Talijan u Šibeniku Francesco Lombardi došao je u Krešimirov grad kao volonter i zaljubio se na prvi pogled: Pizza u Dalmaciji dobra je koliko i burek u Napulju

Talijan u Šibeniku

Kada je krajem 2017. godine došao u Šibenik da bi volontirao u udruzi "Mladi u EU", 30-godišnji Francesco Lombardi iz gradića Mondragonea u blizini Napulja nije ni slutio da će mu se dogoditi ljubav na prvi pogled.

Nikada prije nije bio u Šibeniku i da mu je, kaže nam danas, netko prije dvije godine rekao da će nakon odrađenog osmomjesečnog volonterskog staža poželjeti ostati ovdje i zaposliti se - ne bi mu ni u ludilu povjerovao. A upravo se to dogodilo jer - smijući se govori Francesco - sa Šibenikom je "kliknuo" na prvu. Osim toga, Dalmatinke, pa tako i Šibenčanke, dodaje, najljepše su cure u Europi.

Ovo je mali raj

- Možda mi se grad svidio zbog mora, jer i moj rodni grad je na moru. Priroda je prekrasna, stari dio grada jedan je od najljepših u Dalmaciji. Štoviše, ljepotom može stati uz bok mnogim gradovima u svijetu. Šibenik je pravi mali raj! - kaže mladi Talijan.
Francesco je završio studij političkih znanosti u Napulju. Nakon diplome volontirao je, pisao glazbene recenzije, obilazio festivale i radio intervjue s glazbenicima za lokalne novine. Zanimaju ga građanske inicijative te je svojedobno s prijateljima osnovao i udrugu, želeći aktivirati građane Napulja u rješavanju njihovih problema.

U Šibeniku je Francesco, zajedno s volonterkom iz Rumunjske, najprije radio na projektu "Development in society", koji je Agencija za mobilnost i programe EU-a kasnije odabrala kao jedan od primjera dobre prakse rada s mladima i za mlade te ovih dana očekuje odluku iz Zagreba hoće li putovati u Bruxelles na prezentaciju projekta. Nakon tog volonterskog rada ostao je u Šibeniku i zaposlio se u udruzi Mladi u EU i sada se, s grupom mladih iz Italije, Poljske i Portugala, bavi pitanjima budućnosti Europske unije te važnosti glasovanja na izborima, odnosno pitanjem - želimo li biti građani EU-a ili građani u EU-u - objašnjava Francesco.

Projekt će sa svim sudionicima biti javno predstavljen 16. travnja u Šibeniku, a Francescov plaćeni staž završava, zajedno s tim projektom, krajem svibnja. Hoće li i nakon tog roka potražiti novi posao i ostati u Šibeniku, još ne zna.

- Ovdje se jako dobro osjećam. Hoću li tu biti još pet mjeseci ili do kraja života, ne znam. Trenutačno u svemu ovome uživam koliko god je moguće, jer ovdje radim ono što volim i za što sam se i školovao.

U slobodno vrijeme najviše voli slušati glazbu. Voli, kaže, i sport. Igrao je nekada nogomet, košarku, tenis, bavio se jedrenjem na dasci, skijanjem na vodi, ali u Šibeniku su mu hobi glazba i filmovi.

Hrvatski učim u kinu

- Nedostaje mi kino u gradu. Ako želimo gledati filmove, moramo u Dalmare, a nemaju svi mladi automobil i svima to nije lako. U gradu sam gledao neke filmove koje organizira Kinoklub Šibenik. Zanimljiva je to inicijativa, a meni dobro dođe i da učim hrvatski, zbog titlova na filmu. Kod nas je sve prevedeno i sinkronizirano, pa se tako ne može učiti neki strani jezik.

Premda u Šibeniku živi skoro godinu i pol, Francesco priznaje da baš i ne zna dobro hrvatski, a dio krivice za to, kaže, snose i sami Šibenčani.

- Prvo, hrvatski je dosta težak, a dio krivice leži i na meni jer se nisam dovoljno trudio, ali dio i na Šibenčanima jer svi dobro govore engleski. Ne samo mladi, nego i stariji ljudi. Govore i talijanski, ali uvijek kada idem u male dućane i pekare govorim hrvatski. Dajte mi jedan kruv, malo kruva... Kada iziđem vani ili u nekom lokalu kada se upoznajem s ljudima, to je uvijek na hrvatskom. Ljudi mi kažu da dobro govorim. Ovdje mladi odlično govore engleski. Bio sam u svim zemljama bivše Jugoslavije, u Albaniji, proputovao dosta Europe i vidio da ljudi u svim slavenskim zemljama dobro govore engleski, no Hrvatska se tu ističe.

