PETNAESTOGODIŠNJA ŠIBENSKA MAJSTORICA Marijine zlatne ruke: Ona je buduća automehatroničarka, odnosno automehaničarka i autoelektričarka u jednom mantilu. Dat ćete joj svoj 'bolesni' auto u ruke i odvesti ga uskoro kao da je nov...

PETNAESTOGODIŠNJA ŠIBENSKA MAJSTORICA

Petnaestogodišnja Maria Ban iz Šibenika pohađa drugi razred srednje škole, odlična je učenica i ni po čemu, barem na prvi pogled, ne odskače od svojih vršnjakinja. Ili bi se tako moglo reći, da nije jedne sitnice. Maria je buduća automehatroničarka, odnosno automehaničarka i autoelektričarka u jednom. To je zanimanje prije nekoliko godina otvoreno u šibenskoj Industrijsko-obrtničkoj školi, a u razredu u kojem je 18 učenika, budućih automehatroničara, Maria je jedina cura! Istina, kada završi školu, neće biti jedina u Hrvatskoj. Prije dvije godine led je na šibenskom području probila Petra Tomić iz Siverića, koja danas radi u BMW-ovu servisu u Splitu, a prije više od 10 godina jedna je Zagrepčanka postala prva automehaničarka u Hrvatskoj. Mariji se, po svemu sudeći, smiješi visoko, treće mjesto u državi!

Poput mnogih, i ona se u djetinjstvu voljela igrati s barbikama, ali njezine su omiljene igračke podjednako bili i autići! I ta ljubav nije bila kratkog daha. Držala ju je i tijekom osnovne škole, štoviše kako je odrastala, tako je rasla i njezina sklonost prema motorima i automobilima, preciznije onomu što se nalazi ispod haube. I narasla toliko da, kada je trebala upisati srednju školu, nije nimalo dvojila.

– Kao mala voljela sam se igrati s barbikama i autićima, s tim da do osmog razreda nisam znala što ću točno upisati. Auti i motori privlačili su me oduvijek. Volim njihov zvuk i brzine, ali nisam nikada mislila baviti se utrkama. Bilo mi je zanimljivo vidjeti sebe kako popravljam aute. Zato sam odlučila upisati se u automehatroničare. Ozbiljno sam o tomu razmislila i ne bih to upisala da ne mislim da je to moja budućnost – objašnjava svoj pogled u automobilski svijet.

U svijetu i sredini u kojima vladaju stereotipi te je podjela na muške i ženske poslove i zanimanja puno prisutnija negoli se to želi priznati, takva Marijina odluka nije prošla bez čuđenja. Neki su je, kaže, pokušali i odgovoriti od škole i posla koji "nije za cure", uvjeravajući je kako neće biti dobrodošla u taj "muški" svijet.

– Govorili su mi da neću naći posao, ali nisam se dala. Govorili su mi pa zar ćeš stalno imati šporke ruke, nokte... Ali nije to tako danas. Mogla bih imati i duge, manikirane i lakirane nokte, ali to ne bi dugo trajalo. Kada bih se sekirala oko noktiju, ne bih ovo upisala... Važno mi je bilo da su me roditelji podržali. Pitali su me samo jesam li sigurna da to stvarno želim. Ali, znaju oni da znam misliti svojom glavom i da mi mogu vjerovati! U početku sam razmišljala kako će me u razredu prihvatiti kao curu. Nisam nikoga poznavala, osim jednog dečka koji je sa mnom išao u osnovnu. Muški su malo bili ukočeni, ali smo se brzo sprijateljili!

U Marijinoj obitelji nitko nije imao sličnih afiniteta. Nitko nikada nije vozio ni neki bijesni auto. Štoviše, vozni park obitelji Ban posve je u hrvatskom prosjeku!
– Odrasla sam uz ford mondeo karavan 1,9. Tata je išao u Njemačku 90-ih po njega. Još je u voznom stanju, iako ne bi prošao tehnički. Sada imamo fiat punto. Stariji je, ali vozi kao lud!

