Vrijedna Pčelica Drnišanka Anita Sirovica, žena sa sto hobija priznaje: Da mi je neko reka da ću vodit po planini 40 planinara, rekla bi mu da je lud!

Vrijedna Pčelica

Rijetke su, ali ima osoba s kojima možete pričati o svemu i svačemu već na prvom susretu i pri tome nikako ne možete suzbiti osjećaj da se odnekud poznajete, da ste se jednom, u nekoj prilici sreli i da je to, zapravo, samo nastavak nekog davno započetog razgovora.
Eto, baš takav osjećaj me držao od trenutka kada sam na štekatu, pod suncobranom kultnog drniškog "Woodstocka" ugledala Anitu Sirovica, osebujnu 54-godišnju Drnišanku koju malo tko u gradu pod drevnom Gradinom ne poznaje barem onako iz viđenja. Ili je nekoć zatrebao njezine zubotehničke usluge, ili se s njom susreo na nekoj od akcija dobrovoljnih darivanja krvi, ili su zajedno planinarili po Svilaji, Velebitu, Promini... ili su preporučene njezine usluge certificirane vodičice i organizatorice izleta u prirodi, ili je taj netko isprobao upravo božanstvene sapune i kreme od prirodnih sastojaka kojima se u posljednje vrijeme posvetila. A dobar glas - daleko se čuje...


Do teme o pripravcima za ljepotu i zdravlje, Anitine najnovije strasti, obradile smo spontano, kako samo žene znaju, nekoliko drugih. Sve su bile jednako zanimljive i logično su se nadovezivale. Bez njih profil moje sugovornice ne bi bio potpun. Jer, tko ne bi čuo priču kako je supruga i majka dvojice sinova koju je pola života mučila anemija iako je udana za mesara, što u narodu nekako ne ide jedno s drugim i koja je prije tri desetljeća pobijedila karcinom dojke ali se uvijek doživljavala zdravom ženom, iz čista mira čudesno popravila krvnu sliku i postala članicom Kluba dobrovoljnih darivatelja krvi.
- Dva sam puta bila na skijanju i kad sam se vratila, provjerila bi krvnu sliku i oba puta se poboljšala. Zaključila sam da bi to moglo biti do nadmorske visine i da se krvna zrnca obnavljaju, ne od spize, nego od šetnje po planinama. Malo - pomalo, došlo je do toga da prvi put dadem krv, pa drugi, treći... sad ne mogu iščekati da prođe četiri mjeseca jer je organizam spreman za to - otkrila je Anita.

Od Drniša do Drniša - preko Zagreba, Splita i Šibenika

U priči se vratila u svoje drniško djetinjstvo u kojemu je svirala klavir i pohađala satove baleta kod Ane Roje, da bi se nakon osnovne škole i one dvije "šuvarovske" srednjoškolske godine odlučila za nastavak školovanja u Zagrebu. Nigdje u Hrvatskoj nije u to vrijeme bilo škole za zubne tehničare osim tamo, a moglo se upisati samo 30 učenika. Drnišanka bez veze i poznanstva upala je iz prve i u školu i u ženski Đački dom medicinske škole i tamo, pod paskom odgojiteljice koja je za nju i još devet djevojaka bila zadužena, dočekala diplomu. Zapravo, i prije diplome su joj posao ponudili Dom zdravlja u Zagrebu i Vojna bolnica u Splitu. Odabrala je Split, a u deset godina rada upoznala sve tadašnje eminentne zubare i tehničare u gradu pod Marjanom. U međuvremenu je izbio rat i u takvim teškim okolnostima stigla joj je poslovna ponuda iz Šibenika od dr. Veljka Grčića koji se vratio iz Švicarske i otvorio ordinaciju i laboratorij.


- Nećkala sam se. Ma di ću, mislila sam se, sada u Šibenik kad sam stekla tako drage kolege koji su mi se u progonstvu iskazali u svemu. Dici su kupovali robicu i pomagali na sve načine. Ipak, i muž i dr. Filip Kovačić sa posla su me savjetovali da uzmem misec dana neplaćenog i za to vrime provjerim kako ću se snaći. Dođem kod tog doktora, a on čovik doša iz Švicarske, u prostoru sve najmodernije, ja tu nisam znala ni radit. Na kraju sam kod njega vodila laboratorij i posal nije moga bit bolji. Ipak, kad je završija rat vuklo me je da se vratim u Drniš i otvorim vlastiti zubotehnički laboratorij. Nema nekretnine koja nije bila pod hipotekom i sa moje i sa muževe strane i nema onoga ko se nije čudija takvoj mojoj odluci. Al ja sam napravila kako sam naumila. Tako je laboratorij radio sve do prošle godine kada sam se, nakon 15 godina, jednostavno štufala. Nešto je puklo u meni i rekla sam sinu: moja ruka više neće napravit zub. Mali, ovo će bit apartman! Pa ti nisi normalna, reka mi je. Kakvi gosti u Drnišu? Al, evo, za misec ipo dana laboratorij je pretvoren u apartman kojemu gosti daju same desetke. Stižu turisti iz Californije, Brazila, Novog Zelenda, Južne Afrke... Još da mi je znati jezike... Ne znam, ali gostima opet nekako objasnim. Kako - to je već druga stvar. Ima jedan kafić u blizini i onda me ti mladi slušaju. Dica padaju od smija. Spasim se kad dođe neko domaći. Ispričam se onako ljudski. A šta imaš glumit? Život nam je tako kratak...- Anita mi je na najjednostavniji način približila jedan od svojih osnivnih životnih postulata.

