Tek toliko da kažem: Hrvatska je svoje međunarodno priznanje izborila, ono je tu i više je ne može osujetiti nitko, objavio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman na jednom od zatvorenih sastanaka kojega je održao u svojem Uredu 27. prosinca 1991. godine.
Priznanju su se, priopćio je tada Tuđman, a pedantno zabilježili njegovi transkripti, suprotstavljale moćne međunarodne snage, no ono je sada neizbježno. Kriza bivše Jugoslavije time se, podučio je Tuđman svoje sugovornike na Pantovčaku, prenaša u Bosnu i Hercegovinu.
Tih je dana Hrvatsku već priznao Island (19. prosinca) te Njemačka, čije je priznanje trebalo stupiti na snagu 15. siječnja 1992. Papa Wojtyla nije izdržao: Vatikan je Hrvatsku priznao 13. siječnja.
Što je te sibirsko hladne zime prije 28. godina presudilo da se Jugoslavija – unatoč svim simpatijama koje je ta zemlja imala na Zapadu – ipak raspadne?
Tri stvari bile su ključne.
JNA nije u kratkom roku uspjela okupirati Hrvatsku i uspostaviti punu kontrolu na teritoriju SFRJ. Da jest, ni Europsku zajednicu ni Sjedninjene američke države ne bi previše bilo briga ni za demokraciju, ni za prava malih naroda. Zakon oružja – nije nikakva tajna - često je bio najjači argument međunarodnog prava.
Čuvali su Jugoslaviju u strahu da se balkanski krvavi raspad ne reprizira i u SSSR-u. Gdje bi on, sa svim bojevim glavama razasutim po tamošnjim republikama, nepobitno dobio i svoju globalnu dimenziju.
Vukovar – i u tome će vječno biti njegova veličina – slomio je zube armadi sa Istoka. Pokolji u Slavoniji, Dalmaciji, na Baniji i Kordunu, u Lici i na Papuku koji su prethodili priznanju pokazali su da JNA i srpski teroristi ognjem i mačem etnički čiste okupirani teritorij. Unatoč tome, nisu uspjeli slomiti otpor Hrvatske, pa je 3. siječnja 1992., uoči samog priznanja, potpisano Sarajevsko primirje. Nakon kojeg će srpski pobunjenici samo gubiti teritorij. Ne ga više i osvajati.
Drugi prijelomni trenutak dogodio se 7. prosinca 1991., kada je Badinterova komisija utvrdila da SFRJ, kao država, više ne postoji. Da se granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama. Te da se ne mogu mijenjati silom.
Sastavljena od petero predsjednika ustavnih sudova Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske i Belgije, komisija je, pozivajući se na Ustav SFRJ iz 1974. godine, otvorila vrata međunaroom priznaju Hrvatske i Slovenije. A kasnije i BiH.
Robert Badinter bio je inače osobni prijatelj francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, inače velikog pobornika opstanka Jugoslavije. No, između međunarodnog prava i prijateljstva odabrao je ovo prvo.
Treća stvar koja je presudila bila je njemačka ambicija da politički zagospodari ujedinjenom Europom. Nacija koja je 45 godina klečala na kukuruzu zbog svoje uloge u Drugom svjetskom ratu dočekala je pad Berlinskog zida kao idealnu priliku da pokaže svoju pravu snagu.
Brzopotezno je 1990. “progutala” DDR. A potom forsirala priznanje Hrvatske kako bi potvrdila svoju novu moć i na međunarodnom planu. Nizozemci su, primjerice, dugo godina nakon toga proklinjali Helmuta Khola i njegovu odluku da prizna Hrvatsku, o čemu je u svojoj knjizi “U Europi” detaljno pisao nizozemski novinar Geert Mak. Priznanju nisu bili skloni ni Amerikanci. Pa ni Britanci.
No, u ključnom trenutku Europa je ipak odlučila poslušati Njemačku.
Nisu Nijemci, i to svima treba biti jasno, to radili zbog neke velike ljubavi prema Hrvatima. Geopolitika naprosto ne funkcionira na taj način. Željeli su ostvariti svoje ciljeve i svima pokazati svoje mišiće. Hrvatskoj se tada otvorio prostor. I ona je iskoristila šansu koja joj se pružila.
Te večeri 15. siječnja, kada su se na tv ekranima na karti Europe počele jedna za drugom paliti lampice zemalja koje su nas priznale, Tuđman nije mogao sakriti emocije.
- Današnji dan,15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana - objavio je u svojem obraćanju javnosti prvi hrvatski predsjednik.
Iste je večeri svojim suradnicima poručio što im je činiti.
- Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države -ustvrdio je Tuđman.
Nakon što je Hrvatsku priznala Europska unija, tijekom tog 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke.
Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.
Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država - Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija.
Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), SAD-a (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije), te Kine (27. travnja).
Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička Egipat (16. travnja 1992.).
Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala članica Ujedinjenih naroda.
Današnji dan značajan je i zbog jedne druge obljetnice. Istoga datuma, 15. siječnja 1998., okončana je mirna reintegracija Podunavlja.
Drugim riječima, u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno je dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Uključujući i Vukovar. Bez ispaljenog metka. Bez ijednog poginulog vojnika.
Time je Hrvatska i stvarno i formalno preuzela kontrolu nad cijelom svojem teritoriju. I okončala sedam godina dugu okupaciju istoka zemlje.