ŠIBENKA U ŠANGAJU Razgovarali smo s Frankom Gulin, direktoricom ureda Hrvatske turističke zajednice u Kini: 'Ako me pitate do kada ću ostati - ne znam. Došla sam na godinu dana, 2013., i još sam tu'

ŠIBENKA U ŠANGAJU

Bila je živahno šibensko dijete – stalno u pokretu i stalno u osmijehu. Kad je završilo sve to šibensko školsko vrijeme, osnovne i srednje škole, Franka Gulin odlepršala je iz gnijezda kao i toliki drugi. No toliki drugi poslije studija ipak nisu dolepršali i skrasili se baš tako daleko – čak u Kini!


Dok je bila šibenska školarka, Franka je bila izraziti društvenjak, u redakciji Biltena Međunarodnog dječjeg festivala bila je mala novinarka. I gle – to joj je na neki način kasnije odredilo život – pa i kineski.


– Kad sam 2012. godine kraju privodila master studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, surađivala sam u Obrazovnoj redakciji Hrvatskog radija. Sjećam se, radila sam uz doajene hrvatskog novinarstva poput Mladena Kušeca, Meire Vindakijević, Majde Makovec...


Ivanka Zorić joj je, kasnije, napisala i lijepo pismo preporuke koje je s ostalim dokumentima otišlo u Kinu.
– To na Hrvatskom radiju do danas mi je ostalo jedno od najdražih mjesta na kojima sam radila, ali tada, nažalost, nije bilo mogućnosti stalnog zaposlenja – naravno, ako izuzmemo Bilten MDF-a... – smije se Franka.

Nekako u to vrijeme na internetu se pojavio natječaj za posao u Kini. Na China Media Group – China Radio International, danas, kaže, najvećem medijskom konglomeratu u Kini, bili su u potrazi za diplomiranim kroatistom s iskustvom u medijima. Za taj posao jednog su joj dana u zagrebačkom "Krivom putu" rekli hrvatski šef Konfucijeva instituta Sveučilišta u Zagrebu Krešo Jurak i njegov suradnik Jure Marinović.


Nije puno čekala da se prijavi, kaže danas.
Oduvijek željna putovanja, zanesena novinarskim poslom, Franka Gulin našla se 2013. godine u Kini. Daljina, druga kultura, ogromne gradske aglomeracije – je li curicu iz Šibenika koju poznavah iz dječjih redakcija bilo strah?

– Naravno, i normalno je da uvijek postoji neki strah. Ali kod mene je postojala i golema želja da vidim nešto potpuno drugo, što Kina svakako jest. Nekako, sve je teklo tako prirodno i normalno, izostali su i neki očekivani početni šokovi, mene je, jednostavno, cijelu tu prvu godinu nosio i držao adrenalin. Tako mi ni prilagodba nije bila toliko teška koliko sam mislila da će biti. Upravo suprotno. Neki ljudi tu dođu pa se godinama ne oporave od šoka, sve do dana odlaska, ha-ha-ha... Možda tajna leži u tome kako se postaviš i jesi li, konačno, okej sam sa sobom.
 

Ipak, i uza sav adrenalin i raščišćenu situaciju unutar same sebe, treba li tu neka, barem mala doza osobne hrabrosti?
– To mi svi spominju, a šta ja znam... valjda sam uza sve bila i malo hrabrija. Meni je to, naprosto, bila jedna odluka u životu. Mislim, Kina jest drugačija zemlja i drugačija kultura, jest da je daleko, ali, primjerice, nije ratna zona, što je golema prednost. Za mene su hrabri ratni novinari i fotoreporteri, pa onda ovi naši šibenski planinari koji su se penjali na Aconcagvu ili Kilimandžaro. To su pothvati i to je izazov. I hrabrost.


