Eto, ko bi rekao da će moj Bare sa zida ove radionice gledati na svoga nortona 750 commando i mini coopera iz 1979., posljednje remek-djelo sastavljeno njegovim rukama - govori sa sjetom crnički automehaničar Krste Kike Ninić gledajući portret Ive Šarića Bare, legendarnog "doktora za makine", vratolomnog vozača, zaljubljenika u britanski automobilčić i općenito engleske strojeve. Jedino je njih priznavao, veli Kike.
Prije 17 godina preminuo je Bare Šarić (1947.-2000.), Ninićev neprežaljeni prijatelj od rane mladosti, a genijalnog mehaničara i duhovitog veseljaka, pravog šibenskog berekina velikog srca ne zaboravlju ni oni kojima je vječiti mini cooper i danas automobil broj jedan.
Šibenski poklonici ovog auta udruženi u klub sve svoje "minijade", međunarodne susrete ljubitelja toga autića sportskih karakteristika, održavaju u spomen na Baru, njegova najmarkantnijeg promotora. Šesti po redu miting priredili su minulog tjedna, a ove nedjelje, 17. rujna, navršava se 17 godina otkako nema njihova inspiratora.
Šarić je bio guru šibenske automehanike, poznat i izvan rodnoga grada, stasao u oskudnim vremenima 70-tih, kada se, kazuje Kike Ninić, odlazilo u Trst na groblja automobila po dijelove "s jednom paštetom i nekoliko keksa u saketiću". Novca nije bilo, ali je bilo zaljubljenosti u motore i talenta za inovativna rješenja jer je tako nalagala potreba. Četverolist mladih lavova na tadašnjoj meštarskoj sceni sačinjavali su Bare Šarić, Ante Lučev, Bobo Juras i Kike Ninić, kojeg je Bare, kao tri godine mlađeg uveo u posao, naučivši ga svim finesama zanata.
Stoga ne čudi da u kolektivnoj memoriji Šibenčana postoje jedino dva minija - oba Barina - premda je coopera u prošlosti u gradu bilo dosta, a danas ih po garažama, neregistriranih, kažu, ima per capita najviše u Hrvatskoj. Mini i norton u Kikinoj radionici su kultni primjerci sa Šarićevim "dodirom" i preinakama. Mnogi bi ih kupili – samo za njegov norton s kraja 60-ih, nabavljen u Splitu 1970., pedesetorica ih stoji u redu – međutim, sve je vlasništvo njegove sestre koja o tome ne želi ni čuti, otkriva Kike Ninić. Kod nje je zeleni s bijelim krovom, prvi i poznatiji bratov mini kojeg je preinačio da vozi 200 na sat, a Kike u svojoj radionici u obiteljskoj kući čuva crvenog - posljednji dragulj izrade svoga prijatelja. Bari je preostalo još jedino (pre)urediti prtljažnik, no smrt ga je pretekla. U autu je sve onako kako je Šarić ostavio, i antifriz je isti, kao da je otišao na piće i eto ga natrag za minutu-dvije.
- Evo! Ručni rad, a kako precizno sklopljeno - s poštovanjem prema majstorskoj izvedbi svoga prijatelja upoznaje me Kike Ninić s minijem kojemu je Bare ugradio dva karburatora iz onoga zelenoga, dodao mu još jedan dio od fiata 127, servo kočnice i elektronsko paljenje, što ovaj auto originalno nema, tapecirao ga... i sve besprijekorno uskladio. Fiksirao je također prednje siceve da budu nepomični, nasmijao se Ninić prisjetivši se kako je prijatelj opravdao taj zahvat:
- "Mini" je ipak auto za dvoje. Šta, da ne bi nas četiri baldasana u njega, dva naprid, dva ozada? Ne dolazi u obzir!
Kike, priznaje, nije zainteresiran ni za što od tog Barina naslijeđa. Prijatelja nosi u srcu, puno je zajedničkih uspomena kojih se uvijek ugodno prisjeća.
Njih dvojica prvi su u Šibeniku rastavili austina 70-ih godina i popravili ga, tako da su kasnije bili na usluzi njihovim vlasnicima u Šibeniku. A kako tada nisu imali radionicu, Barina minija servisirali su na Poljani, uz pomoć dvije blokete! Na Poljani su, također, skinuli motor iz auta jednog trgovačkog putniku koji je ostao u kvaru, otišli u Zadar po dijelove i omogućili mu na kraju da nastavi put...
A kada se ne bi meštrijalo, tada se do kasno u noć, opet na Poljani, pred kafićem Ante Šupuka razgovaralo – o makinama, dakako.
- Ukratko Bare je znao sve o motorima, brodskim da ne govorimo - kaže Kike Ninić. I ne samo to, izvrsno je govorio i pisao tri svjetska jezika: talijanski, engleski i njemački. Potonji je naučio silom prilika, jer je kao brodski strojar sa završenom pomorskom školom u Zadru postigao odličan ugovor s njemačkom kompanijom, ali pod uvjetom poznavanja jezika. I naučio ga je, za tri mjeseca, napredovavši poslije do prvog oficira...
Takav je bio dobri, neprežaljeni Bare.
Baškot i keks
Đuro Baškot i Ivo Keks
Bare je volio jurcati gradom u miniju i na nortonu, to je poznato. Radi zabave - kao onaj lik iz Fellinijeva "Amarcorda" na motorkotaču - i da bi provocirao bivšu miliciju, okretao se na ručnoj uz zaglušnu škripu, najčešće kada je bilo manje prometa, ili bi zadimio zadnjim kotačem nortona pri silovitom startu. Poznati šibenski milicionar, strogi ali pravični Đuro Baškot jednom ga je zaustavio i prispodobio mu da je dan prije "ugrožavao sigurnost sudionika prometa".
- Oprostite, kako se zovete, upitao ga je Bare, nakon što se pokušao opravdati za svoju vožnju.
- Ja sam Đuro Baškot!
- Drago mi je, Ivo Keks - odvratio mu je Bare pružajući ruku.
A kada bi otišao na brod, njegova majka običavala je zamoliti Kiku Ninića da otiđe platiti sve one prometne kazne koje bi u međuvremenu došle. Ženi je, smije se Kike, bilo neugodno koliko je toga stizalo na Barinu adresu!
U kolektivnoj memoriji Šibenčana postoje jedino dva minija, oba Barina, premda ih je u prošlosti u gradu bilo dosta, danas ih je po garažama, neregistriranih, kažu, najviše u Hrvatskoj
