Reprezentativac beskućnik Ovo je priča o Šibenčaninu Josipu Sladiću sprema se za Svjetski nogometni kup u Meksiku: 'Radim cijelu noć, a treniram u suton'

Reprezentativac beskućnik

Kad su prije 18 godina, 2001. naime, u jednom baru u Cape Townu uz pivo Mel Young i Harald Schmied – obojica sudionici godišnje konferencije Međunarodne mreže uličnih knjiga (INSP) – odlučili pokrenuti globalni nogometni kup beskućnika, Josip Sladić, aktualni splitski reprezentativac, jedva se bio rodio.

Prvi Svjetski kup beskućnika dogodio se 18 mjeseci kasnije u Grazu u Austriji, u srpnju 2003. godine. Jedan razgovor dvojice muškaraca od tada je, dakle, promijenio stotine sudbina i senzibilizirao svijet za ljude koji nisu među sretnicima s krovom na glavom, a pokušaj destigmatizacije beskućnika traje i dandanas. Istodobno, mladi je Josip, 21-godišnjak, u međuvremenu ni kriv ni dužan prebrodio "Scilu i Haribdu", te spletom burnih okolnosti skoro istodobno završio u reprezentaciji i pučkom konačištu. Da, onom za najsiromašnije, za beskućnike u Gundulićevoj ulici.

Splitsko prihvatilište (prenoćište) za beskućnike, koje radi pod okriljem udruge "MoSt", uključilo se u projekt "Homeless World Cup" 2007. godine, ali od tada ne sudjeluje svake godine, uglavnom zbog izostanka sredstava. U analima su dva bivša reprezentativca, koji su zbog svojih potresnih životnih priča obojica bila na stranicama "Slobodne": Robert Marić, rodom iz BiH (u međuvremenu je našao posao u kamenoklesarskoj radionici na Braču te se preselio na otok) te odnedavno, na žalost pokojni, karizmatični Zadranin Sergije Pensa.

Spasio ga 'Bobis'

Ovogodišnja splitska uzdanica za predstojeći Svjetski kup u Meksiku je, rekosmo, 21-godišnji Josip Sladić, odnedavno zaposlen u poduzeću "Bobis" u svojstvu pomoćnog radnika u pekarnici. Josip je po formalnoj struci završeni grafičar, ali zaposlio se tamo gdje je dobio priliku, i zahvalno ju je prihvatio. Baš kao i smještaj u Gundulićevoj ulici, s obzirom na to da je s navršetkom (američke) punoljetnosti morao napustiti obitelj koja ga je udomila nakon što je po sličnoj inerciji napustio Dom za djecu "Miljenko i Dobrila" u Kaštelima, gdje je proveo najveći dio djetinjstva.

Dakle, priča našeg reprezentativca u HWC-u nimalo, razabirete, nije monotona, a sportski dio u njoj je, možemo mirne duše reći, najljepši. S prilikom koju je, uz još trojicu korisnika prenoćišta za beskućnike iz Pule, isto toliko iz Zagreba i s jednim iz Karlovca dobio, život bi mu se mogao i malo ozbiljnije promijeniti; dovoljno je prisjetiti se priče nogometaša Bebea, Portugalca koji se isto tako iz redova onih sa socijalnog dna – beskućnika, dakle – regrutirao u zvijezdu Manchester Uniteda tešku desetke milijuna dolara. E, pa desetina te priče itekako bi usrećila mladog Sladića...

– Rođen sam u okolici Šibenika, u Plastovu, odakle mi je otac rodom. Pokojni; preminuo je prije pola godine – bez gorčine veli Josip, mladić kojega osim "dobrog rada nogu" krasi i neodoljiv osmijeh. Ponekad potamnjen blagom sjenom tuge, ali mlado čeljade poput njega brzo prevlada ta stanja. Pa nastavlja.

Bez roditeljske skrbi

– Majka je imala petnaest godina kad je rodila mene, a potom i dva moja brata. Kasnije još jednog polubrata, u drugom braku. Jedva se sjećam ranih djetinjih dana, a i to čega se sjećam najradije bih zaboravio. Znam da je otac puno pio, bio je bolestan čovjek koji se nikad nije izliječio. Bilo je nereda, svega, a najjasnije se sjećam dana kad su po mene kao najstarije dijete došli u Osnovnu školu "Faust Vrančić" u Šibeniku, tada sam išao u prvi razred. Rekli su mi da idem na izlet; nisam se nikad vratio s tog "izleta" 2004. godine. Ostao sam živjeti u Domu "Miljenko i Dobrila" i pohađati školu u Kaštelima, a uskoro su mi se pridružila i braća. Jedan od njih, onaj stariji od devetnaest godina, dečko je s posebnim potrebama i danas pohađa prosvjetnu ustanovu na Šubićevcu, dok mlađi ide u sedmi razred osnovne škole u Primoštenu, gdje danas u novom braku živi moja majka, inače sezonski zaposlena kao hotelska čistačica. S njom sam u svakodnevnom kontaktu, ali želja mi je biti samostalan, a ne biti njoj i novoj obitelji na teret – iskren je mladić, kojemu je uza sve nedaće i nedostatak adekvatne roditeljske skrbi sport na onaj, rekosmo, ljepši način obilježio život.

