Šibenčani vole pse koji grizu – trend držanja takvih ljubimaca čak je u porastu. Ugrist će, a nisu argentinske doge, pasmina koja je nepravedno došla na udar javnosti kao ćudljiva i opasna, nakon nemilog događaja u Koprivnici, kada je novorođenče jedva preživjelo zube kućnog doga argentina. Da se čovjek prekrsti, "ugrizljivi" vrag uopće nije crn i krupan kao cane corso, veliki talijanski mastif, nego je bijel kao anđelak i zove se maltezer, malen i crnook, "mišu do ramena, žabi do koljena".
Statistički, malteški psić najčešće zarije zube kome u ruku ili gležanj, a ovih snažnih frajera, "argentina" i corsa, jedva da ima na listi napadača. U tom pogledu, prema očnjacima maltezera koji bljesnu dok trepneš okom, no bez osobite štete, ti veliki prave su bebe, tvrdi dr. Ivica Ukić, direktor Veterinarske ambulante "More", najveće u županiji, a prema veličini radnog prostora i stručnim dosezima osobito na području endoskopije, poznate i u zemlji.
Najviše mješanaca
Dr. Ukić potvrđuje da i Šibenčani slijede modu i preferiraju malene kućne pse, a maltezeri među njima prednjače. Zapravo ljudi koji sve više drže pse u stanovima ponašaju se logično. Manji pas je praktičan, zauzima manje prostora i lakše je ukućanima s njime se zbližiti, a socijaliziran pas znači i da je manje agresivan. Na širem gradskom području sigurno ima barem 2,5 tisuća uredno registriranih, dakle čipiranih pasa, a na području županije ih je ukupno oko četiri tisuće. U točan broj dr. Ukić nema uvida, no navedene brojke dosta dobro odražavaju točno stanje, a primat maltezera, kada je riječ o čistokrvnim psima, vidi se i prema broju novoprijavljenih jedinki u ambulantu "More" u lanjskoj godini. Maltezera je 47, labradora 35, njemačkih ovčara 21, zlatnih retrivera 20, također malenih shih tzua 19, istarskih goniča 14, jack russell terijera 16 (opet malen pas), stafordskih terijera 14 i 11 cane corsa. Ipak je u evidenciji najviše upisanih mješanaca – čak 242, što je, prema dr. Ukiću, također sasvim povoljan pokazatelj, dobrim dijelom i kao rezultat sve raširenijeg udomljavanja napuštenih pasa.
Ovaj pregled čistokrvnih pasmina nije jedini, jer u Šibeniku postoji još jedna veterinarska ambulanta, no zacijelo su omjeri podjednaki i svjedoče o tendenciji držanja malenih i neopasnih pasmina, barem kada je u pitanju širi gradski prsten. Nekakav "top pet" su, dakle, maltezeri, shih tzui, zlatni retriveri, labradori i tek na petom mjestu njemački ovčari, koji najčešće mogu biti nezgodni, jer nisu baš ljubitelji djece i treba uvijek biti na oprezu. Uostalom, to su i službeni psi, ne bez razloga. Ove prve četiri pasmine pogodne su za držanje u stanu i sasvim je jasno da se ljudi na njih sve više odlučuju. Doduše, maltezer će najprije ugristi, no to je ipak malen psić.
Oprez s ovčarima
– Zadovoljan sam s ovom tendencijom porasta malih i dobroćudnih pasa kao kućnih ljubimaca. Ubode li dijete prstom u oko labradora ili retrivera, taj nikada neće agresivno reagirati. Veće pse, ipak, uvijek treba držati dalje od djece. Poznavao sam savršenog policijskog psa, njemačkog ovčara, o čijem sam zdravlju vodio brigu i njegov vodič mi je priznao da, ma koliko bio dobro obučen, nikad mu ne može u potpunosti vjerovati. Sa svim tim ovčarskim, naročito pastirskim psima, treba biti naročito oprezan i ne smije ih se ostavljati bez nadzora. Treba odgovorno uvažavati pasminske odlike – govori dr. Ukić.
I on je ljubitelj pasa. Imao ih je nekoliko, od labradora, preko shih tzua do francuskog buldoga danas. S labradorom, naglašava, mogao si što hoćeš, stoički je trpio dječje maltretiranje, a shih tzu, također malena pasmina, djecu nije podnosio. Ta je kujica imala tri kila, a da je težila 50, ubijala bi – prisjetio se dr. Ukić kroz smijeh, dodajući da i pekinezeru nije mrsko ugristi, tako da se najviše onih koji grizu poredalo u perolakoj psećoj kategoriji.
