Nasilje u školama Sretna djeca danas su rijetkost: 'Kad se nekog đaka uzme na zub, izrugivanje ne prestaje do kraja školske godine, na meti su, recimo, oni koji ne idu na vjeronauk'

Nasilje u školama

Slučaj vršnjačkog nasilja na Braču, gdje je pretučen 12-godišnji dječak koji je završio i u bolnici, ponukao nas je da vidimo kakva je situacija u makarskim školama, postoji li porast vršnjačkog nasilja, ili je pak bullying općenito ipak u smanjenju, kakvi su oblici nasilja danas prisutni, te kako cijelu situaciju vide pedagozi i djeca.

Prema riječima Jelenke Medoš, pedagoginje Osnovne škole Stjepana Ivičevića, fizičkih obračuna, devastacije školskog prostora i ozljeda drastično je manje nego prije. Sad je, kaže, takav oblik incidenata sveden na minimum, a s njome se slaže i ravnateljica Marica Gržić.

– Međutim, elektroničkog nasilja sigurno ima, iako u sve to ne možemo imati uvid budući da se uglavnom odvija izvan nastave. Ima i izolacije te izrugivanja. Moram istaknuti da vodimo evidenciju, u svakoj smjeni zadužen je ili psiholog ili pedagog kao nadležna osoba za reagiranje, a postupamo po protokolu koji daje jasne smjernice. Ako je riječ o nasilju, obavezno porazgovaramo sa sudionicima, i to odvojeno, kao i s roditeljima, razrednim odjeljenjem, a ako je prekršen pravilnik, onda izreknemo mjeru – kaže nam Jelena Medoš.

Napominje kako treba napraviti distinkciju između vršnjačkog nasilja i sukoba. Kad se nešto dogodi u afektu, onda se radi o sukobu, a ako se radi o učestalom, kontinuiranom vrijeđanju ili nasilju s namjerom da se nekoga povrijedi ili ozlijedi, onda je riječ o vršnjačkom nasilju. U tom slučaju obavijeste se i institucije, a škola prati, periodično provjerava i primjenjuje medijaciju, odnosno posredovanje.

Na naš upit je li današnje društvo općenito prilično isfrustrirano i nezadovoljno, puno osude, pa su samim time i djeca sklonija suptilnijim bullying metodama, Medoš odvraća znakovitim odgovorom:

– Općenito u društvu vlada jako veliki pritisak, kao i međusobno uspoređivanje, bilo po pitanju materijalnog statusa, uspjeha u školi ili slično. Djeca danas teško podnose frustracije, rekla bih da baš nemaju kapacitet da se nose ni s nižom razinom frustracije. Istina je, djeca su naš odraz, odraz roditelja i društva... I danas je nekako, mogu to sa sigurnošću reći, puno rjeđe vidjeti zadovoljno, bezbrižno, nasmijano dijete, što je prije bilo uobičajeno. Nije bilo tolikog pritiska, škola je više bila izvor informacija, mjesto druženja, socijalnih kontakata, a danas je više poligon za natjecanje. Nekad je dobro bilo dobro, a vrlo dobro vrlo dobro. Danas je vrlo dobro postalo loše. Sve što nije odlično je loše.

Medoš napominje da bi trebalo češće djecu pitati kako se osjećaju, jesu li sretna i što bi ih veselilo, umjesto da se konstantno stvara pritisak oko uspjeha u raznim područjima.

Kako se u svemu tome osjećaju djeca i gdje su problemi, pitali smo Bepu Batošić, predsjednicu Vijeća učenika Osnovne škole oca Petra Perice, koja je i sama problem ruganja izložila u planu izloženom u predvorju škole, apelirajući da se reagira na to.

Osmašica Bepa vrlo zrelo i odgovorno promišlja o tome, priznaje da je izrugivanja u njezinoj sredini zbilja dosta.

