MOJ grad TV novinarka Sanja Jurišić HTV zamijenila Novom TV, a Šibenik Zadrom: Nije Zadar Irska da me puca nostalgija, ali već mi fali ćaćina spiza!

MOJ grad

Ako ikome njegov posao - dobro stoji, onda je to svakako Sanja Jurišić, pripadnica mlađe generacije šibenskih novinara, odnosno novinarki.

S tom će se konstatacijom zasigurno složiti gledatelji Nove TV na kojoj odnedavno radi. Novo zaposlenje značilo je za nju i preseljenje u novu sredinu, preciznije u Zadar, no to nikako ne znači da je, kao u Mišinoj pjesmi, trajno ostavila šibenske kale ili da je se na njima neće sresti. Dapače. Šibenik je i dalje njezino povremeno radno odredište. I privatno. Zapravo, jedno od njih. Ili kombinirano. Slučajni susret rezultirao je - tekstom. Jer zašto bi, na primjer, transferi sportaša bili vijest, a novinara ne bi?! I tako, pitala sam Sanju, onako u dahu, kako se snašla u novoj sredini, je li pronašla stan s pogledom na more ili portun, kakvi su susjedi, ima li dobrih mjesta za izlaske u blizini, kako su je prihvatile nove kolege i je li upoznala ekipu iz drugih redakcija. Razgovor je potekao "sanjistički", bez previše razmišljanja i konstruktivnih stanki.

Brzo našla 'svoj' kafić

- Nemam stan s pogledom na more, ali imam sedam minuta pješke do mora. Tako da se ne žalim. Često znam kazati kako Dalmatinci, više od ičega, osjećaju pripadnost moru. A ja sam definitivno jedna od tih. Susjedi su divni, gledaju Novu TV, jedna mi je gospođa prije koji dan ponudila i ručak jer "mala, puno radiš“, a druga susjeda je tu zatreba li što od alata. Pri pronalasku stana, imala sam ludu sreću da sam, uz pomoć zadarskih prijatelja, pronašla stan u neposrednoj blizini redakcije, tako da mi je sve nadohvat ruke. Iza mene je tek nekoliko zadarskih tjedana, ali već imam kafić za ritualno ispijanje prve jutarnje kave uz novine, i bakicu za jaja i špinat. To mi je nekako podloga bez koje se u drugoj sredini ne može ni započeti život. A život u novom gradu mi, prije svega, olakšavaju moji najbliži suradnici, dvojica kolega snimatelja Kruno Matošević i Mihovil Govorčin, ali i kolege iz drugih redakcija. Uskočili su odmah s kontaktima sugovornika i savjetima. Već sad kolegicama i kolegama iz Zadra, barem ovima koje sam dosad upoznala, mogu samo reći – hvala! - odgovorila je Sanja na lavinu početnih (pod) pitanja.

O tome nedostaje li joj Šibenik, materina spiza, kvartovski kafić, šibenska ludost, prostodušnost i grezost ili išta nešto, samo se nasmijala.

- Na to pitanje često zakolutam očima: ma nisam otišla u Irsku, već u Zadar! Nedostaje mi ćaćina spiza! I ne zezam se, kod Jurišića se ćaća latio kuhače, na maminu radost. Naravno da mi nedostaju i obitelj i prijatelji, ali u današnje vrijeme, sa čudima tehnologije, lakše se i kilometarska udaljenost prebrodi. A imam i rođake u Zadru, stalno zovu treba li mi što. Ludost i grezost? Ma to Šibenčani nose u sebi i na Mars! Često znam objašnjavati ljudima taj šibenski karakter. Veliki Arsen Dedić je to najslikovitije secirao u jednoj rečenici – "je da jesu mrvu grezi, al' su dobre ćudi“. I to je to, na kraju svake balade najbitnije je da si dobar čovjek.

Priča o radnicama Revije

. Koji ti je bio prvi radni zadatak? Jesi li, unatoč iskustvu i navici, imala tremu?, zanima nas...
- Prvi radni zadatak odveo me u Šibenik! Naime, posao na Novoj TV mi je i proširio, da tako kažem, područje djelovanja. Tako da su moji tereni – Šibensko-kninska, Zadarska i pola Ličko-senjske županije. I kad me dnevna urednica prvoga radnoga dana pitala koju temu nudim, bilo mi je logično, s obzirom da sam počela raditi na Praznik rada, da ponudim priču bivših Revijinih radnica. U Šibeniku je to, manje-više, poznata priča, no ostatak Hrvatske ne zna da i Šibenik, nažalost, ima svoju "Kamensko priču“. Sramotno, te radnice svoje plaće čekaju 18 godina. Jedan je to od najduljih stečaja u Hrvatskoj, ročišta za prodaju se iz godine u godinu gomilaju, ne nazire se kraj.

Nakon što je prilog emitiran u Dnevniku Nove TV, zvale su me radnice, zahvaljivale mi. A kad se na taj način priča zaokruži, onda znaš da si dobro napravio posao. I imala sam tremu, naravno, upitnik nad glavom – hoće li se urednicima svidjeti finalni proizvod. I oni mene, i ja njih, još moram upoznati. A u ovom poslu je najbitnije da ta relacija urednik-novinar funkcionira. Dalje se priča sama od sebe slaže - prisjetila se moja sugovornica koja, zanimljivo, voli javljanja uživo za razliku od mnogih televizijskih kolega koje već na spomen takvih javljanja hvata nesvjestica.

