni u mitološka bića nadmoćna običnoj građanskoj sitneži.

Moglo bi se ovako do sudnjega dana nizati primjere pitanja i tema o kojima bismo trebali promisliti i porazgovarati, ali nećemo, jer su dotična pitanja i teme suviše radikalne za ukus vladajućih.

Baviti se njima isto je što i skupljati doma u špajzi trofejno oružje i podizati djecu u ambijentu u kojemu se zazivaju produžeci rata. Prvo je lijevi, a drugo je desni radikalizam, rekli bi bačići.

Da zlo bude još i veće, prvi "ekstremisti“ ne mogu računati na milost da će im netko tražiti i uvažiti olakšavajuće okolnosti, za razliku od drugih kojima se, pak, uvijek nađe opravdanje, jer se, eto, oni nisu borili za ovakvu Hrvatsku. A za kakvu jesu? Što više razmišljam o tome, to se više plašim.

Te sanjane, a nedoživljene Hrvatske po mjeri umirovljenika koji u tinelima nemaju regale nego soške.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

11. studeni 2020 06:38