– Istina je da nema tučnjava, ali ima izrugivanja, na način da se nekoga uzme na zub i onda mu se ruga do kraja školske godine. I to zbog svakakvih razloga. Na primjer, rugaju se onima koji ne idu na vjeronauk, zbog loših ocjena, a najgore od svega mi je kada se upliće obitelj, smatram da se u naše sukobe ne treba miješati nešto tako osobno. Što se tiče elektroničkog nasilja, mislim da je toga više u nekim sredinama vani, kod nas je i dalje najprisutnije nasilje licem u lice. Općenito je dosta svadljivosti, pa čak i mlađi nemaju straha od starijih, nego ih imaju potrebu provocirati, a stariji učenici onda to iskoriste – kaže Bepa.

Dodaje kako je dobro da se odmah reagira, čak i kad nešto izgleda kao manji problem, jer iz obične svađe zna izići svašta. Pitam je da komentira opservaciju kako su djeca danas puno manje bezbrižna.

– Da, i mene je strah kad dobijem neku lošiju ocjenu, to jako utječe na moje raspoloženje, jer smo svi pod pritiskom zbog upisa u srednju školu. Ali čini mi se da roditelji tu ipak pomažu, na način da smiruju i ne žele praviti dramu zbog loše ocjene – kaže Bepa.

Može li se nešto učiniti u pogledu rasterećenja?

– Već sam pitala pedagoginju da organiziramo nešto tako, a po meni bi bilo dobro i da više sati odvojimo za međusobnu komunikaciju. Da svi predlažu ideje, da se otvore na taj način, kad počnu izražavati svoje mišljenje i želje, i učenici će se više osamostaliti. Najgore je kad se netko zatvori – primjećuje Bepa.

Prema svemu sudeći, može se kako je društvo danas puno bolje osviješteno kad se radi o vršnjačkom nasilju, uspješno se postiže integracija djece s posebnim potrebama u školu, koje vršnjaci objeručke prihvaćaju, škole provode različite programe, fizičkog je nasilja, ruku na srce, daleko manje nego u vremenima "primitivnih" sukoba, djeca su solidno informirana o svojim pravima pa će samim time vjerojatno prije progovoriti o nasilju, iako se s vremena na vrijeme ipak dogodi slučaj poput ovoga na Braču.

Međutim, nazire se i druga strana medalje, koja daje naslutiti društvo neprekidnog natjecanja i grča, suptilnog nasilja proizišlog iz netolerancije i nezadovoljstva u kojemu je glavno pitanje "što si postigao", dok ono temeljno pitanje "kako si", što ističe i naša sugovornica, postaje sinonim slabosti.

Naime, toliko je područja na kojima djeca danas moraju biti uspješna, od škole preko izgleda i odjeće, pa do popularnosti na društvenim mrežama, o čemu su nedavno za "Kroniku" otvoreno govorile i psihologinje Savjetovališta "Lanterna", da po svoj prilici ne ostaje vremena da se zagrebe ispod površine. Tvrdnja pak da je danas rijetkost vidjeti sretno i veselo dijete zvoni i zove na uzbunu.

Bolje je kad o nasilju govore učenici

Ravnateljica Osnovne škole Stjepana Ivičevića kaže da imaju preventivne programe koje dosta dobro provode, a njihova sada već bivša učenica lani je predložena za nagradu "Luka Ritz", ušavši u najuži krug kandidata. Od njezina sudjelovanja, odnosno aktivnog provođenja programa kroz školsku godinu, škola je i novčano profitirala dobivši 10 tisuća kuna.

Djevojka se zove Lorena Gazilj i tijekom prošle je školske godine kolegama govorila o tome zašto je nasilje loše i kako ga prepoznati.

– Primijetili smo da poruka bolje dopire ako je šalju učenici, umjesto da im o tome govorimo mi – kaže Maica Gržić.

Naslovnica HrvatskaSvijet

Najčitanije