Dr. Mirjana Nazor, psihologinja i sveučilišna profesorica u mirovini, upravo je objavila osmu knjigu svojih "Malih priča".
Knjiga, kao i prethodnih sedam, sadrži priče koje se ponedjeljkom ujutro emitiraju na Radio Splitu uz komentar autorice.
Priče su raznolike, primjerene su i djeci i odraslima te na jednostavan način prenose važne životne poruke.
Profesorica Nazor prikuplja ih odavno, još od vremena "prije interneta" kada ih je sabirala u fascikli, a danas joj, uz razne druge izvore, upravo internet donosi zgodne tekstove koje vrijedi objaviti i prokomentirati, koji će nekome možda uljepšati dan, potaknuti ga da razmisli o životnim prioritetima, a možda ga učiniti i barem malo boljim čovjekom.
Autorica vjeruje da hoće jer je, kako kaže, nepopravljiva optimistica.
– Ovo je deseta godina otkako sam počela raditi te radijske minijature, a već godinu dana nakon prvog emitiranja izišlo je i prvo tiskano izdanje u nakladi Hrvatske akademske udruge Split.
Reakcije su jako dobre, premda ima ljudi koji misle da je to pomalo neozbiljno od mene i da bih trebala pisati samo "ozbiljne", stručne knjige.
Pa, i takvih imate...
– Jest, objavila sam više radova – samostalno ili u suautorstvu – vezanih osobito uz probleme ovisnosti ili pitanja roditeljstva, a također sam u četiri knjige sabrala i male eseje, komentare na društvena zbivanja s kojima se godinama javljam u medijima, osobito u Slobodnoj Dalmaciji.
Ne znam hoću li to i dalje činiti – neke teme jesu svevremenske, ali većina ih je vezana uz konkretne događaje, vrijedi ih pročitati u danom trenutku, a s protokom vremena gube aktualnost i šarm.
Prazno jaje
Kako je započela vaša suradnja na radiju?
– Imala sam već dosta sabranih priča, zgodnih tekstova i mudrih misli, a urednica Vedrana Krstić Ivanišević predložila je jednu jednostavnu, petominutnu formu koja sadržava i priču i komentar, a nosi pozitivnu poruku.
Krenuli smo sa snimanjem i tako do danas... Priče su veoma raznolike: tu su kratke bajke, basne, pripovijetke iz raznih krajeva svijeta, tekstovi poznatih i nepoznatih autora, zgode koje je netko zabilježio i objavio, novinske crtice, a nekoliko sam ih i sama napisala.
Jedna od prvih i najdražih je "Lukino jaje", koja je emitirana na Uskrs. Zgoda govori o dječaku, mentalno zaostalom, koji je pohađao redovitu nastavu, s naprednijom djecom.
Učenici su dobili zadatak donijeti u školu jaje i u njemu nešto što asocira na život. Svatko je u ljusku nešto stavio, a kada su otvorili Lukino jaje, bilo je prazno. Djeca su ga ismijavala, a učiteljica ga je pitala da objasni. "Pa, Isusov grob je bio prazan", odgovorilo je dijete.
Sadržaj priča također je vrlo raznolik, zahvaća teme religije, odgoja, životnih vrijednosti, smrti... neke mogu biti od pomoći roditeljima, neke djeci, a neke i jednima i drugima.
Djeca često kroz formu priče lakše usvajaju poruke kako vrijedi pomoći drugome, ne uzimati tuđe, cijeniti ljude... lakše nego uz "nemoj" i "ne smiješ".
Kako djetetu što bezbolnije objasniti da se u obitelji dogodio smrtni slučaj?
– Ovisi o više čimbenika, o stavu ukućana prema smrti, a ponajviše o dobi djeteta. Mislim da je vjernicima taj zadatak lakši.
Desetljećima radite s mladima, sa studentima. I danas, dakako, kao i prije stotinu i pet stotina godina starija generacija kritizira mlađu – da su površni, da nemaju poštovanja, da su razmaženi – što vi mislite?
