Legendarni 'Tijat' brod je s dušom: Napravili smo jednu đitu s pomorcima od Šibenika do Vodica, preko Zlarina i Prvića

Solidnu, mudro sročenu pouku o kakvoći proizvoda dobio sam u prvome gimnazije i to na satu predvojničke obuke, u socijalizmu ozbiljnog školskog predmeta. Upitali smo predavača, šjor Danila Trivu kako to da je od svih vojničkih pušaka "na kračun" s kojima je škola raspolagala za učeničke vježbe gađanja, najpreciznija bila jedna originalna njemačka "mauserka" s utisnutim Wermachtovim orlom po kojoj je bivša država kasnije proizvodila isto oružje s oznakom M-48.

– Zato što je Švabo za sebe pravio! – odgovorio je profesor kratko, skinuo naočale i pogledom obuhvatio razred da ispita kakav su dojam ostavile njegove riječi. Vau! – pomislili su pubertetski ljubitelji mirisa baruta, u sebi se nadajući da će upravo njih na skradinskome strelištu dopasti ta "švabica".

Pričam o toj davnoj epizodi iz srednje škole našem glavnom domaćinu na trosatnoj điti linijom 505, od Šibenika do Vodica, preko Zlarina i Prvića "Jadrolinijim" brodom "Tijat". To je zapovjednik, kapetan Srećko Klobučar, jer smo se dotakli i motornog srca te čelične, zakovicama spajane starine, najvremešnijeg u floti državnog brodara, s pune 64 godine u morskoj brazdi. Izgrađen je u Splitu 1955. kao "Ohrid", a u njega i njegova dva blizanca, koji više ne plove, bio je ugrađen njemački Sulzerov motor od 450 konjskih snaga, koji je u strojarnici i danas. Kucka i klacka jednako pouzdano kao prvoga dana, nepoderiv poput one "mauzerke". Vau! Tehnološki razvijeni stalno osvajaju, ako ne oružjem, onda proizvodima, a ovaj nipošto nije bio "Nutella" za istočne Europejce. No, imali smo i mi Hrvati konja za utrku u tome proizvodnom poduhvatu, pa je Sulzer, uparen sa serijom odličnih brodova osmišljenih od domaćih brodograditelja, bio pun pogodak za naše more i otoke, podsjeća kapetan Klobučar dok sjedimo u brodskoj trpezariji.

A upravitelj stroja, Tonći s Dugoga otoka (inzistira jedino na imenu), i sam se čudeći trajnosti makine za koju je odgovoran, dodaje da je stari motor ne samo neuništiv nego također štedljiv: dnevno prevale 89 milja, a Sulzer, zajedno s rezervnim motorom za proizvodnju elektrike, proguta svega "600 i nešto litara D2". I to je dokaz, dopunjuje kapetan Klobučar, da je brod, kako se obično kaže, "dobro pogođen". Drugim riječima, razmjerno maleni "Tijat" odlikuje se velikim maritimnim osobinama.

Uostalom, u cijeloj zemlji se čulo da je prvih dana siječnja 2017. kada je orkanska bura nosila sve pred sobom jedino "Tijat" probijao zakuhalo more, ustrajan poput mazge na liniji Šibenik – Zlarin – Prvić – Vodice. Za to vrijeme katamarani i trajekti ostali su vezani za kraj, ostavljajući odsječenima najudaljenije škoje, Žirje i Kaprije, prisjećamo se i te epizode. Jedva je zapamćeno da koji od tih slavnih brodova zbog vremenskih uvjeta nije doplovio na odredište, zato i potonja epizoda za posadu "Tijata" nije nikakva iznimka, nego pravilo.

Romantična plovidba

Lako je putnicima – oni se u vrućim danima lambikaju na dvije "Tijatove" palube guštajući u romantičnoj plovidbi, dok oštra prova razgrće more brzinom nešto većom od 10 čvorova. No, posadi je čelični brod dom – spavaonica, blagovaonica i kupaonica 15 dana u mjesecu, a onda su isto toliko slobodni. Ljeti jedva staju – od pet ujutro do 23 sata, kada odlaze na počinak i ranim jutrom opet iznova: pet dvostrukih tura ove rute koja traje tri sata, uz nešto predaha. Kapo makine Tonći gromada je od čovjeka i u njegovoj nevelikoj kabini sigurno mu je teže nego sitnijim kolegama:

– Jest, svatko ima svoju kabinu, no "klima" je jedna i hladi sve, pa ostavljamo otvorena vrata… Iscijedi ovakav brod čovjeka, govori, i ma koliko toplih emocija i romantike bilo ispleteno oko "Tijata", ipak je nakupio desetljeća i sigurno će ubrzo u raspremu. Pri kraju je sve na njemu, to je neminovno, a najbolje bi bilo da u drugom životu ovaj brod vozi turističke đite – objašnjava Tonći i nikako se ne da navući na tanak led pa izreći kakvu zamjerku upravi državnog brodara.

