Ono što nas još malkice drži na životu to je naš folklor. Naši specifični „plesni“ koraci izašli iz naroda. I koliko god nastojimo biti europski, svjetski, širokih, urbanih pogleda, uvijek nam netko ili nešto pokaže kako smo zapravo prvoklasne seljačine. I da se ne mičemo od običaja i navika kojima nas je babo naučio. Moš ti naručivat najskuplji viski na svijetu i podučavat pokrete Micka Jaggera da bi se mogao „move like Jagger“ kad se iz avijona vidi da si Balkančina i točka. Jer sve ti padne u vodu kad krene razgovor o pederima. E, onda, brale, iz tebe ispliva duboko potisnut folklor: hebem im mater fičkastu, to treba otkidat jaja, pretvorit u minđuše pa im objesit o uši. Da i na prvo oko budu minđe. Pazi scenu; takva dva žvale se u onom novom kinu, a oko njih gomile dječice s kokicama. I umjesto da gledaju najnoviji uradak holivudske mašinerije, maleni otvorenih usta bleje u dva ekshibicionista. Eto, to je neki novi folklor. Kao i obleka tinejdžera na otvaranje Igara. Muški u kariranim trikvartačama i s pola tone gela u glavi. Svima se čuje znoj. Nezreli. Cure na štiklama s kojima ulaziš u drugu vremensku zonu i preuskim i prekratkim vesticama sa šljokicama koje se, uz Kip slobode u Americi, još jedino vide u svemiru. Prezrele. Stari folklor čine hovna od kučaka posvuda po gradu. Pa ti za šetnju stvarno treba koreografija, tipa trčanja s preponama. Vlasnici su očito još uvijek negdje duboko u balkanskim šumama, nikad čuli za vrećicu i lopaticu za skupljanje kakice. Čuj, kakice. A kućni ljubimac Hektor šere ko Hektor. Folklor su i obvezni radovi na cestama, s naglaskom na cestu prema Mokošici, koji krenu s prvim danom ljeta i ljetnih gužva. Jer imamo sibirsku zimu tijekom koje radovi na dolaze u obzir. Folklor čine i prepucavanja političara. Ti si ovakav, ti si onakav, a svaki isti. Tebi kua ide ulijevo. Da, ali ja ga barem imam. Tebi žena ima lijepe plave oči, sve ostalo je šupak. Da, ali ja imam ženu, a ti imaš „partnera“. Koji voli balet i kad se baletanima zategne triko oko jaja. U folklor spada i što Mokošanima ljeti uvale najstarije i poprilično raspadajuće autobuse (bez klime, naravno). Onima istima koji najdulje putuju i na kojima najviše zarađuju. Folklor je i što se neki vozači već godinama pišaju po uvijek istom zidu na zadnjoj stanici 1b, na kojem već par mjeseci piše „Ne pišaj, glupi vozaču!“. A folklor je što već godinama niko ne zna turistima objasnit da im je opasno po život uć u mokoški bus jer njime putuju šljakeri kojima je pun kua života i turista. Naravno, ako moraju birat između mirišljave osmice i smrdljive jedinice, oni će svi, ko muha na hovno, uć u jedinicu, zauzet sva mjesta, napunit bus do krova i svi do jednog izać u luci. Nakon čega bus putuje prazan jer su Mokošani ostali na Pilama čekat neki drugi bus bez turista. Kad smo bili mali, u školi su nas učili da je naša obala najljepša, da je ođe mir i blagostanje i da su naši narodni junaci bili poprilični hebači. Odrastajući, shvatili smo da je istina samo ono o narodnim junacima. Zbog brzih izmjena Zakona o umjetnoj oplodnji počinjem i u to sumnjat. Jer, knjiga se svela na dva narodna junaka. I je li te napravio Milinović ili Ostojić.Maja