U prvom razredu, prije negoli je počela rastavljati i sastavljati motore, trebalo je naučiti i steći neke vještine koje na prvi pogled, barem iz pozicije potpunog neznalice, nemaju nikakve veze ni s automehanikom ni s autoelektrikom.
– Praksu smo u prvom razredu imali samo u školskoj garaži i učili smo ručnu obradu metala. Pa, ima to smisla. Eto, naučila sam, na primjer, kako izvući zahrđali vijak a da se ne slomi – kazuje Maria, a u razgovor se uključio njezin nastavnik Marin Dodig, inženjer strojarstva, kako bi objasnio zašto je važno naučiti dobro turpijati i tokariti.

– Tehnički odgoj danas ne postoji u školama i djeca nam dolaze bez ikakvih vještina. Dijete kada se rodi, bez obzira je li 18. ili 21. stoljeće, prvo mora naučiti hodati, jesti, pisati... Stvari se ne mogu preskakati... Djecu prvo moramo naučiti kako se zove koji alat, kako se upotrebljava, kako da se postave, da čuvaju svoju kralježnicu, da se ne ozlijede... – kazuje Dodig, koji svoje učenike redovito vodi na školska natjecanja i oni u pravilu budu među najboljima u državi. Zna to i Maria koja, kao i većina učenika, više voli praktični dio nastave, ali dobro zna da je važna i teorija.

– Teorija je povezana s praksom, ako ne shvatimo ono u knjizi, nećemo ni u praksi. Imamo knjigu od 800 stranica, pa me znaju pitati je li to stvarno za školu. Ne shvaćaju da je ona zapravo za cijeli život. Na prvoj godini imali smo samo praksu u školskoj garaži, a nakon završenog prvog razreda morali smo odraditi dva tjedna u nekom servisu. Kada sam s ugovorom došla u servis u kojem sam željela raditi, bilo je malo čuđenja, ali me šef prihvatio. Odlično je bilo. Puno sam naučila! Sada, u drugom razredu, praksu u servisu imamo dva puta tjedno.

U automobilima danas ima sve više elektronike, pa je i slika masne i prljave garaže prije svega loša reklama samom vlasniku. Kao i kad liječnik prije terapije mora postaviti dijagnozu, tako je i automobil teško popraviti bez dijagnostike, uskače nastavnik Dodig.

– Nema tu muški ili ženski poslovi. Dijagnostika, senzori, kompjutori... ne može se raditi bez toga. Sve više u tom poslu ima dijagnostike. Spojite se na računalo automobila i ispitate što ne valja. Naravno, samo su elektrodijelovi povezani s kompjutorom. Zbog toga automehatroničar mora puno toga znati, dobro razmisliti i shvatiti je li problem u, primjerice, senzoru ili je ležaj prošuškao zato što senzor ne radi dobro. Ako to ne znate, promijenit ćete senzor od tisuću kuna, a ništa nećete napraviti!

Maria pažljivo sluša svog nastavnika i dodaje kako bi, nakon treće godine, koliko traje njezina škola, voljela upisati četvrti razred za automehatroničare. Za sada takav program postoji samo u Karlovcu, a ideja da se tamo preseli i nastavi školovanje, vrlo joj je privlačna i o njoj ozbiljno razmišlja. Jedva čeka i da položi vozački, a još više onaj za motocikle velike kubikaže.
– Želja mi je svakako da radim u radionici, servisu. Voljela bih jednog dana otvoriti vlastitu garažu. Možda će imati koji ružičasti zid, ali će sigurno biti uredna i čista! Čistoća predstavlja pola posla i u servisu!

Naslovnica Zanimljivosti

Najčitanije

PLAYBOY ZEČICA IZ PRIMOŠTENA Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!

Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!
Kaže se prvo pa muško, a Eni Friedrich bilo je prvo pa – Playboy! Primoštenka sa zagrebačkom adresom pravog prez...
Ena Friedrich, pravog prezimena Čobanov, magistra je povijesti umjetnosti kojoj nije nikakav problem skinuti se pred objektivom: Evo kako se riješila perverznjaka!