Jedan putnik za Prvić, poznat čovjek s kojim sam razgovarao prije partence iz Šibenika kazao mi je, uz obvezne pohvale uslužnoj posadi koja se srodila s otočanima postavši im kao svojta, da je kompanija u zadnje vrijeme ljudima na "prvoj liniji" srezala neke dodatke, poput dnevne novčane stimulacije za navigavanje na starijim brodovima nižeg putničkog standarda i smještaja posade.

– E, da, odgovara Tonći smijući se, znam ja dobro da s novinarom na brodu mogu biti jedino u minusu… Jest, ponečeg što je bilo više nema, štedi se, no plaća je redovita… Imao bih sigurno nekoliko puta više da plovim na strancu, ali što je tu je. Kod kuće smo, a do mirovine je još koja godina…

– Kao posvuda, i kod nas ima dobrih i manje dobrih stvari – zaključio je diplomatski kapetan Klobučar i poveo nas do komandnoga mosta. Njemu je sadašnje zapovjedništvo na "Tijatu" u drugom navratu, započelo prije dvije i pol godine. Prvi put plovio je od 2003. do 2008. Rođeni je Ličanin (1966.) iz Kosinjske doline, odrastao pored rijeke Like i ne voli baš pitanja poput onoga kako to da se kontinentalac odlučio za profesiju pomorca, jer ispada da ljudi podalje od mora nisu za to. Što bismo tek rekli za neke rođene primorce, a duša im je od mora na stotine kilometara daleko!?

Idealan brod

Klobučar s obitelji živi u Lošinju, pa bi bilo logično da je zapovjednik na "Premudi", nešto većem od "Tijata" iz nekadašnje flote "Jadrolinijih" staraca koja brodi tamošnjim akvatorijem, a uz nju je na dubrovačkim "Elafitima" još preostao brod blizanac "Postira"?

– Bilo je tako, zato sam s obitelji i doselio u Lošinj, no uprava je tako odlučila, idemo dalje – nasmijao se kapetan, a taman smo pristajali u Prvić Luku. Doslovce, to je komadić, prconjak rive od svega nekoliko metara dužine na glavi lukobrana, a treba pristati tako da se drvena skala spusti po sredini, dok prova i krma debelo strše izvan mjere pristana... Sada, po ovoj buri, manovra i nije nešto, govori kapetan, savršeno usklađen s timunjerom Zdenkom Lovrićem s Pašmana. Mogu oni to i zatvorenih očiju, barem tako izgleda promatraču, no po levantu, koji krmu nosi od rive, operacija je delikatnija, objašnjava Klobučar.

Ne okrene li se timun dovoljno lijevo, ode prova na suprotnu stranu preko mjere, brod zađe unutar vale... Da se to dogodi, skršili bismo sve ove nautičare privezane uz rivu i začas imate havariju, opisuje zapovjednik trapule koje putnik neće ni primijetiti. Ne bi se reklo na prvi pogled, no ova ruta od vale do vale, s manovrom svakih deset minuta puno je zahtjevnija nego što izgleda, tvrde domaćini na "Tijatu".

Noću, to je prava jeza – pristajanje na neosvijetljenoj rivi, ovoj u Luci naročito, a ni vodička nije za pohvalu. Zapravo, osim zlarinske, upravo monumentalne rive, koja je još od stare Austrije najveća od svih na hrvatskim otocima, i neloše Šepurinske preostale u pogledu sigurnosti jedva prolaze kroz iglene uši. No, zato je presudna vještina "Jadrolinijih" pomoraca koju će znalac odmah prepoznati.

– Nema tome puno, nakon manovre u Prvić Luci priđe mi jedan putnik, iskreno začuđen, i upita na engleskome: "Kako ste tu uopće pristali!?" – prepričava zapovjednik susret sa Škotom, iskusnim kapetanom koji se nimalo nije dvoumio skinuti kapu pred hrvatskim kolegama u znak poštovanja.

– Kako god okrenuli, "Tijat" će ovu liniju održavati barem još tri godine, do isteka koncesije. Bilo je pokušaja da je preuzmu drugi prijevoznici s plovilom drukčijeg tipa, no ubrzo su odustali – ipak je ovaj brod idealan za naše škoje! – kazao je kapetan Klobučar na rastanku u Šibeniku, nakon trosatne đite.