– Mislim da su mladi ljudi izvrsni, pogotovo kada sagledamo kakvi im se modeli nude na javnoj sceni, a i to kako im se ponašaju roditelji i učitelji.
Bio je nedavno slučaj u jednoj školi – čitav je razred "picao" nastavu, pa su se cijeli dan opijali na nekoj plaži, roditelji su u dogovoru s razrednicom sve opravdali, a uz to je školska savjetnica tražila da se djeci uputi isprika.
E, sada, postavlja se pitanje: što mi hoćemo od te djece? Hoćemo li da izrastu u ljude u pravom smislu te riječi? Ako je tako, onda nema varanja, laganja, namještanja.
Ako im u svemu podilazimo i "čistimo" pred njima put varamo ih jer im tako neće biti uvijek u životu. Bolje ih je naučiti da u životu postoje prepreke, naučiti ih kako da ih svladaju, reći im da je neke bolje zaobići a da će ih neke zaustaviti.
Treba u odgoju biti dosljedan i formirati pravila. Naravno da će se ta pravila i kršiti, sve to pripada procesu odrastanja, ali fluidno stanje bez pravila puno je gore.
Uz to, odrasli su veoma slabi u argumentaciji. Ako ne žele da im djeca idu na određena mjesta, do određenih sati, moraju jasno obrazložiti zašto.
Sustav fetišizira peticu
Spominjali ste poštenu životnu igru, ali... nažalost, roditelji su svjesni da se solidan, pametan vrlodobar učenik neće moći upisati u željenu školu i da će mu to možda odrediti životni put, pa dodijavaju profesorima, plaćaju repeticije....
– Istina, kako čujem idu na repeticije već i djeca nižih razreda osnovne škole. Potpuno je besmisleno očekivati da svi imaju sve petice – to realno mogu samo rijetki pojedinci – ali sustav fetišizira tu peticu i ne cijeni sposobnosti nego tu brojku.
A što je s "prosječnom" djecom? Onima kojih je najviše na Gaussovoj krivulji?
– Baš njima kao da se bojimo reći da se moraju potruditi, da moraju uložiti vremena i energije u svoje izgrađivanje.
A s prosječnim se sposobnostima može uspjeti u svemu, osim u nekim područjima za koje je potreban poseban talent, najčešće umjetnički. Ako ga nemaš – pa što onda? I ja bih voljela lijepo pjevati pa ne mogu.
Priče koje odabirete često stavljaju humanost ispred znanja, moći bogatstva – kako sažimate komentare u tako kratkom vremenu i kako ih prihvaća mlađa, "nevinija" generacija?
– Nastojim da komentar bude jasan i da moja interpretacija nipošto ne bude jedina moguća.
Draže mi je da nekoga potakne na razmišljanje. Djeci se sviđaju, neke odgojiteljice u dječjim vrtićima koriste ih u radu, pa su načinjene i male dramatizacije.
Na jednom predstavljanju knjige djeca su mi rekla: "Nama ovi vaši komentari ne trebaju, to je za roditelje".
I muškarci vole 'Male priče'
Slušateljsku i čitateljsku publiku "Malih priča" čine ljudi svih generacija, od djece do staraca.
– Ipak, na početku objavljivanja krenula sam s jednom predrasudom. Mislila sam da muškarce takve emisije i štivo neće zanimati, da će ih više pratiti žene.
Pogriješila sam. Muškarci i žene jednako su zainteresirani, i za priče i za komentare.
Nadam se da su barem nekom pomogle, olakšale ili razbistrile neku životnu situaciju.
Ako se dogodilo i samo u jednom slučaju, zadovoljna sam – kaže profesorica Nazor i dodaje:
– Imam veliku vjeru u ljude i često mislim kako bi bilo dobro da svatko od nas barem malo promijeni životni stil, barem malo bude bolji – kako bi život bio ljepši za svih.
Kod svog projekta "Malih priča" jedino žali što neka divna djela, radi vremenskog ograničenja, nije mogla uvrstiti.
Izostale su tako priče koje su preduge, a i one čija je kompozicija tako zaokružena da bi uz njih svaki komentar bio suvišan.