- A valjda volim taj adrenalin uoči uključenja! To "zbrajanje“ u glavi imaš li sve potrebne informacije, posljednji potez ružem i zakopčavanje dugmeta na sakou prije nego što te kolega iz studija pita što imaš za reći-tumači Sanja i odmah priznaje:

- Lagala bih kad bih rekla da nemam tremu, ali kad prestanem imati tu pozitivnu tremu, nogometnim rječnikom rečeno, okačit ću kopačke o'klin. Nevjerojatan mi je gušt prenijeti gledateljima situaciju s terena, opisati im što si vidio i doznao, slikom im, uz pomoć kolege snimatelja, pokazati to o čemu im pričaš. Prvo javljanje ikad sam mislila da ću jedva preživjeti, a sad bi ih odradila 10 dnevno bez problema!
 

 

Studio ili teren? I zašto, pitamo...
- Teren! Ima studio svojih čari, ali teško da može pobijediti terenske nepredvidivosti. Na terenu se situacija može promijeniti iz minute u minutu. A to je ono što mom karakteru više odgovara.
Duša joj se, dodaje, puni u Zagori i na otocima, a sluti da će joj se ta ljubav prema mjestu sad dogoditi i s Likom.
- Ne volim uštogljene terene, volim reportaže. Volim kad od sugovornika nešto i naučim, a područja koja sam nabrojala kriju ta zrnca životne mudrosti. I svakom takvom budućem terenu se, baš onako iskreno, radujem - ozarila se moja sugovornica, Svaki teren je, veli, priča za sebe, i ako si kreativan, od svega se, smatra, može izvući – ono nešto.

- Televizijski posao je timski rad, gledateljima priču prenosiš slikom, i televizijski novinar bez snimatelja zapravo ne može ništa. Mislim da sam s dvojicom kolega snimatelja iz Zadra na prvu kliknula i to me jako veseli.

'Ko je sritan, ni u zahodu nije gladan'

Kako izdržavaš radni ritam – gdje se puniš energijom?
- Ma, ne mogu reći da se od posla umorim! Često zbog posla završim i negdje gdje ne bih nikad da ne radim to što radim, pa nekad budem i turist. Volim šetnju uz more, još upoznajem Zadar. Volim dobru knjigu, ponovno prelistavam Orwella zadnjih mjeseci, volim čašu dobroga vina, volim društvo... - nabrojila je Sanja.

Nakon preseljenja u Zadar, u svoju je "kolekciju" već pridodala i poneku anegdotu sa snimanja, s obzirom na karizmu da se uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ili - nevrijeme!

- Moja pokojna baka je često znala govoriti "ćerce, 'ko je sritan, ni u zahodu nije gladan“. Naravno, figurativno rečeno. Meni su takve situacije već toliko normalne postale da sam na njih i naviknula. Ali evo jedne svježe... Pratila sam nedavno "Wings for Life“ utrku u Zadru. Na startu je bilo 9.000 trkača, neviđena gužva na rivi. I prije same utrke uzela sam nekoliko izjava od sudionika, zašto trče i što očekuju od utrke? I nekoliko sati poslije, kad sam čula ime pobjednika, govorim snimatelju: eeej, pa mi imamo tog čovjeka i prije utrke! Dakle, među tom masom ljudi moj novinarski njuh ili kako vi kažete, karizma, privela je pred mikrofon pobjednika i prije sam utrke! Kad bolje promislim, nevjerojatno...

SAMO POZITIVA Osmijeh otvara sva vrata

Osmijeh, velik, iskren i zarazan, nema svatko. To zapravo na svim našim ekranima redom ima malo tko. Koliko osmijeh "otvara vrata" u nekim situacijama, utječe li na pristup sugovorniku?
- Baš vam hvala! Često nisam svjesna tog svog osmijeha i blagodati koje on nosi, ali onda i od sugovornika dobijem kompliment da zračim pozitivom i da eto, primjerice u anketi koju je ponekad i najteže napraviti, nisu htjeli dati izjavu, ali kad se nasmijem – pristanu. Naravno, smijemo se ovisno o situaciji, ali uistinu mislim da nas osmijeh, i pozitivne misli mogu izvući i iz onih ružnih životnih situacija.


--- lead
Ludost i grezost? Ma to Šibenčani nose u sebi i na Mars! Često znam objašnjavati taj šibenski karakter. Veliki Arsen je to secirao u rečenici – 'je da jesu mrvu grezi, al' su dobre ćudi'. I to je to, na kraju svake balade najbitnije je da si dobar čovjek

Naslovnica Zanimljivosti

Najčitanije

PLAYBOY ZEČICA IZ PRIMOŠTENA Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!

Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!
Kaže se prvo pa muško, a Eni Friedrich bilo je prvo pa – Playboy! Primoštenka sa zagrebačkom adresom pravog prez...
Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!