Kad ideš u lov s članovima Lovačko društva "Krka" Lozovac-Konjevrate, pa kad se pojaviš u dogovoreno vrime na zbornome mistu restoran "Atrij" u sedan manje kvarat – e ujutro – a na vratima piše "vuci", onda čeljade malo stane.
– Ajde ulazite, šta ste se pripali – zovu nas iznutra naši domaćini.
– Da, niste. Više se njih boji vaši olovaka nego naših pušaka – dobro je raspoložena ekipa svugdi oko nas.
U "Atrijuma" se pije kava, jer je jedan od naših domaćina Davor Gulin, vlasnik poznatog restorana i sale za pireve u kojoj se vinčava pola Dalmacije, a i u goste im – pored novinara – dolazi u lov i Nediljko Dujić, predsjednik Lovačkog saveza županije, i predsjednik HDZ-a.
"Najdraži gost"
– Kako ga zovete? Najdraži gost? – podjebajen ja, ali mi Davor odmahuje rukon...
– Ne triba ga zvat nikako. Dođe on isam!
I dok čekamo predsjednika, naši su sugovornici za stolom sve redom Gulini – pored Davora, tu su dva Zorana i jedan Marko. Mislin se, pored ovoliko Gulina, bit će nešto nakon lova i za gulit, nisu oni svoje prezime stekli džaba. Nešto će se i ulovit. Jedan od Gulina priča za stolon kako lovaca svake godine ima sve manje i manje – eto, u njihovom društvu ima stotinjak članova, a aktivnih je možda tri dila od toga.
– Pomalo nam se smanjiva broj, ki u ciloj Hrvatskoj. I PTSP je učinija svoje. Ako imaš PTSP, nemoš imat pušku, ni ić u lov. A i pipine su razlog. Kad odeš u penziju, pa dobiješ dvi iljade kuna na misec, moraš platit članarinu, moraš obaveze, ić sto puta tamo amo – ne moš više plaćat i gotovo.
– Kolike su obaveze?
– Članarina ti je 1110 kuna, pa bude još koja obaveza, evo sad dajemo po sto kuna svaki za nabavu divljači, pa druge stvari, pa municija... Eno, piše u novinama da je od 2013. godine broj lovaca u Hrvatskoj opa za pet iljada! Stari umiru, mladi nema!
Uto, dolazi i predsjednik...
– A di si ti predsjedniče, mora san se ranije dignit zbog tebe. Vele da jednog zeca moran vezat za smriku, tako da ti imaš siguran pogodak, da mogu novinari snimit... – počinju ga Gulini odma vatati u đir kako je to red, način i običaj.
– To ki kad je drug Tito iša u lov! Medvid bi pa prije nego bi predsjednik opalija! Pa mu ađutant govori: – Druže Tito, ovog srce izdalo čim vas je ugleda!
– Ne morate zbog mene vezat ništa. Ja ne moran ni pušku nosit. Nije bit lova šta ubit, nego družit se, šetat, provest koju uru na friškom zraku, u prirodi... – veli Dujić, al sad i ja bacan na zajebanciju:
– Dobro, ne moraš sve po PS-u, nije ovo politički skup!
Organizirani ki vojska
Ali, ponosan je Dujić na svoje lovce, za koje veli da su organizirani ki vojska. Divota ih je bilo vidit isprid lovačkog doma šta in ga je prije par godina dala na korištenje Neda Klarić, tadašnja gradonačelnica grada Šibenika, u staroj školskoj zgradi. Svi okupljeni u sedan uri na zbornome mistu, postrojeni ki po špagu, obučeni propisno, u reflektirajućim điletima. Pozdravljaju ih predsjednik Lovačkog društva Željko Koštan i lovnik Vitomir Pekas koji veli da lov počinje u 7.30 sati, završava u četiri popodne, a da u pet iščekuje vođe grupa da mu se jave s izvještajem o odstrjelu. – Ja vam želim dobru kob! Pa kud koji mili moji. – Jel se vi bojite da će vas napast Torcida – pitan ja "narančaste", a prvi do mene mi uzvraća:
– Kako će kad je ode sve Torcida.
