Čudotvorci s Rebra 'Nitko u svijetu nije radio ovakvu operaciju': liječnici pričaju o najsloženijem zahvatu u povijesti hrvatske medicine; Pokušali su se konzultirati s kolegama vani, ali nije bilo koristi, pa su odradili po svome i - uspjeli

Čudotvorci s Rebra

Imale su samo šest tjedna kad su liječnici rekli: “Više nema čekanja!”. Blizanački transfuzijski sindrom ili neizbalansirana cirkulacija samo je jedan od razloga zbog kojeg su liječnici KBC-a Zagreb odlučili da sijamske blizanke, Valentina i Kristina, ipak moraju na relativno hitnu operaciju razdvajanja.

'Sada smo presretni, ali kada smo doznali da su naše djevojčice sijamske blizanke bili smo prestravljeni': roditelji priznaju kako ih je posebno pogodilo pitanje jednog liječnika

Medicinsko čudo na Rebru: zahvaljujući liječnicima koji su izveli iznimno kompliciranu operaciju, Valentina i Kristina više nisu sijamske blizanke​

Nakon što su mjesec i pol dana, piše Jutarnji list, gledale gotovo isključivo jedna u drugu, dva mjeseca nakon zahvata svaka spava u svom krevetu, ne bude jedna drugu, smiješe se mami i tati te medicinskim sestrama koje su uz njih baš u svakom trenutku ako ih zatrebaju... Bebe su uspješno udvostručile svoju težinu, a kako i ne bi kad su ljubimice Zavoda za neonatologiju. No, da bi za Kristinu i Valentinu sve završilo happy endom bitna je bila organizacija, i to do posljednjeg detalja, uključujući punu podršku čelnih ljudi KBC-a na čelu s ravnateljem prof. dr. Antom Ćorušićem.

Potvrđuje nam to dječji kirurg i pročelnik Zavoda za dječju kirurgiju KBC-a Zagreb prof. dr. Tomislav Luetić, pod čijom je “dirigentskom palicom”, kažu njegovi kolege, izvedena 15-satna maestralna operacija razdvajanja sijamskih blizanki.

“Imamo mi veliko iskustvo u operacijama djece, ali ovo je bio jedan drugi tip zahvata. Uvijek kad je pred nama neki novi izazov prvo gledamo statistiku, a kad je o njoj riječ, kod ovakvih slučajeva ne ide nam na ruku. Brojevi nikad nisu previše optimistični. Naime, kod sijamskih blizanaca puno djece umre ili intrauterino ili odmah po rođenju, a manji dio preživi”, kaže prof. dr. Luetić. Dodaje da ishod operacija uvelike ovisi o tome kakav je “spoj” i, dakako, o domišljatosti svih onih koji sudjeluju u pripremi i samoj operaciji.

“Naravno, unaprijed je teško znati što nas čeka kod samog zahvata. Svatko normalan se pomalo boji, pa je zato vrlo važna analiza svakog segmenta. Uvijek se mora računati i na neka dodatna hitna stanja koja onda statistiku preživljavanja mogu pogoršati”, objašnjava delikatnost priprema prof. dr. Luetić.

Dodaje da su kirurzi na kraju bili “stjerani u kut” jer je tijek događanja bio takav da se s operacijom moralo požuriti. Već je u sljedećih nekoliko dana iskorišten prvi slobodni termin, odnosno odlučeno je da to bude subota, kad u bolnici nema uobičajenih gužvi.

“Kad smo vidjeli anatomiju i ono što se događalo od rođenja blizanki te saznali sve probleme, počeli su dogovori i organizacija”, kaže prof. dr. Luetić.