To i ne čudi s obzirom na to da je svijet iz perspektive tih malešnih pasa velik i prijeteći. Ni dr. Ukić više nikad ne bi držao većeg psa od francuskog buldoga, koji je s ljudima i djecom upravo odličan, a žešći znade biti prema drugim psima. Zapravo, kazat će, na šibenskom području jedva da ima pravih psećih ugriza, svega dva-tri godišnje. Službeno, kao ugriz se bilježi i ogrebotina kandžama.
– Ljudi najmanje stradaju kao namjerne žrtve pasa, a gotovo u pravilu budu ugrizeni onda kada pohitaju razdvajati zavađene životinje, pa u gunguli nalete na pseće očnjake – iznosi dr. Ukić. A za argentinsku dogu i onaj nesretni događaj u Koprivnici kaže da je vrlo teško reći što se točno dogodilo. Međutim, dosta je siguran da pas nije htio napasti novorođenče, nego ga samo izvući iz kolijevke. Jer, da nije bilo tako, da je ugrizao čvrsto, napadački, bolje je i ne pomišljati što bi se dogodilo; to je snažan pas jakih čeljusti i usmrtio bi na mjestu toliko maleno dijete bez ikakve sumnje.
Odgovoran je vlasnik
– Naravno, odgovoran je vlasnik zbog trenutka nepažnje, ne i namjere, a životinja nipošto nije kriva. Dijete je tek došlo u kuću, a psa svakako nije trebalo ostaviti bez nadzora i u svemu tome su ocrnjeni vlasnici i rasa. Pri tome je napisano dosta bedastoća, međutim, dogo argentino je u rukama dobrog vlasnika prava beba – govori dr. Ukić.
U Šibeniku, u središtu grada, žive takvi, izvrsno socijalizirani psi u jednoj obitelji. Pa i stafordski terijeri sasvim su krotki u dobrim rukama, jack russelli također su kvalitetni mali psi i drago mi je da ih ima, kao i velikih cane corsa. Nevjerojatno kolika je mirna beba taj pas, a potomak je rimskih bojnih pasmina koje su pratile legije i sudjelovale u bitkama – navodi dr. Ukić sa zaključkom da svaki pas treba nadzor, a druga je stvar ako se vlasnik sa svojim psom uporno neodgovorno ponaša.
Naročito ako taj spada u opasne rase a nešto se dogodi, tada psa treba tretirati kao oružje i u pogledu odgovornosti vlasnika, to je kao pokušaj ubojstva. Tako bih barem ja to regulirao da odlučujem – odrješit je dr. Ukić.
No, da će kinolozi, točnije nacionalni savez, potaknuti oštrije sankcioniranje neodgovornih vlasnika pasa, nakon umalo tragičnog događaja u Koprivnici, najavljuje Svjetlana Grubišić, vlasnica psećeg frizeraja u Bilicama i dviju lijepih srednjih pudlica.
U pripremi je peticija, a gospođa je i kinologinja te osvaja natjecanja sa šampionskom kujicom Mazom. Ljubav je počela s bijelim Maxom bez rodovnika, devetogodišnjakom kupljenim za dar njezinoj kćeri kada je imala 12 godina i postala dovoljno ozbiljnom da o psu vodi brigu. Potvrđuje da je sve više manjih pasa koji se ipak najviše njeguju i na tome valu otvorila je salon prije godinu dana, te sasvim solidno posluje.
Ljubomorni su
– Ako je pas genetski i pasminski oštriji, tada s njim treba pet puta više opreza. Vlasnik nije smio dopustiti da mu pas bez nadzora ostane s djetetom. Argentinske doge su lovačka pasmina za velike mačke, snažni su, no bit će maze ako ih se pravilno usmjeri. Ni malenom psu ja ne bih dopustila da ostane sam s djetetom – ističe Svjetlana Grubišić.
