Šibenik ima svoj "Kafić Uzdravlje" u kojemu, baš kako kaže uvodna pjesma u istoimenoj popularnoj televizijskoj seriji, "svatko zna tvoje ime". Doduše, ne zove se baš "Cheers", a ni za šankom nećete sresti Sama Malonea i Woodyja Boyda, ali ćete sigurno popiti najbolju kavu ili cappuccino u gradu.
Zakleo mi se u to jedan vremešni talijanski bračni par koji je ljetovao u Žaboriću i igrom slučaja zalutao u kafić "Mihovil" kod šibenske pijace. A kad tako nešto kažu Talijani kojima je cappuccino sastavni dio nacionalne kulture, onda to ima svoju težinu.
Već na ulazu u maleni caffe uvučen koji metar u uličicu prije prvih štandova i kioska na pijaci shvatila sam zašto su naši susjedi s druge strane Jadranskog mora bili toliko zadovoljni. Dočekao me glavom, brad(ic)om, decentnim brkom i širokim osmijehom Tomislav Stančić, jedan od 10 najpoznatijih hrvatskih barmena i barista, koji se ovjenčao pustim priznanjima i medaljama sa strukovnih natjecanja diljem regije.
Reći ću usput da je zadnje zlato skupio u Sarajevu, a da sam ga zadnji put vidjela prošle godine u kafiću na tvrđavi Barone, kada je inicirao "Latte Art Throwdown", natjecanje barista iz cijele Hrvatske u umijeću kreiranja crteža u šalici kave. U međuvremenu je, čula sam, bio i u Rimu, na međunarodnom stručnom usavršavanju.
– E, sad ćete upoznati odgovornu osobu za to šta je "Mihovil" na takvom glasu, a i glavnog krivca šta sam takav kakav sam – raspoloženo mi je priopćio mladi Šibenčanin i predstavio svog oca Nediljka Nenu Stančića, ugostiteljskog barda obitelji u kojoj čak troje članova imaju barmenske i barističke diplome. Ravnopravno s bratom i ocem, naime, stekla ih je i Nikolina, koja predaje ugostiteljima ekonomsku grupu predmeta u Pučkom otvorenom učilištu u Šibeniku, dok otac predaje ugostiteljsko posluživanje. Za Tomu otprije znam da je predavao na "Aspiri".
Kako god, u "Mihovilu" je taj predavački dio posla u drugom planu. U prvom je, vele, bila i uvijek će biti – kava, odnosno cappuccino, odnosno macchiato... odnosno po želji. Zaista, kava i njezine "inačice" bile su pred svakim gostom. Istini za volju, u većini su bile gošće, što one koje su došle iz obližnjih ureda na pauzu, što domaćice koje su upravo kupile spizu i s prijateljicama odlučile predahnuti uz omiljeni napitak. I ja sam predahnula uz najljepšu kavu ikada, kako ukusom, tako i izgledom. Kakav je to maestralni "latte art" bio!
S Tomom i Nenom razgovarala sam uglavnom naizmjenično jer je jedan uvijek bio za šankom toga mirnog, a tako popularnog mjesta srednje generacije Šibenčana. Tako sam čula kako je Tome na prvom satu svoga prvog razreda, na temu budućeg zanimanja, nacrtao konobara s bijelom košuljom, crnim hlačama i crvenom "leptirkom".
– Šta očekivati od diteta koje je prohodalo u "Solarisu" između štekata i šankova i kojemu je prva igračka bio očev šejker?! Stvarno sam uvik tija bit ovo šta sam danas i nikad mi nije bilo dosadno. Nakon završene srednje škole upisao sam Veleučilište u Šibeniku, odradio svojih pet godina i dalje se usavršavao na seminarima, dodatnim edukacijama. Uvik sam u ocu i ciloj obitelji ima podršku i razumijevanje... Danas sam u Splitu u pizzeriji i koktel baru "Bokamorra". Mentor mi je Marino Karinja, momak pet godina mlađi od mene koji mi je pokaza da još imam dosta toga naučit. Samo mu je 24 godine, a vrhunski je barmen. Ono šta sam godinama tražija sam dobija – priznao mi je Tome.
I otac mu je također dobio ono što je priželjkivao – tihi mali kafić u kojemu se gosti poznaju i pozdravljaju, u kojemu Tomini prijatelji sami sebi prave kavu dok se šjor Neno odmara i u koji se čak i turisti rado vraćaju. Nakon pustih godina koje je upisao u radnu knjižicu u "Solarisu" bilo je, veli, vrijeme za takvo što. Ove će godine, inače, šef "Mihovila" obilježiti osobni jubilej – 45. obljetnicu otkad je, kao naučnik, prvi put stao za šank.
Spomenuo se Neno dragih ljudi koji su obilježili njegov radni vijek – pokojnog Mate Dulibića, generalnog direktora "Solarisa", Boška Mlinara, njegova prvog mentora za šankove, pokojnog Ante Bračanova, direktora koji ga je mijenjao za šankom dok je s kolegom Jurom Vojkovićem iz Splita spravljao koktele na rođendanu Mihailu Gorbačovu, predsjedniku tadašnjeg Sovjetskog Saveza.
Sjetio se i Željka Dekovića, direktora kojemu je donio prvu zlatnu medalju u barmenstvu u povijesti "Solarisa", a ovaj mu obećao da nikad više neće brinuti o novcu za putovanje na natjecanja makar samom sebi ne isplatio plaću...
Danas je Neno ponosan na svog nasljednika i na tradiciju koja se nastavlja u najljepšem mogućem svjetlu.
– Neprocjenjiv je to osjećaj znati da si odgojija normalno stvorenje koje dijeli istu ljubav za ovaj posal. To je, kako se danas kaže, jednostavno neopisivo... – priznao je stariji Stančić.
Na kraju mi je pokazao i fotografije unučica Adrijane i Anje, Nikolininih kćerkica. Jednoj su tri, a drugoj samo dvije godine, a obje već odlično barataju konobarskom tacnom. Znaju i stol postaviti! Stvarno, na koga li su se uvrgle...
NEŠTO NIJE KAKO TRIBA
Prednost ljudima bez iskustva
U razgovoru smo se dotaknuli i hrvatskog strukovnog obrazovanja, u kojemu bi Neno neke stvari postavio na svoje mjesto jer ih drži nelogičnima.
– Zašto danas kod izbora suradnika i predavača turističkih škola prednost imaju diplomirani ekonomisti s položenim majstorskim ispitom, a bez sekunde iskustva u struci, a nemaju ih ljudi koji su završili, recimo, peti stupanj obrazovanja i odradili 35 godina u neposrednoj proizvodnji? Majstorski ispit se, poznato je, polaže nakon sedmodnevnog tečaja i u toj su priči najvažniji novci. Ako smo turistička zemlja, onda bismo o tome trebali voditi računa. Neće postolara učit diplomirani ekonomist s nekim tečajem postolara, nego će ga učit postolar, bravara – bravar... Zašto onda konobare i kuvare uče diplomirani ekonomisti s položenim tečajem? Slažete se da tu nešto nije kako triba... – ocijenio je Neno.