U Kinu je Franka stigla u siječnju 2013. godine. Upala je drito u jedan od najzagađenijih dana u povijesti Pekinga.
– Terminal treće pekinške zračne luke bio je prepun ljudi. Prije Kine, sva su moja putovanja većinom bila u Europi. Nikad nisam otišla tako daleko, u smislu kilometraže i u svakom drugom smislu. No, eto, iskrcala sam se u Pekingu i valjalo je početi.

Prvi Frankin poslodavac bio je China Media Group – China Radio International. Počevši od tog siječnja 2013. godine, pa idućih šest godina Franka Gulin se u Kini bavila novinarskim poslom.

– U tih sam šest godina "freelancala" i za neke inozemne časopise, javljala se mojima na Hrvatskom radiju, koju godinu "dopisivala" se s Hinom. Sve je to bilo fantastično, sve je bilo super iskustvo! Danas sam zahvalna svima koji su mi dali priliku jer sve je to, definitivno, bilo drugačije od svakodnevnog odlaska na neki stalni posao, da ne govorim o temama o kojima sam imala priliku pisati iz prve ruke. Šteta je da u ovom dijelu svijeta nemamo stalne dopisnike ni za jedan medij, nego se često oslanjamo na agencijsko novinarstvo. Potajno sam se nadala da bi to jednom mogao biti moj posao. Ali život me je odveo na drugu stranu, također punu izazova i novih iskustava.


Franka Gulin danas je prva direktorica novootvorenog Ureda Hrvatske turističke zajednice u Kini.
 

Ali vratimo se na trenutak još Frankinu radu u novinarstvu. Posao na radijskoj postaji koja emitira na 66 jezika – kako je to izgledalo?
– Jako, jako zanimljivo, prije svega zbog ljudi koje sam tamo upoznala, i Kineza i stranaca. Među tih 66 jezika hrvatski je jedan od najstarijih, mislim, redakcija je uspostavljena još u bivšoj državi, u Jugoslaviji. Sve u svemu, redakcija CRI-ja jedna je kula babilonska...
 

Ima li razlike u radu u njihovim i našim medijima?
– Definitivno ima. Dosta se radi u redakciji, manje na terenu, to mi je najteže padalo. Uspijevala sam se izboriti da ne bude uvijek tako. Onda, kulturološki smo različiti, što ne znači da kineski kolege nisu svjesni svijeta oko sebe i da nisu talentirani. Smeta mi kad zapadnjaci, mahom s engleskoga govornog područja, kineske kolege ne doživljavaju ravnopravno. To je krivo i nepošteno. Tu sam se redovito kontreštavala s neistomišljenicima. Ovdje dominiraju dopisnici s engleskoga govornog područja često bez obzira na kvalitetu, a talentirani i pametni iz "ostatka svijeta" ne mogu doći do izražaja.
 

Prije nekoliko mjeseci novinarski posao zamijenila si drugim – prešla si u Hrvatsku turističku zajednicu i sad vodiš novootvoreni Ured HTZ-a u Kini, u Šangaju. Kako se do sada obavljao taj posao, dok nismo imali Predstavništvo?
– U Kini smo bili prisutni dugi niz godina kroz sajmove, poslovne radionice, oglašivačke kampanje i slično. Bilo je zaista dosta aktivnosti, ali, naravno, kad na ovako velikom i zahtjevnom tržištu ne postoji ured, teško je sustavno sve to pokrivati. Ja sam se prijavila na javni natječaj i – sad sam tu. Imam veliku podršku direktora HTZ-a Kristjana Staničića i kolega iz Glavnog ureda HTZ-a u Zagrebu, imamo ured u lijepom dijelu grada, stalno sam na sastancima, a kad mi u Kini završi poslovni dio, Hrvatska se upravo budi, jer smo sedam sati razlike. Tako imamo jutarnju, popodnevnu i večernju Franku i sve tri rade u tom uredu, ha-ha-ha...