Redovito prati kinološku literaturu i naišla je na slučaj da se u SAD-u na novorođenče ustremila čak i malena meksička čivava. Riječ je o tome da su psi nerijetko ljubomorni, a kada u kuću dođe novorođenče, oni su već članovi obitelji i mogu se osjetiti potisnutima. Treba ih postupno upoznavati s novim članom i tada će sve biti u redu, no vlasnik je, i nitko drugi, odgovoran za dobro ponašanje svoga psa. Kućni ljubimac nije dijete, ali treba osjetiti pažnju i ljubav. Događa se, nažalost, pa i u mojoj bližoj okolini – nastavlja Grubišić – da ima pasa i s rodovnikom koji su kupljeni kao dar premalenom djetetu, te su nakon nekoliko mjeseci odbačeni i zanemareni kao stara igračka. Životare na lancu, što je zakonom zabranjeno, ali se slabo kontrolira i sankcionira, bez da ih se izvodi u šetnju i s njima komunicira kako bi trebalo za dobar duševni život psa. Trebat će nam još vremena da postanemo odgovorniji – tvrdi Grubišić.
– Recimo, često sam u šetnji sa svojim psima na šibenskoj šetnici i sve je u redu što se tiče ispravnih reakcija vlasnika u susretu s drugim psima. Međutim, problem je što neki ne uklanjaju izmet svoga ljubimca s pješačke staze, što bi bilo pristojno i obveza je, u krajnjoj liniji. Vjerujte, onda ja to redovito činim. Je li slučajno da se tako mahom ponašaju vlasnici većih pasa? Slično neobazrivo kao i vozači brzih, snažnih automobila na cesti, složili smo se.
Poštara za gležanj
I Svjetlanu Grubišić maltezeri su nekoliko puta dohvatili po ruci dok im je uređivala dlaku, i na to je već spremna. Doduše, već ima iskustva, pa procijeni kada treba inzistirati da vlasnik ostane s njom dok radi na psu. Ako je gazda nesiguran u discipliniranju, ona povisi glas, priprijeti mu prstom i pas se pokunji, bez iznimke.
– Ni jedan pas nikad neće ugristi da bi napao, nego iz straha ili da obrani sebe ili nekog bliskog – tvrdi Grubišić. Njezin srčani Max, doduše, nikad nije zario zube, osim što škljocne za upozorenje, najčešće ako procijeni da je ugrožena njegova družica Maza. Jednom je poštara – a koga drugog – samo držao za gležanj i režao. A kako i ne bi – objašnjava Svjetlana – kada je ovaj bez ikakve najave i pitanja na motociklu doslovce uletio u njihovo dvorište.
Kada sam čovjeku objasnila reakciju psa, shvatio je svoju pogrešku i poslije toga Max ga više nikad nije krivo pogledao, kamoli što drugo.
Prije je bilo više ugriza
U pogledu odnosa prema psima i njihovoj prisutnosti u javnom prostoru, Šibenčani napreduju u zadnjih 20-ak godina – ocjenjuje dr. Ukić. U vremenima kada je on bio momčić i kasnije, sredinom 70-ih i 80-ih, bilo je puno više ugriza, no o tome se uopće nije toliko govorilo, podsjeća.
Brojni su psi tada bili spremni na ugriz jer su živjeli na lancu, s njima se nije radilo, te se pri ulasku u mnoga šibenska dvorišta moglo očekivati da te pas "okrpi" bez velikog oklijevanja. Šetnja tih pasa bilo je puštanje da tumaraju gradom, no toga više nema, a promijenila se i gradska okolica, gdje također, kao nikad prije, ima pravih kućnih ljubimaca i tipičnih kućnih pasmina, premda i dalje pretežu lovački psi, najviše istarski goniči.
Kada je on počinjao s veterinarskom karijerom prije 25 godina, bilo je primjera da se psu kojeg je trebalo cijepiti nije mogao približiti ni vlasnik, kamoli veterinar. Riječju, zapuštene, zanamarene zvijeri na lancu u "kućici" koja je bila prevrnuta čelična bačva ili "fušta" za naftu! A takvi jadni psi najviše grizu. Dobro je svakako, ističe, što u Šibeniku djeluje Marko Čogelja, profesionalni trener i uči vlasnike pasa da sa svojim ljubimcima trebaju svakodnevno raditi da bi socijalizirano živjeli u gradu.
– Ljudi danas pse plaćaju, ima ih puno s rodovnicima, a i društvena klima je drukčija. Postali smo mekši i uljuđeniji i to je svakako dobrodošlo.
Pa dok se na ponašanje vlasnika i izbor pasmina, mahom dobroćudnijih pasa, nema što prigovoriti sugrađanima, dr. Ukić na šibenskoj šetnici primjećuje isto što i Svjetlana Grubišić: puno psećeg izmeta nasred šljunčane staze. Je li toliko teško ukloniti ga barem u suhu travu u okolnom kršu?