OBRAZOVNI EKSPERIMENT Ispovijest majke čije je dijete godinu dana provelo u Školi za život: Moj je Marko od prosječnog učenika postao odličan đak, među najboljima u razredu. A sramota me reći koliko uči

OBRAZOVNI EKSPERIMENT

Hvala ministrici Blaženki Divjak. Uistinu, hvala joj, jer moje dijete je neprepoznatljivo. U samo godinu dana od prosječnog učenika postalo je odličan đak, među boljima u razredu.

Tako nam govori majka jednog 16-godišnjeg dječaka iz Omiša. Željela je ostati anonimna iz dva razloga, prvi je što bi je njezin tinejdžer "ubio" da završi u novinama - iako mu, naravno, nimalo ne smeta što su društvene mreže pune njegovih fotografija - a drugi su komentari ispod teksta. Ipak, pisat ćemo ga u prvom licu jer ovo je njezina priča, priča majke čiji je srednjoškolac bio jedan od nekoliko stotina ministričinih pokusnih kunića koji su prvi razred srednje škole pohađali po programu ambiciozno nazvanim "Škola za život".

Prvi dan škole obično mi bude stresan do te mjere da moram na poslu uzeti slobodan dan. Odnosno najmanje jedan dan godišnjeg odmora jer slobodni dani odavno u mojoj firmi više ne postoje. Kažu da je to relikt socijalizma. Uglavnom, taj najmanje jedan dan godišnjeg odmora u mome bi se slučaju najčešće protegao na cijeli tjedan. Nakon kojega bi mi trebao još jedan tjedan godišnjeg da se odmorim od tog prvog tjedna.

I sad mi loše dođe kad se toga sjetim.

Drugi dan... Drugi dan je uvijek bio najgori. Pola knjiga još nema, o priboru da i ne govorim, šestari, ravnala, oštrila, puntarice... sve lani ganc novo kupljeno, i masno plaćeno, a sad ničeg nema, kao da je u zemlju propalo. Bojice neupotrebljive, tempere i vodene skorene, drvene puknute, pastele smrvljene, gumice šporke, pernice išarane... A imam samo dvoje djece, što bih da ih je šestoro, kao u moga susjeda.

Sad će netko reći da su mi djeca razmažena (eto zašto sam uvjetovala anonimnost), no vjerujte mi da nisu. Ili barem nisu ništa više ili manje od ostale prosječne djece. Naravno da ne idu na spavanje nakon crtanog filma u 19.15 i naravno da se ne odvajaju od mobitela. Ali nekakav red ipak znaju. Za početak, znaju tko je roditelj, a tko dijete. I znaju da prvi dan škole - i drugi i treći i četvrti... - djetetu, za razliku od roditelja, ne predstavlja nikakav stres.

A roditelj je kupio knjige na rate. Ili ih je platio u kešu taman na isti dan kad mu je crkao stroj za pranje rublja. Pa je onda njega kupio na rate. Jer, tu smo negdje, za dvoje djece nove knjige koštaju koliko i nova veš mašina.

Sad će komentatori opet reći zašto knjige ne kupujem u antikvarijatu. Ili zašto se ne mijenjam s rodbinom i susjedima. Pa, naravno, da to radim. Najčešće uzalud, jer knjige su od škole do škole različite, a i mijenjaju ih svakih nekoliko godina.

Taman kad bi udžbenici što ih je koristilo starije dijete trebali prijeći u ruke mlađega, piiiip, škola je promijenila udžbenike, tako da moriš kupiti nove. Koji su sve deblji i deblji. I besmisleniji. Nabroji sve biljke koje rastu uz potoke u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Koja je razlika između soma i grgeča? Koja je glavna gospodarska grana Bocvane? Leksikon uzaludnih znanja relikt je socijalizma koji nam očito nije smetao.

U nas, ako niste znali, i za informatiku postoji udžbenik. Koji dijete neće ni otvoriti. Jer, zašto da otvara tu smiješnu knjigu. Pa ono već sada, sa svojih dvanaest ili šesnaest godina, zna više nego što će autori udžbenika o informatici (ima ih, ako se ne varam, šestero) ikada znati.

Radnih materijala, naravno, iz godine u godinu sve je više. I nitko se pri tome ne pita zašto neki predmeti imaju i po dvije obavezne radne bilježnice.

Stvarno mi je loše kad se svega toga sjetim. A gdje su još domaći radovi, nepregledne rečenice koje treba napamet naučiti. Do zadnjega zareza, ako misliš dobiti pet. A ako ne dobiješ pet, gotov si. Nema ti pravoga fakulteta. Ni dobroga posla. Tada te samo veza spašava. I taj smo relikt socijalizma ostavili. Bolje neka propadne država, nego običaji.

Moj tinejdžer krenuo je jučer u drugi razred srednje škole. Kao da nije.

Ustala sam se bez gropa u želucu. Sretna što napokon počinje škola i što klince neću po cijele dane gledati kako se s kauča prebacuju na fotelju. I kako im se ne da otići na plažu jer je vani - prevruće.

Ustala sam se sačuvanih živaca i nepotrošenog godišnjeg odmora. Marko - naravno da se ne zove Marko - dobio je tek zadatak da izvede psa u vrt i probudi sestru, koja je od ove školske godine također srednjoškolac. Na stolu sam svakomu ostavila po deset kuna za marendu - poštedite me, molim vas, komentara o doručku i zdravoj hrani - sjela u auto i odjurila. Bez iti jedne jedine školske brige.

Knjige više ne kupujem, a i veš mašina, da kucnem o drvo, radi bez greške.

Lani, priznajem, nije mi ništa bilo jasno. Mali je objašnjavao da će knjige dobiti u školi. Da će dobiti i tablete. Da radnih bilježnica nema. Da štrebanja nema. Da, zapravo, ni škole, nema. I da slobodno idem raditi. Samo da mu ostavim deset kuna za marendu.

Ni riječi mu nisam povjerovala. Roditelj, naime, koji vjeruje tinejdžeru, nasamaren je roditelj.

Sve što se nakon tog lanjskog prvog dana škole događalo ravno je čudu. Marko je od prosječnog postao izvrstan učenik. Čak je i matematiku, koju je kroz cijelu osnovnu školu imao dva samo zahvaljujući repeticijama, doveo na tricu. I to bez kune ulaganja.

"Da se malo potrudim, mogla bi to biti i četvorka", priznao je jedne večeri u neobičnom trenutku iskrenosti.

Sramota me iti reći koliko dnevno uči. Kad god da ga pitam, on je već naučio. Ali zato sate provodi na laptopu. Priprema, kaže, prezentacije. Montira, kaže, filmove. Obrađuje, kaže, fotografije.

Razrednica ga na informacijama hvali, kao da je tuđe dijete. I još stigne na trening. A nerijetko odradi i dva dnevno. Sa starijima i s mlađima. A škola ne pati. Čudo, rekoh.

I zato hvala ministrici Blaženki Divjak. Uistinu, hvala joj, jer je moje dijete u samo godinu dana postalo neprepoznatljiv đak. Škola za život, što se mene tiče, pun je pogodak.

Jednu večer, pazeći da mi ne otkrije namjeru, pitala sam Marka što se njemu čini, kakve su razlike. Samo je otfrknuo.

Tek je mlađa, praveći se da nije njena briga, procijedila: "Ja tu vidin samo život, a škole nigdi".

Naslovnica HrvatskaSvijet

Najčitanije