Aj, onda ništa, ki da ništa nisan pita.
– Predsjedniče, je li ovo samo zbog nas novinara, ili vi vako svaki put, ki s reklame – provociran ja opet Dujića.
– Svaki put ti je to tako. Nema tu popusta. Deset godina san na čelu saveza, a prije toga san bio predsjednik u Skradinu, lovačkog društva. I vratio bez pardona četiri stara lovca kući jer su mi došli u trlišu. Prije se lovilo u plavom mantilu od "Autotransporta" i trlišu, radnoj robi od TLM-a i TEF-a, di je ko radija... I nije in bilo pravo: – Ti ćeš mene, mulac vraćat kući, di si ti bija dok san ti ja s ćaćon lovija, ni u petogodišnjen planu nisi bija – smije se Dujić.
Teško je bilo objasnit starim lovcima da ne može on izić u lov iz svoje avlije kad oće i di oće, nego da se mora ić po planu, organizirano? Ili da ko kome javi u četiri ure šta je ulovija? Čin bi se šta ubilo, malo koji je iša s ćaćon, nosija je kući materi da spremi zeca, da ekipu kad se vrati iz lova ručak čeka na gotovo. Lako je danas ić s lovcin, kad je to sve mlad, školovan svit, koji lovi iz sporta, a ne ki prije kad se lovilo iz potribe, da se ima šta za pojist.
Kad su pasi najbolji?
Četiri Gulina i Dujić – plus pasi i nas dva novinara – krenuli smo u lov od vodospreme na Lozovcu. Raspoređuje nas Davor, koji je vođa grupe. Oni će nagoniti, sa pasima, a Dujić će čekati u čeki.
– Pa, ovo je onda ki u politici, a? – jopet ja provociran, ali Brko se ne da...
– Ma nije zec tako naivan kako vi mislite. On se uvik vrti u krug, uvik se vraća tamo odakle je krenio. Ovo je sad stari zec i on se neće tako lako dat dignit s loge dok mu pas ne dođe u gubicu. Sad je kod nas još toplo, a pasi su tek pušteni, još neutrenirani, pogotovo mladi. Najbolji su pasi prid Božić, dotad se isprdecaju, a mi tada zatvaramo lov, zbog kvota. Zna se točno koliko se komada može odstrijeliti – priča Dujić dok se oko nas čuje štek goniča. Oni po glasanju pasa znaju točno koliko je zec isprid njega, di će stati i kuda će proći. Lov s pasima tičarima je gospodski lov, ali kako ćeš ti u Dalmaciji vidit tičara kad stane u fermu, kad ne vidiš od smrike ni Bože tebe, a kamoli pasa il zeca. Zato je lov s goničima, obično istarskin kratkodlakima, u Dalmaciji adrenalinska ovisnost, kao od heroina. Oče srce da iskoči iz njedara, i pasima i lovcima.
I stvarno, na ništa naše čeljade u Dalmaciji kad krene u lov nije tako pišmeno ki na to teke zece.
– Stoji ki pulac! – viče meni ovi jedan moj. – Znaš li šta je pulac? Mlado od magareta! E, u tom pulcu, kad smo ga na koncu uvatili, je bilo dva i po kila.
Neće da se diže
Ima u lovištu i divljih svinja – eto nikidan je jedan, vele mi, novin BMW-om lupija u vepra na cesti, 24 tisuće kuna šteta, tri tisuće eura. Ima, vele, i srna, ali sve je to ništa ako nema dugouška. I u tome su pravi majstori. Eto, Dujić nakon što je prošlo osan sati a da nije opalila nijedna puška odma gata da je to zato šta je jugo. Meko vrime, pa se zec neće diže s loge.
Čuju se pasi...
– Ništa on nije potra!
– Kako znaš?
– Tanak mu je glas!
Majke ti, ovi čitaju tragove, ko Indijanci!
