Baka Jerka Petrov otkrila je svoj umjetnički dar u 85. godini; Sada ima 90 i dosad je isplela više od dvi ijade figurica morskih i drugih životinja: Mater mi je doživila 104, a ja bi tila barem po ure više

Ribe, škampi, hobotnice, lignje, morski konjici i zvizde, pa galebovi, sove, zečevi, ovce, kornjače i još brojna druga stvorenja morske i šumske faune. Sve su to figure koje plete tehnikom kukičanja 90-godišnja Vodičanka Jerka Petrov. A svoj nesporni umjetnički talent otkrila je, ni manje, ni više, nego u svojoj 85. godini. Od tada je svakodnevno zaokupirana ovom svojom zanimacijom kojom prekraćuje svoje umirovljeničke dane i koja je, kaže, čini nadasve sretnom.

– Prije sam morala nositi nekoliko vrsta naočala, posebne za gledanje televizije, a opet druge kad nešto radim. A otkad sam počela plesti i kukičati nemam više potrebe za očalama, vid mi se vratija. Sve je počelo prije pet godina, sidila sam na teraci, bija je peti misec, a pored mene časopis s naslovnicom na kojoj je bio prekrasan škamp. U trenu sam pomislila – pa zašto ga ja ne bi provala isplesti?

Dica u čudu

Bilo je kasno navečer, imala sam u kući kukicu i konac, uzela ih u ruke, gledala sliku s naslovnice i počela kukičati. Kad sam završila, nisam bila zadovoljna. Rasukala sam ga, pa počela iznova. Malo-pomalo i napravila sam ga ka na slici. I onda sam mozgala kako ga oblikovati da bude jači, da bude čvrst. Pronašla sam u kući spužvu, iskidala je na komadića i napunila tilo škampa. Sama sebi sam se čudila kako sam ga dobro napravila, da bude figura ka i na slici. Ostavila sam škampa na stol i išla leći, bila je kasna ura. Ujutro kad sam se digla, pitaju me dica – a majko šta je vo na stolu. A ja sam odgovorila – eto, dok ste vi spavali, uplela sam škampa, nisam imala mira dok nisam izradila – kazala je baka Jerka.

To je moja prva rukotvorina, ponosno će Jerka, tog škampa sam sačuvala, nisam ga tila nikome dosad dati, niti je iša u prodaju, ostavila sam ga sebi za uspomenu i neka ga poslije mene imaju moja unučad i praunučad.

U prvoj fazi njezina kukičanja prevladavale su figure s morskim motivima, a kasnije je krenula s pticama i šumskim životinjicama. Birala je konac i vunu da boja bude identična stvorenjima u naravi.

Prodajem i turistima

– Ni sama ne znam koliko sam ih izradila, a sigurno ih je više od dvi ijade. Evo, tijekom zime svakodnevno ispletem jednu figuricu i punim ih starom odjećom. Spreman ih u intimelu, jastučnicu, a zimi napunim tri intimele, a u svaku može stati stotinjak. A liti siden na zidić na početku plaže Vruje i prodajem turistima svoje rukotvorine. Kupuju ih ljudi, pogotovo stranci. Eto, zaradim neki dodatni novac, tim prihodom upotpunim svoju skromnu mirovinu. A mogu od zarađenog pomoći unučadi i praunucima, dati im za sladoled, da se sićaju svoje bake i prabake. Imam troje unučadi i petero praunučadi. Naravno, njima i darujem svoje ispletene figurice. Oni se s njima igraju u vrtićima po Zagrebu, kad se štufaju, vrate mi ih natrag, a ja im pošaljem nove. Prije nekoliko godina dala sam svojoj unuci Ivani figuricu maloga lignjuna i ona ga je stavila na rever. Ivana je u to vrijeme radila u Ministarstvu zaštite okoliša i to se svidjelo njezinim kolegicama s posla. Isplela sam još pet morskih životinjica i poslala im, pa je po Ministarstva nosilo moje rukotvorine. Zauzvrat poslali su mi konca u vrijednosti 200 kuna – kaže baka Jerka, koja u obiteljskoj kući u Vodicama živi sa kćeri Vjericom, sinom Tomislavom i nevjestom.

Premda će u devetom mjesecu ove godine napuniti 90 godina, Jerka je vitalna, prisebna i inteligentna starica. A njezina pokojna majka Oršula Bilan bila je najstarija žena u povijesti Vodica.

Udruga antifašista

– Moja mater Oršula umrla je 2004. i imala je 104 i po godine. Ona je bila i osnivačica Vodičke glazbe daleke 1926. godine. Kada otiđem do pijace, ljudi koji me sretnu govore mi da se još dobro držim i da lipo izgledam. A ja im odgovorim – velika mi je želja da poživim samo po ure više od moje matere Oršule – kroz smijeh će Jerka.

Posebno je ponosna što je članica, naravno najstarija, vodičke Likovne udruge "More" s kojom sudjeluje na mnogobrojnim izložbama. A jednako ponosno ističe kako je još uvijek aktivna i u Udruzi antifašista grada Vodica.

– Teško se sjetiti mog djetinjstva tijekom Drugog svjetskog rata, tugu koju sam prošla i dalje nosim u srcu. Imala sam 12 godina, kada su talijanski karabinjeri i fašisti došli u kuću i odveli mog 18-godišnjeg brata Šimu. Te jeseni 1941., Šimu i još 12 Vodičana, Srimara i Prvićana strijeljali su na Hangaru. Po mojem bratu Šimi Bilanu Šijcu nosi ime ulica u našem mistu. I moja obitelj i mnogi moji sumještani prošli su strahote rata i gladi. A dok budem mogla hodati, posjećivat ću spomenik mojem bratu i druga spomen-obilježja NOB-a. Neka je vječna slava i hvala svim onima koji su dali svoje živote za slobodu u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu – kroz suze će Jerka Petrov.

– Pored svih teških trenutaka i muka kroz koje se u životu prolazi, svi mi trebamo u duši biti pozitivci, optimistično misliti. Što više raditi, biti aktivan, ne misliti nikome zlo i sa svakim podijeliti dobro. To je tajna dugovječnog života – poručila je baka Jerka.