POSLJEDNJI MOHIKANCI Spala knjiga na tri slova: Ovo je priča o jednom od rijetkih preostalih šibenskih postolara -  Niko više ne zna šta je podšjolana postola

POSLJEDNJI MOHIKANCI
Postolar Dejan Miškeljin veli da bi se i njegov 'Mister Minit' zatvorija da mu nije drugih poslova poput izrade ključeva i graviranja natpisa i pločica, oštrenja noževa i škara. Iako, veli, i od tog je mala vajdaOtkako je dobri moj Josip Slamić Primo umra, ja nisan bija u postolara. Sićan se kako mi je govorija 'talijansko govno, prilipilo teke skaja na plastiku... Mogu ja to prilipit, al to će jopet puknit...'

Kad ko reče postolar, ja odma pomislin - Primo. Otkako je on umra, ja nisan bija u postolara. Sićan se, još mi je sadašnja žena bila cura, donija san mu par njezinih postola, da vidi more li se šta od njih napravit...

- Ovo nije valjalo ništa ni kad je iz tvornice izašlo, a kamoli sad. Tu se nema šta popravit! Talijansko govno, prilipilo teke skaja na plastiku... mogu ja to prilipit, al' to će jopet puknit čin ona to metne na nogu!
- Ma daj, napravi nešto, skupo je ona to platila, sto maraka!
- Reci joj drugi put da dade dvista! - vika bi Primo i govorija:
- Eto na, ako ne uzmem napravit, reće - kuka da nema posla a neće radi. A ako pukne, ka šta san reka da će puknit, onda jopet po meni - ne zna radit, uzeja novce, nije napravija, lupež me privarija. Ma neću ja ovo više radit, jesi ti mene razumija, koja je meni korist od ovih vaših bagaja.

Miris kože

E, Primo, dobri moj Josip Slamić Primo, dobri duh šibenske košarke, vječni "tehniko" muškog i ženskog kluba iz onih vrimena u kojima nas je držala vira i nada da sve oko nas može bit samo bolje, pa da se zato isplati krpat i popravljat. Vrimena u kojima nije bilo puno novog i uvoznog, jeftinog, nego samo skupog pa se ništa nije tako lako ni bacalo, nego se čuvalo i pazilo. Kako na ljude, tako i na stvari, pa čak i tako banalne kakve su, na koncu, da oprostite i postoli. Danas mi ni najbolji pršut ne miriše tako kako su mi mirisale nove postole koje bi mi pokojni ćaća kupova nekako u ovo doba, s jeseni, kad bi počinjala nova školska godina… miris kože u "Borova". I obavezno bi reka prodavačici:- Daj ti njemu slobodno jedan broj veće. Dođe tute još debela zimska čarapa, a i sad on iđe svaki dan ki iz vode...

Cipele su bile investicija, nije se to kupovalo svaki dan, kako kome prdne. Ako postol malo klapa, ako prid prstima ima prostora, turne se naprid malo papira, dok ditetu nareste noga. A kad prireste, onda će je nosit drugo dite, brat ili sestra, koja moda. Glavno da su noge suve... Koja moda, ka da je u socijalizmu bila puno modela. Kako Kolinda nije mogla birat jogurte, nismo ni mi postole. "Borovo", "Astra", "Šimecki", "Peko", "Borac Travnik", more bit da san još koju tvornicu zaboravija... I to je bilo uglavnon to. Postole bi se nosile dok se ne raspadnu, a onda bi se lipile, krpale, šivale, podšjolavale… održavale i servisirale bolje nego danas polovni auti.

Svi nezadovoljni

Nije ni čudo što je sve do prije koju godinu, zadnjih četiri ili pet godina, nudi mi podatak moj sugovornik Dejan Miškeljin, u milijunskom Zagrebu vrata svojih radnji zatvorilo sigurno 300 - registriranih - postolara. Jer, više za njih nema posla, budući da se cipele, ka i sve druge stvari, više ne popravljaju. Uzmu se nove, a stare se bace...

- Ljudi dođu, donesu patike i mole... daj molin te, spasi, zalipi, to mi je ditetu za trening. Pukle su, odlipile se, nije ih misec dana nosija, da san 300-400 kuna. Znan kako je, ljudi nemaju novaca, ka šta niko nema, i ajde šta ćeš. Upozoriš ih da će se to odlipit odma, da je to slab materijal, al oni opet ajde daj, probaj, i ja napravin, a onda se to opet odlipi za par dana, baš kako si i reka, i onda ljudi opet nezadovoljni, platili su, 20-30 kuna, nisu neki novci, al su platili. I to ti je to, nezadovoljni i mi i mušterije - prepričao mi je Primovu priču Dejan iz "Mister Minita", jedan od posljednjih šibenskih postolarskih Mohikanaca.