Naglašava da su se bojali situacije oko sraslog prsnog koša, jer su srca zaista bila minimalno udaljena, a takvi spojevi nikad nisu dobri. “To je razlog zbog kojeg je u tim bio uključen i dr. Dražen Belina. Znali smo da su jetre spojene, pa smo angažirali dr. Danka Mikulića, eksperta za dječju hepatalnu kirurgiju. Za ostatak zahvata bili su ‘nadležni’ dječji kirurzi, a u cijeloj priči bio je vrlo važan plastični kirurg, koji otvara operaciju prvim rezom i zatvara sve organe nakon što operacija završi”, objašnjava za Jutarnji list, prof. dr. Luetić zahtjevnost organizacije zahvata.

Dodaje da je cijeli tim vrlo zadovoljan time kako je sve završilo i, dakako, što oporavak beba teče jako dobro.

“Vijest da će se na KB-u Sveti duh roditi sijamski blizanci donijela mi je doc. dr. Ruža Grizelj. Od toga je dana na neki način počela naša priprema za mogući zahvat. Naravno, intenzivno je sve krenulo kad su djevojčice nakon poroda došle na KBC Zagreb”, kaže ravnatelj prof. dr. Ante Ćorušić. Zajedno s pomoćnikom prim. dr. Milivojem Novakom, koji je inače dječji “intenzivist”, započeo je s organizacijom skrbi, a potom i s pripremama za operaciju na Rebru.

“Nedugo nakon dolaska saznao sam da postoje problemi zbog kojih će se operacija morati ubrzati, pa se krenulo sa sastavljanjem timova koji će obaviti zahvat”, ističe prof. dr. Ćorušić. Na pitanje jesu li na KBC-u možda došli u iskušenje da bebe pošalju na operaciju u inozemstvo, s obzirom na to da HZZO plaća takve zahvate, Ćorušić odgovara da je bilo takvih ideja.

“Neki su mi to i otvoreno rekli: ‘Što se s tim zezaš, pošalji ih u inozemstvo’. No, zaključio sam da naši liječnici mogu dobro odgovoriti na takav izazov, a, osim toga, držim da nigdje ne bi bolje izveli tu operaciju, jer naprosto nigdje nema nekog velikog iskustva s takvim zahvatima. Nema specijaliziranih klinika za sijamske blizance. Ili imate ili nemate tim koji to može. Moja je procjena bila da na KBC-u Zagreb imamo tim koji takav zahvat može izvesti i da nam fali samo dobar dječji hepatalni kirurg.

Zbog toga sam zamolio dr. Danka Mikulića da dođe na razgovor. Objasnio sam mu situaciju i razgovarao s ravnateljem KB-a Merkur doc. dr. Mariom Starešinićem. Suglasio se da bude dio tima ne samo u ovom, nego i u budućim zahvatima transplantacije jetre kod djece koje radimo na Rebru”, objašnjava prof. dr. Ćorušić način stvaranja ovog velikog tima u kojem je bilo čak 14 liječnika.

“Te subote ujutro za tu veliku operaciju bile su spremne dvije kirurške dvorane. Bila je prava ‘gužva’ jer je u isto vrijeme na istom mjestu bilo više od dvadeset ljudi. U rano jutro sa svojim sam pomoćnikom Novakom stigao na Rebro, ali nije nam preostalo drugo doli piti kavu i čekati. No, potrajalo je, pa smo u međuvremenu ‘skoknuli’ kući na ručak. Vratili smo se baš u trenutku kad su bebe razdvojene. Zaključili smo da to treba proslaviti pa je sve ‘zaliveno’ kojom čašom šampanjca”, kaže uz smiješak ravnatelj, a “ekipa” iz kirurške dvorane dodaje da je bilo i nešto “za pod zub”.

No, novi je “posao” za liječnike počeo odmah nakon operacije. Naime, ponovo je u prvom planu Zavod za neonatologiju, gdje liječnici i sestre i dalje brinu o Valentini i Kristini. “Nakon operacije smo zaista zadovoljni jer su naša očekivanja uvijek velika, ali nikad nismo sigurni kako će se sve to dalje razvijati. Na sreću, sve je ispalo dobro. Ostali su još neki ‘popravci’, ali sve u svemu najgore je, može se reći, ipak prošlo”, siguran je prof. dr. Luetić.