– Vidiš ovo misto di nema trave, di se zemlja vidi?
– Vidin!
– Znaš li šta je to?
– Ništa, zemljurina! – velin ja, a Brko se smije...
– Je, tebi. To ti je valjalište. U njemu se zec valja, čisti dlaku od nametnika, gamadi, krpelja... – objašnjava mi i piči dalje, jer mu
Davor javlja da bude atento, pasi su konačno potrali zeca...
– A ode je sad čagalj proša – govori meni dalje moj indijanski vodič.
– Kako znaš? – pitan ja.
Hitac iznad ušiju
– Vidin po govnu! – uzvraća mi.
– Kako znaš da nije govno od lisice?
– Znan, zato šta u lisičjem izmetu ima smričaka, bobica... a u ovom nema.
– A od vuka?
– Vučje je lako pripoznati. U njegovom ima dlake. I veće je.
Uto i ja počinjen gledat po podu, tražin i ja nagazne tragove. I dižen brabonjak s poda...
– Evo ga, od zeca! – pokazujen pobjedonosno.
– To ti je od ovce, ili sigurno od ovna. Od zeca su manji. I zeleniji!
– Dujiću, ostavi se brabonjaka, zec stiže. Nemoj da bi slučajno falija – oglašava se ponovno Davor koji je zagriženi lovac.
Čin je Dujić puca, odma je pita:
– Di je, jesi ga pogodija?
– Ne tribaš gulit kapulu! Nema ga! – govori Dujić, a svi se, i pasi i lovci vrte oko mista di je predsjednik puca na "dugouška".
Točno pokraj brnistre! Glavnog orijentira!
– Puca san mu točno iznad ušiju – objašnjava.
– Koji ti je balin u pušci? – pitaju.
– Četvorka! 32 grama, prava gospodska gramaža. To u 16-ici daje na 35 metara pola metra posipa. I mogućnost beštiji da se izvuče. Al, opet, more bit da ga je koji balin i dovatio.
Svi se sjatili, traže zeca. A zeca nema. Čin se zec vrati nazad, u krug, odaklen se i diga, pasi su nemoćni. Više ne mogu razlikovati stari i novi trag, zec ih skroz izblesira. Vrte se ukrug oko svojih repova. A uško je njuškon uvik u vitar, s njon ki kameron prati svaki miris, pokret, glas.
Doktor Mađar dežura
Uto zove mobitel, zove doktor Mađar sa šibenske kirurgije, pita da di san.
– Evo me u lovu – velin ja.
– Kakoš bit u lovu kad nisi lovac. Jesi u lovu ili krivolovu?
– Bože, sačuvaj. Još s predsjednikon Lovačkog saveza županije. Ne lovin, nego pravin reportažu! – velin ja i jopet bacan upljuvak:
– Eto, drago je lovcima šta si ti dežuran, iskusni, ratni kirurg a ne neki stažista. Zlu ne tribalo!
Ali, najmanje je nesrića s registriranim oružjem, a kirurzi ionako najviše posla imaju s – maslinarima.
Uto, dolazi red i na me da se napravim važan:
– Evo ga. Brabonjak od zeca! – ponosno ga dižem u zrak.
– Nu, je! A je li od muškoga ili od ženskoga? – jopet me predsjednik Lovačkog saveza i vladajuće stranke ostavlja bez teksta.
– E, je..ga! Oklen ja to mogu znat!?
– Ako je šiljast i tanak, od muškoga je. A ako je okrugal i plosnat, ženski je! Zar bi ja bija ode di jesan da takve stvari ne znan! – opet će Dujić. S kojin tog dana nismo ulovili ništa. Može bit i zato što nam je objasnio:
– Čim ti domaćin kaže da te vodi u lov na najbolje područje onda znaš sigurno da tu nema ništa!
A more bit i zato šta ima prilično istine u onoj Davorovoj: – Zna je zec di će proć! I kod koga!
A najprije će bit i zato šta kad bi se svaki put odstrijelilo, onda ne bi bija lov, nego bi se zva – mesnica.