Spala je knjiga na tri slova, na njega i na još dvi radnje, Marače i Zorice, s perspektivom da se u dogledno vrijeme i one zatvore. Jer, evo i Dejan veli da bi se i njegov "Mister Minit", koji se s Vanjskog - tamo je sad hostel "Scala", turizam je nezadrživ – priselija priko puta nove pošte, zatvorija da mu nije drugih poslova poput izrade ključeva i graviranja natpisa i pločica, oštrenja noževa i škara. Iako, veli, i od tog je mala vajda. Jer, šta ti je izrada ključa, deset kuna!

Makina za ukras

U tom je poslu od 1994. godine, i unatoč tome što mu je 48 godina ne zanosi se iluzijom da će moći živiti od penzije, ako je i dočeka. Kakav nam je mirovinski sustav, tokat će nas radit do iznemoglosti. Oko njega su sve renomirani strojevi, Adlerova makina za sivanje postola, je li je upotrebljavaš?

- Ma kakvi, to je za ukras. I skupljanje prašine. Šivanje uopće ne radim. Šta upotrebljavana? Evo, recimo, ove kalupe za širenje postola, to duperajemo sad iza lita. Liti se noga rašiti, i sad kad dođu zimske postole, svima su uske, I onda iza lita, da imaš 50 kalupa, svi bi bili puni. Svi donose postole za širenje. Imaš sprej, posprejaš ih, staviš na kalup, držiš jedan dan, raširiš, naplatiš 20 kuna. Ali, to je samo jedanput godišnje! Sve drugo vrime stoji ti onako u radnji ka i sve druge stvari - priča nam Dejan.

I izrada ključeva postala je, veli nam, sezonski posao, vezan uz turističku sezonu i apartmane kao i sve ostalo. Kad to prođe, nema više ni izrade novih ključa, stane i taj posao kao i sve drugo u Šibeniku, počinje jesensko i sezonsko mrtvilo u kojem se vegetira i preživljava. A i ova klima ne ide na ruku postolarima. Eto, prije bi se znalo da se u desetom misecu vade iz ormara čizme, a danas - di su ti sad čizme i bakandže. Svit iđe bos, ljudi se u desetom misecu još kupaju. Sve se prominilo! More je 25!

Krpamo se

Uto ulazi jedna gospođa, tila bi da joj meštar odozdola malo podebja postole, svaki kamen ozdala osjeti, a još su joj dobre.
- Može!
- Kad da dođen?
- Sutra, u ovo isto vrime!

Eto, takve su van sve te narudžbe, ako ko i naleti, da je po cipelama, davno bi već zatvorija. Al, ovako nekako se krpamo, malo ključe, malo pločice s imenom za poštanski sandučić i ulazna vrata, digdi koja tabla "čuvaj se psa", digdi neko stavi koji natpis "Apartman". Naoštrim i koje škare, nož… - strpljiv je Dejan s nama.

- Prije su ljudi dolazili oštrit noževe kad bi se klali prasci, rizali pršuti i pancete? - pitamo.
- Pa tako je i sada, dođu prid Božić i Novu godinu, ima i dikoji mesar. Ali, nisu ni oni baš neke mušterije...

Dejan je u knjizi šibenskog kroničara Ive Livakovića pročitao podatak da je u Šibeniku nekad bilo čak 33 postolara. Nekad bilo, sad se spominjalo. Bilo je to u neka druga vrimena, dok se još vino radilo od grožđa a postole od kože, a ne od skaja, plastike i drugih umjetnih materijala ka danas. Najčešće samo piše "vera pele" ali najčešće prave kože nije ni vidilo, ka šta nije vidilo ni "kurama" – presane, tvrde kože na tabanici, na kojoj bi pisalo "vero cuoio".

Danas je jedino marketing pravi. Pa umisto skaj kažu - "ekološka koža". Kakva je onda neekološka koža? A ne, takve nema... Kao što neće za koju godinu bit ni postolara. Nestat će kao i videotekari, kao radio i TV serviseri, prodavači CD romova i disketa za kompjutore...

Naslovnica Zanimljivosti

Najčitanije

PLAYBOY ZEČICA IZ PRIMOŠTENA Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!

Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!
Kaže se prvo pa muško, a Eni Friedrich bilo je prvo pa – Playboy! Primoštenka sa zagrebačkom adresom pravog prez...
Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!