Između serije i stvarnosti Nakon odgledane zadnje epizode HBO-ova hita, novinarka 'Slobodne' prisjeća se boravka u gradu duhova: Kolonija atomskih fizičara, liječnika i inženjera još uvijek prati posljedice katastrofe, evo kako danas izgleda Černobil

Između serije i stvarnosti

Grad, priznajem, nisam prepoznala.

Možda i zbog toga što Pripjat u HBO-ovoj seriji "Černobil" izgleda kao sasvim pristojno mjesto za život. Portretiran je kao nov, čist, uredan i moderan.

Arhitektura prati ravne linije, stambeni su blokovi ukusno omeđeni zelenilom, a staze kroz parkove pedantno popločane. Njima školarke odlaze na nastavu, a obitelji se šetaju družeći se na svježem zraku.

Živjeti u jednom takvom "atomskom" gradu u Sovjetskom Savezu – Pripjat u Ukrajini osnovan je 1970. godine kako bi okućio 50-ak tisuća ljudi poslom vezanih u obližnju nuklearnu megaelektranu – u to doba mora da je bila prilična povlastica.

Taj grad, međutim, nema ništa zajedničko s Pripjatom koji ja poznajem. U njemu, naime, nema veselih školarki, ravnih linija ni uređenih šetnica.

Pusto je to mjesto koje je "proždrla" zelena džungla. Divovska stabla koja rastu iz betona. Grmlje koje je progutalo skaline. Mahovina koja se zalijepila na zidove. Raslinje koje niče po portunima, katovi koji se ruše pod pritiskom korijenja.

Oker boje stambenih zgrada nema više ni u tragovima. Nuklearka je od Pripjata udaljena tek tri kilometra – ne više nego što Pujanke dijeli od splitske Rive.

Trideset i tri godine nakon što je jezgra reaktora odletjela u zrak, Pripjatom se slavodobitno razlijevaju sve nijanse zelene. Priroda je tu pobijedila čovjeka.

Hotel "Polisja" – isto ono mondeno konačište u kojemu je netom nakon katastrofe odsjeo tadašnji zamjenik direktora Instituta za atomsku energiju Valerij Legasov – u tome nije iznimka.

Izvana izgleda kao betonska kulisa neke od scena iz "Jurskog parka", iznutra kao obična štala. Nema, naravno, ni traga šanku uz koji je Legasov, još pod dojmom onoga što je vidio u elektrani, s knedlom u grlu, bračnome paru odgovorio da se nemaju zbog čega brinuti. "Bračnome paru" kojega su, poslije će se ispostavili, glumili špijuni KGB-a zaduženi da pomno prate svaki njegov korak.

Nakon što je, s trideset i sedam sati zakašnjenja, naređena evakuacija stanovnika Pripjata, područjem su tjednima, tako bar tvrde urbane legende, krstarili pljačkaši. Koji su, kaže dalje usmena predaja, madrace s kreveta, umivaonike iz stanova, tranzistore i ostale vrjednije stvari – zajedno sa svom silom radijacije posijane iz nuklearke koja je nosila Lenjinovo ime – "na crno" prodavali u 90 kilometara udaljenom Kijevu. Sve dok ionskom zračenju napojeno područje oko nuklearke i službeno nije postalo zabranjenom zonom. Dok vojska nije stavila rampu, montirala ogradu i 2600 kontaminiranih četvornih kilometara blokirala od ostatka svijeta.

Druga verzija govori da je Pripjat, zapravo, propisno popljačkan tek devedesetih, u doba nakon što se sovjetski gigant sunovratio u propast, a kontrola na rubovima "zone" oslabjela. Nešto od tih priča o lopovima mora da je istina. U hotelu smo zatekli tek oljuštene zidove, uništene prozore i bezvrijedan inventar. Među njim, i brojne portrete Marxa, Lenjina i tadašnjih socijalističkih funkcionara. Oni valjda nisu bili na cijeni.

U obližnjoj koncertnoj dvorani ostao je jedino klavir. On je valjda bio prevelik da ga se prošverca. U sportskom centru na mjestu stoji bazen sa skakaonicama. Umivaonici, pa i poneke cijevi, već su odavno odneseni.

Pošteđene su ostale škole i dječji vrtići. Otuda uglavnom i prizori lutkica i razbacanih školskih knjiga kojima vrvi Instagramov hashtag o Černobilu. Ni oni, valjda, na crnoj burzi nisu postizali neku vrijednost.