Ma strašno sam ponosna na to što sam baš ja ta koja prva radi u uredu koji će ojačati položaj naše zemlje na ovom najpropulzivnijem turističkom tržištu u svijetu. Ova će prva godina biti puna izazova jer udaramo temelje. To u Kini nije nimalo jednostavno, no jasno je da HTZ u Kini misli itekako ozbiljno. Kad me pitaju koji su nam ciljevi, kažem da ih ima toliko kolika je Kina! Moramo shvatiti da se ovdje stvari moraju raditi sustavno i dugoročno. To je tržište koje ne daje odmah čudesne rezultate, ali kad u njega malo zaronite i zasučete rukave, rezultati dolaze i, što je najvažnije, traju. Ništa neće doći preko noći, tako je bilo i u mojem prošlom poslu u medijima, a tako je i inače u životu. Sve ono u što se ulaže, i to usmjereno, dat će sigurne rezultate. Slično će vam reći mnogi koji imaju dugogodišnje radno iskustvo u Kini. Nije jednostavno, ima prepreka, ali kad se premoste, eto rezultata.

Kinezi nas poznaju kao turističku destinaciju i to zanimanje iz godine u godinu samo raste. Očekujemo da ćemo u ovoj godini ostvariti više od 300.000 dolazaka te više od 430.000 noćenja s kineskog tržišta. Mnogi nas ljudi iz turizma traže i kontaktiraju, pitaju za nas, sretni su da je Ured HTZ-a napokon tu. Za nas znaju i jer su ludi za nogometom, srebro sa Svjetskog prvenstva definitivno nas je učinilo njihovim ljubimcima. Nisam upoznala Kineza – ili me se klonio – koji je navijao za Francusku! Nekako, više se govorilo o nama nego o Francuzima ili bilo kome drugom s prvenstva. Naš Makso Mrvica tamo je zvijezda, ali baš zvijezda, u pravom i punom smislu. Zbog toga je jedan od aktera promotivnog videospota HTZ-a. On u Kini radi dvanaest, trinaest godina. Makso je zaista posebno biće, u svakom pogledu. Mislim da je to ključ njegova uspjeha općenito, pa i u Kini.
 

A jesi li putovala Kinom?
– Možda mi je ostalo još oko pet pokrajina koje nisam posjetila pa ću moći reći da sam bila baš u svakoj. Kina nije samo Kineski zid, Zabranjeni grad, šangajski The Bund i tome slično. U Kini postoje na tisuće nevjerojatnih mjesta...
 

Po tolikoj zemlji – jesu li putovanja sigurna?
– Često sam putovala sama. Kad sam sama putovala ponekim začudnim dijelovima zemlje, osjećala sam se dobro i dobrodošlo. Znala sam, ako se pogubim, da neću ostati ni gladna ni bez krova nad glavom. Oni su gostoljubiv narod. Nikad se ničega nisam bojala. Kina je relativno sigurno mjesto, a osim toga, nevjerojatno je dobro povezana, avionima, ultrabrzim vlakovima. Jednim takvim za četiri sata i petnaest minuta možete iz Šangaja otići u Peking na ručak pa se lagano uvečer vratiti u Šangaj...
 

Ima li nostalgije za zavičajem? Sretneš li se kad s našim šibenskim Maksom, pijanistom Maksimom Mrvicom koji je tamo, kažeš, prava zvijezda!?
– Nostalgija svakako postoji, apsolutno čeznem za zavičajem. Budimo realni – naš je kraj predivan! Ipak, ne pišem "kineske elegije", ha-ha... Mnoge stvari na jednom kraju svijeta propustite, a na drugom dobijete, to vam je jasno. Fale mi i obitelj i prijatelji, fale mi kraće relacije za obavljanje stvari, fali mi jeftiniji život jer Kina je skupa i odavno nije "sve po osam kuna"... Bliski ljudi u Hrvatskoj su se poženili i poudavali, dobili djecu, slavili važne događaje, a da ja nisam bila tu. Dok sam bila u Kini, umrli su mi baka i djed, moje kumče Lino i njegov brat Roko svaki su put drugačiji... Srećom, više ne pišemo pisma koja putuju tjednima i mjesecima, moderna tehnologija potpuno nas je približila.
A s Maksom se sretnem, zafrkavamo se kako se vidimo više i češće u Kini nego u Šibeniku, u Hrvatskoj, što je stvarno činjenica, ha-ha... Obožavam kad on dođe, onda se uvijek zabavimo lijepo i po – šibenski.
 