Iako su, veli Francesco, Šibenčani prilično temperamentni, baš kao i njegovi sunarodnjaci, u kontaktu s novim ljudima malo su distancirani. Nije lako srušiti taj zid, ali kada vam to pođe za rukom, prijateljstvo je duboko i zajamčeno. A kako Francesco za sebe kaže da je tvrdoglav, a nisu mu ni zidovi dragi, u Šibeniku je stekao dosta prijatelja. S cijelom ekipom baš je 1. ožujka proslavio svoj 30. rođendan. Slavlje je bilo u kafiću "Scala" na Vanjskom.

Kava od dva sata

- Tu je i hrana dobra, a i super je mjesto za izlazak. Obično još odem u "Azimut", jer je to drukčiji lokal od ostalih. Volim otići i u "Rebus", mi u Italiji volimo otići u kafić sami, a ne samo kao ovdje u grupama, s prijateljima. Volimo popiti sami svoje piće i popričati s konobarom, a to mogu u "Rebusu" - zadovoljno će Francesco, koji se na šibenski đir vrlo brzo navikao, toliko da pije i veliki macchiato, a kapitulirao je i pred dalmatinskim stilom življenja koji opisuje jednom riječju - pomalo.

- Kava je ovdje vrlo dobra. No, u Italiji kada naručite kavu zna se na što ste mislili, a ovdje postoji lista različitih vrsta: kratka, duga, veliki, mali macchiato, kava s mlijekom… U Italiji kava se brzo popije, a ovdje ako nekog zoveš na kavu znaš da će to potrajati dva sata... Pijuckanje i razgovor... pomalo...

Pomalo se Francesco navikao i na ovdašnje pizze, premda, ističe, nemaju nikakve veze s onom talijanskom. Prije svega zbog mozzarelle, sira po kojem je poznat i njegov rodni grad i bez kojega nema ni prave pizze.

- U Italiji se mozzarella prodaje u malim trgovinama. Razlika postoji između onoga što se prodaje na jugu i onoga na sjeveru, a kako ne bi bila ovdje. U Napulju sam studirao i živio osam godina, i tu je "izmišljena" pizza koje nema bez mozzarelle. Međutim, ovdje je to nešto drugo, a ne pizza. Ali, kad se navikneš, ukusno je. To je kao da po dobar burek ideš u Napulj - objašnjava Francesco hrvatsku inačicu popularnog talijanskog jela.

No, razlike uveseljavaju, a kada se isprepliću sa sličnostima, odluka o produljenju življenja u Šibeniku, kada u svibnju završi projekt na kojem radi, mogla bi se lako ponoviti. Šibenik se mijenja i razvija i u tomu veliku ulogu ima i turizam, ali je važno, smatra, da grad sačuva svoj identitet i da u tom turističkom valu ne podlegne općoj komercijalizaciji.

- Ovdje mi se sviđa jer su mi Šibenčani dopustili da se integriram, a ne da se asimiliram u društvo. Mislim da je to važno. Prihvaćen sam, ali mogu biti Talijan i u Šibeniku - kazao je Francesco.


NIJE SVE BAJNO
Najgori su bura i jugo, jer sve onda stane

Francesco Lombardi je kao voditelj volontera u udruzi "Mladi u EU" u Šibenik pozvao Irenu Mancu, 25-godišnjakinju iz Cagliarija na Sardiniji, a vrijednoj ekipi u narančastoj zgradi u Crnici pridružila se još jedna Talijanka - Rossella Pace iz Kalabrije. Irene je završila francuski jezik te talijanski za gluhe u Veneciji, odnosno izdavaštvo u Firenci, dok je 30-godišnja Rossella, nakon studija engleskog, španjolskog i njemačkog, te života u Lisabonu, svoje kulturne vidike i želju da nauči još koji jezik proširila i na Hrvatsku, odnosno Šibenik. Ireni je ovo prvo iskustvo u projektima europske mobilnosti mladih, no obje su oduševljene šibenskom povijesnom i kulturnom baštinom, uskim uličicama, prirodom, zalascima sunca, ljubaznim ljudima.
- Za Dalmaciju sam čula samo kao o mjestu za odmor, a sada kad sam ovdje, pitam se kako je moguće da tu ljepotu nisam došla vidjeti i prije - smije se Irene, premda dobro zna kako tomu kumuje vrlo loša prometna povezanost, prije svega zračna, otoka s kojeg dolazi i Hrvatske.
No, nije baš sve ovdje ni idealno. Najgore što su obje doživjele je bura, ali i pustoš koja zimi okuje grad.
- Kada puše bura ili jugo, sve staje. Ništa ne radi. U siječnju i veljači Šibenik je mrtav. Ljeti je sve puno ljudi i super je, ali zimi sve umre. To je loše.

Naslovnica Zanimljivosti

Najčitanije

PLAYBOY ZEČICA IZ PRIMOŠTENA Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!

Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!
Kaže se prvo pa muško, a Eni Friedrich bilo je prvo pa – Playboy! Primoštenka sa zagrebačkom adresom pravog prez...
Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!