Lakirane cipele za planinu

Kakve veze planinarenje ima sa sapunima i kremama saznala sam šetajući sa sugovornicom do Gradine i oko same utvrde koja se pomno restaurira. U planinarske krugove ušla je, ispada, krajnje nevoljko prije 15-ak godina posredstvom predanog šibenskog planinarskog entuziasta, pokojnog profesora Ive Antunca i Jagode Karađole. Radije je u početku birala dočekivanje planinara kod kuće uz fritule i domaći čaj.


- Sa Dinare bi se vratili šporki i umorni, poligali bi po podu... S vama ću, rekla bi im, jedino ako smaknem s pameti. Ali, kako nagovaranja nisu prestajala, konačno sam pristala na prvi izlet i pošla u napola lakiranim cipelicama i najlonkama. Možete zamisliti kakva sam se vratila. Tri miseca sam nakon toga išla i stalno mislila - jesam li sada mogla sidit u kafiću i pit kavu, nego ići po toj glupoj planini. A onda se iz čista mira sve to preokrenulo u mojoj glavi. Planina je postala zadovoljstvo, srića i rasterećenje, misto na kojem se zaboravljaju svi problemi. Priroda bi ih raspršila. Ubiješ se fizički, ali zaspeš ko klada. Ja, gradsko dite, odraslo u stanu došla sam do faze da se u planinama savršeno snalazim, da mi je orijentacija jedan od najjačih aduta, da mogu voditi ekipu od 40 planinara... Da mi je to neko reka da ću dočekat, rekla bi mu da je lud - nasmijala se Anita.

Prozirni dječji sapuni s igračkicom

I tako smo u šetnji, uz povremena zastajanja na vidikovcima Gradine u priči došli i do bilja s kojim je Anitu "zarazila" pokojna Davorka Pamuković, dugogodišnja tajnica PD "Promina".
Bila je vrsna poznavateljica biljaka, mjesta gdje rastu i vremena kada ih se treba brati. Počela je tako Anita s čajevima, a kako je obitelj u međuvremenu postala i pčelarska i smiljarska, jedno se s drugim nadopunjavalo, a lepeza mogućnosti širila.
- Ni jedanput se čaj nije kupija u zadnjih deset godina. U početku su dica gledala i smijala se kad bi se vratila s deset kili
šepurike koju bi osušila, ali kad bi ujutro zamirisao čaj, bila je to druga priča. Onda sam kroz jesen odlazila na branje maslina u Miljevce i osigurala djevičansko maslinovo ulje. Od pčela smo dobili vosak koji je kvalitetom neusporedivo bolji od kupovnoga i tako sam se počela baviti najprije kantarionovim uljem, pa izradom sapuna od ljekovitog bilja, a onda i krema od prirodnih sastojaka. Osim smilja, lavande i nevena za koje dobivam komplimente od prijatelja i kupaca, sada pripremam i kremu od stolisnika za bolna mista, kolina i zglobove. Nedavno sam počela raditi i sapun i kremu na bazi kozjeg mlika. Al šta je problem u Drnišu - sad nemam tih etiketica za proizvode. Nestalo je, pa tribam ić u Split, u Split ne mogu ić jer mi je svaki dan smjena gostiju. Naručila sam ih na internetu, ali su mi krivo poslali - pripovjedila je Anita o poslovnim brigama slažući pred nama kremice i sapune svoje "Pčelice".


- Ovo je od himalajske soli sa prirodnim travama - odlična je za piling, ova sadrži medicinski ugljen i savršena je protiv akni i problematične mladenačke kože, sad sam počela raditi i prozirne dječje sapune u koje namjeravam staviti neku igračkicu da dicu ne triba natiravati da peru ruke... Ima još ideja, al pomalo. Ne radim ja toga puno. Sve su male serije. Ako ne prodam - poklonim. I znate šta-ne volim kad se sapuni i kreme drže u kupatilu kao neki suvenir. Nek se koriste tako da mi ljudi kažu svoja iskustva. Jer, naštetit ne mogu. Samo pomoći. A suveniri nek skupljaju prašinu - nasmijala se na kraju unikatna Drnišanka.

Zajedno i direktori i spremačice

Jedanput tjedno makar na nekoliko sati svima bi, reče Anita, savjetovala boravak u prirodi. Ne moraju to biti tko zna kako udaljena odredišta. I sama, kad organzira izlete, ne izabire previsoke i prezahtjevne ture. Bitno joj je, dodaje, da na ruti postoji i dom.

- Želim zajedno sa drugima uživati u tom danu. Ponesemo nešto za isti, i šta je zanimljivo, svak ide nešto tuđe. Ja ne znam jesam li u planini ikad svoje ila. Neko ponese pancete, neko sira, neko nešto ispeče i tako, skupi se za sve. Prije nego šta krenemo kava se popije u bilo kojem kafiću, a kad se vratimo ponovi se procedura s tim da je, uz rezime dana, neko na pivi, neko na kavi. A koliko sam puta promatrala ljude na planini. Svi su ko jedno, i oni od 17 i drugi od 70 godina, i direktor i spremačica...To me oduševljava. Sve funkcionira predobro, kao da se svi zajedno znate sto godina. Tako će vam ispričati ko god planinari - uztvrdila je raspoloženo.


Naslovnica Zanimljivosti

Najčitanije

PLAYBOY ZEČICA IZ PRIMOŠTENA Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!

Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!
Kaže se prvo pa muško, a Eni Friedrich bilo je prvo pa – Playboy! Primoštenka sa zagrebačkom adresom pravog prez...
Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!