Mladi Kinezi?
– Svim mladima, bez obzira na razlike, briga je ista: kako proživjeti život. Mladi Kinezi koji pripadaju dobrostojećem srednjem sloju – definitivno to nije isto kao kod nas – izlaze, slušaju svakakvu glazbu, dobro jedu, putuju, kupuju dobre stvari, zaluđeni su gadgetima, tehnologijom, e-trgovinom, mobitelima. Novca im ne manjka. Sve im je osigurano i ništa ih posebno ne brine. Njihova je znatiželja velika, oni su dio generacije kineskih jedinaca koji su i do tridesete odrastali uz veliku pažnju društva u kojem se odavno rijetko vide obitelji s puno djece. To definitivno oblikuje socijalnu sliku i društvena kretanja toliko drugačija od europskih. Meni je to, kao kulturnom antropologu, često bilo fascinantno. A vole mladi Kinezi i sve što je zapadno, posebice američko.
 

Rekla si da su zaluđeni tehnologijama...
– Jesu, oni su digitalna nacija, i to ne samo mladi ljudi! U Kini je dovoljno izaći iz kuće s mobitelom, punjačem i ključevima stana. Sve se plaća preko aplikacija, od žvake do stanarine i svih ostalih troškova. Katkad kad dođem u Hrvatsku na to zaboravim pa je to show u dućanu ili u kafiću.

Franka Gulin većinu je vremena živjela u Pekingu, a sad živi u Šangaju, gdje je i Ured HTZ-a. U Kini je, kaže, grad s tri milijuna stanovnika malo veće selo...

– U Pekingu je bilo ludo, većinu vremena živjela sam u strogom centru grada. U tim starim pekinškim hutong ulicama, na deset minuta lagane vožnje biciklom do Zabranjenoga grada, a radila sam 21 kilometar dalje u zapadnom dijelu grada. Imaju sjajnu podzemnu željeznicu. Sad čekam da mi moja bicikla, s kojom sam doslovno srasla, doputuje u Šangaj, koji je, doduše, manje bike-friendly. Šangaj je možda pozicijski malo kompaktniji od Pekinga, no svejedno, mogu njom do Pudong New Area, gdje ponekad imamo evente, a to je tridesetak kilometara dalje. Tako... put putujem non-stop!

Sve je, pogotovo u Pekingu, stvar planiranja vremena, kojiput treba i nekoliko dana da bi se sredio neki posao, kaže Franka.
– Nema šanse isti dan riješiti i banku i vizni centar, recimo. Tako je i u Šangaju. A kad se sjetim Hrvatske, i Šibenika... A šta ću. Postala sam strpljiva. Uostalom, imala sam strašnu sreću iskusiti život u dva tako nevjerojatna grada i u zemlji s tako golemim razlikama, udaljenostima i veličinama.
 

Je li to odgovor na pitanje zašto si u Kini ostala tako dugo?
– Ostala sam toliko dugo jer su se stvari tako odvijale. Ako me pitate do kada ću ostati – ne znam. Došla sam na godinu dana, 2013., i još sam tu.


Ovamo dolazi sve više Hrvata
Koliko je Hrvata u Kini?
– Ima ih, ali s obzirom na veličinu Kine ne toliko puno, a i raštrkani su po cijeloj zemlji. No, ovamo dolazi sve više Hrvata. Mnogo je zanimljivih lica i priča. Ljudi rade kao profesori u školama i na fakultetima, studiraju, imaju svoje tvrtke koje posluju s Kinom, bave se zaštitom životinja i slično.

Naslovnica HrvatskaSvijet

Najčitanije