Loše nije prošao ni lunapark. Dječji svijet zabave s golemim kotačem, autićima na sudaranje i vrtuljkom još je uvijek na svojem mjestu. Tu je sve ostalo kako je i bilo.

Oprema je bila glanc nova. Svečano otvorenje bilo je dogovoreno za Praznik rada 1986. godine. Četiri dana prije u elektrani u Černobilu dogodila se nesreća. Grad je evakuiran, a lunapark je ostao uskraćen za posjetitelje. Danas stoji kao sablast. Relikt jednog uništenog svijeta.

I rijeka Pripjat našla je svoje mjesto u kadrovima HBO-ove serije. Široka, tamnoplava, neprozirna. Ulijeva se u najveći ukrajinski rezervoar pitke vode. Na obalama zahrđali kej, ostaci klupa i stolova i drvena nastamba, nekada kafić ili restoran – napola potonuo u rijeku. Posljednji su to tragovi čovjekove prisutnosti na obali. Šetnicu je odavno progutala šikara.

Provlačimo se između dva grma. Dozimetar pojačava svoj signal. Vrijednost na ekranu prelazi brojku 67. Riječ je o mikrosivertima, jedinici kojom se mjeri količina ionizirajućeg zračenja. Negdje na zemlji leže ostaci radioaktivne prašine. Iste one zbog koje Pripjat neće biti naseljiv idućih dvadesetak tisuća godina. I iste one koja je na "mostu smrti" – s kojega su u prvoj epizodi "Černobila" građani Pripjata gledali stup plavičastog svjetla kako se diže nakon eksplozije u nuklearki – već u prvom naletu odnijela stotine života. Černobilski tumori ne praštaju.

Nisu uvijek nužni zmajevi ni noćni jahači da ljudima slede krv u žilama. Koji put je dovoljna tek surova stvarnost.
Pripjat je zato grad duhova. Nismo naišli ni na ljude, ni na životinje. Iako podaci govore da je životinjski svijet, nakon što su se iz "zone" povukli ljudi, nabujao do nevjerojatnih razmjera. Ukrajinci ispod glasa govore da se meso divljači ustrijeljene u zabranjenom području i nabildane godinama radijacije uredno poslužuje na stolovima kijevskih restorana. Navikli su da se neugodne istine skrivaju, pa su sad skloni vjerovati i u najfantastičnije scenarije.

Obližnji Černobil, gradić naslonjen na samu elektranu, nije ni pust, ni zapušten. Mala kolonija atomskih fizičara, liječnika, inženjera, biologa i danas prati i bilježi posljedice katastrofe.

Sam gradić je uredan i čist. Ima trgovinu koja se, ni po izgledu ni po ponudi, ne razlikuje od onih koje su dominirale u SSSR-u. Ima spomenik poginulim vatrogascima, ljudima poput Vasilija Ignjatenka koji su, bez ikakve zaštitne opreme, poslani da gase radioaktini požar. Ima i zaostale opreme kojom su likvidatori pokušavali čistiti radioaktivne ostatke jezgre. U njihovoj blizini – zbog pojačane količine zračenja koje su zadržali – dozimetri još uvijek "polude". Ima i "groblje mjesta" s križevima koji nose imena sela koje je černobilska katastrofa izbrisala s lica zemlje. Bar njih osamdesetak, sve odreda evakuiranih u opsežnoj vojnoj operaciji nakon nesreće.

Područje oko reaktora, za razliku od sati i dana koji su uslijedili nakon eksplozije, više nije opasno za život. Blizu ograde na ulazu motaju se vojnici, radnici na održavanju i posjetitelji zaluđeni "dark" turizmom.

Iznad reaktora br. 4 – onog čiji je krov 26. travnja 1986. odletio u zrak – blješti novi "sarkofag". Polukružna čelična kupola "začepila" ga je s vrha. I zatvorila 200 tona radioaktivne jezgre, 30 tona radioaktivne prašine i 16 tona urana zaostalih nakon katastrofe. U pothvatu epskih razmjera novi je sarkofag više od deset godina građen stotinjak metara dalje. A onda 2016. godine na posebnim šinama "doguran" do njega.

Štitit će, kažu, bar idućih stotinu godina. Za poslije ionako nitko ni ne pita.

Naslovnica Zanimljivosti

Najčitanije

PLAYBOY ZEČICA IZ PRIMOŠTENA Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!

Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!
Kaže se prvo pa muško, a Eni Friedrich bilo je prvo pa – Playboy! Primoštenka sa zagrebačkom adresom pravog prez...
Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!