Dodaje da će ovaj slučaj hrvatskih sijamskih blizanki sigurno publicirati jer svaki takav rad pomaže nekoj budućoj ekipi kirurga koja će možda morati razdvajati blizance. “Takvi su slučajevi rijetki i svako iskustvo je dragocjeno”, zaključuje za Jutarnji list prof. dr. Luetić.

Tko je sve u timu

Liječnici i medicinske sestre koji se od rođenja i nakon operacije brinu o Kristini i Valentini

Neonatolozi: prof. dr. Nada Dessardo, doc. dr. Ruža Grizelj, prim. dr. Vesna Benjak, dr. Andrea Dasović-Buljević, dr. Dorotea Ninković, prof. dr. Boris Filipović-Grčić, dr. Tomislav Ćaleta

Radiolog: prof. dr. Ivo Sjekavica

Medicinske sestre: glavna sestra Zavoda Ana Habjanec, Čunčić Barukčić Martina, Branka Muhić, Marina Medvedec, Dubravka Matešić, Ljiljana Gavranić, Sandra Klakočer, Marija Lukenda Mihaljev, Silvija Brombauer, Ana Marija Macan, Marina Mišković.

Dr. Krešimir Bulić, plastični kirurg: Nitko u svijetu nije radio tako zahtjevno razdvajanje trbuha

Pri svakoj operaciji kirurzi se trude da ostane što manji ožiljak i da rana bude “sigurna” od infekcije. No, kod Kristine i Valentine baš taj rez te onaj zadnji šav bili su pravi izazov za plastične i rekonstruktivne kirurge.

Trajalo je danima dok “izračuni” nisu pokazali koji je rez optimalan odnosno koji će napraviti najmanju “štetu” i najbolje zatvoriti dotad povezane stijenke trbuha. Naime, bebe su imale veliki dio zajedničke stijenke trbuha i zato je trebalo riješiti veliki problem odnosno odgovoriti na pitanje što učiniti da zatvaranje bude optimalno.

Danima je plastični i rekonstruktivni kirurg doc. dr. Krešimir Bulić radio “modele” u svojoj liječničkoj sobi jer nije bila riječ samo o estetici nego i činjenici da bebe treba maksimalno zaštititi od moguće infekcije.

Tako su prvi pokušaji “otvaranja” i “zatvaranja” operacije na sijamskim blizankama iscrtani na fotografiji ne bi li se dobio što vjerniji prikaz “stvarnosti”. Dokaz su dva uvjetno rečena trokuta, svaki za jednu blizanku. Ne bi li se odredila optimalna veličina reza, poslužio se matematičkim izračunima odnosno matematičkim procjenama u obliku jednadžbi i razlomaka. Doc. dr. Buliću u jednom je trenutku stol bio pun skica za rješenje, od elipsa do trokuta. Jedino, kako sam kaže, nije dolazio u obzir poprečni rez jer u tom slučaju ne bi bilo dovoljno kože za pokrivanje trbušne šupljine i jedne i druge blizanke.

I dvije su identične boce poslužile kao modeli. Najprije ih je spojio plastičnom folijom, potom je zarezao na svakoj s prednje odnosno stražnje strane po “trokut”. Potom ih je razdvojio i dobivene “trokute” omotao oko svake boce. Nakon eksperimenta na modelu mogao je reći da je uspio i baš tako je operacija Valentine i Kristine počela i završila.

Doc. dr. Bulić kaže da u literaturi nije opisano ni jedno razdvajanje trbuha koji su bili direktno zatvoreni. Dodaje kako se konzultirao s kolegama u inozemstvu, ali da nije bilo neke koristi. Na kraju se oslonio na svoj “model” i bilo je vrlo uspješno.

Naslovnica HrvatskaSvijet

Najčitanije