– Već desetak godina igram u klubu Bonito u Kaštel Starom, a sada radim i kao pomoćni trener. Zahvaljujući nogometu putovao sam i igrao po Hrvatskoj, a kao "domsko dijete" posjetio sam i nekoliko zemalja Europe. U domu mi je bilo lijepo, bili su dobri prema meni i, eto, omogućili mi da vidim nešto svijeta. Ipak, ovaj put u Meksiko mi je daleko najveći pothvat u životu – oduševljeno kaže mladi vratar Bonita, koji će u sklopu reprezentacije beskućnika Hrvatske, međutim, zaigrati u – napadu.

– Tako je odlučio naš selektor i trener Denis Maslov, inače voditelj prenoćišta "MoSta". Zaključio je da imam dobar "gib", spremnost bočnog napada – kroz smijeh će o "prvom balunjeru naše beskućničke vrste" Josip.

Kruh naš svagdašnji

Svi znamo da nije nimalo lako ni momku s idealnim životnim uvjetima baviti se sportom, a u Josipovu slučaju tu je niz otegotnih okolnosti. Kao prvo, radi noćnu smjenu od 23 sata do sedam ujutro. Njegov dan izgleda ovako...

– Nešto pojedem nakon posla (doručak) i liježem u osam ujutro, te spavam do tri ili četiri sata poslije podne. Kad ostali moraju napustiti prihvatilište u skladu s kućnim redom, meni su "progledali kroz prste" i mogu ostati spavati. Onda me nakon buđenja čeka ručak koji su mi omogućili dobri ljudi iz "MoSta", da bih se potom autobusom odvezao u Kaštel Stari na trening oko sedam sati navečer. Balun igram do osam i pol ili devet navečer, a onda se vraćam u prihvatilište, večeram (još uvijek imamo Olala-večere) i odlazim raditi u 23 sata. To je moj kruh svagdašnji – sažima vrijedni mladić, odnedavno i sretno zaljubljen.

Dakako, pripreme uoči Meksika bile su za sve sudionike intenzivnije nego inače, a odvijale su se na nekoliko sportskih terena upravo u Splitu. Za to vrijeme sportaši iz redova beskućnika nisu bili, poput "pravih", smješteni u nekom skupom hotelskom resortu, nego u socijalnom objektu koji inače koriste roditelji djece na liječenju u Splitu bez sredstava za dugotrajniji smještaj.

Podsjetimo, taj se čisti, ali asketski skromni konak nalazi tik do prenoćišta za beskućnike, a inače ga, kao predsjednica županijske Udruge nezaposlenih, s puno duše vodi Jasminka Lemo.

U priču se uključuje simpatični izbornik Denis Maslov (30):
– Službene pripreme su gotove, karte za Meksiko i oprema kupljeni su zahvaljujući sredstvima nekoliko sponzora, hvala im od srca! A svaka čast na susretljivosti i "Bobisu", jer je zahvaljujući razumijevanju svojeg poslodavca naš nogometaš Sladić dobio sportski dopust za odlazak na drugi kontinent, u Meksiko. Otamo se vraćamo po planu oko 20. studenog – najavio je Maslov.

Naši će se reprezentativci bez krova, ali srca junačkoga, tamo susresti s ljutim protivnicima iz čak 47 zemalja (muška konkurencija). Mnogi od njih dolaze iz južnoameričkih zemalja i, takorekuć, prije su "proigrali nogomet nego prohodali". Zato se naši realno nadaju da barem neće biti zadnji na listi. Mostovci u šali vele da će, ako "ne budu među prvih 47, morati smijeniti izbornika".

No, znamo da je Hrvatska mala zemlja puna velikih čuda, pa nije sasvim ludo očekivati da domaći beskućnici potuku do nogu čak i, recimo, Argentinu... Jer, lopta je okrugla, a "tko bi doli, sad je gori", zar ne?

Naslovnica Zanimljivosti

Najčitanije

PLAYBOY ZEČICA IZ PRIMOŠTENA Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!

Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!
Kaže se prvo pa muško, a Eni Friedrich bilo je prvo pa – Playboy! Primoštenka sa zagrebačkom adresom pravog prez...
Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!